Večernjakov kolumnist Davor Ivanković nabrojao je deset stvari koje smo naučili u petak 13. travnja 2018. godine, na glasovanju u Hrvatskom saboru o Istanbulskoj konvenciji i zahtjevu oporbe za opoziv ministrice Martine Dalić.
U uvodu Ivanković podsjeća na odlazak iz vladajuće koalicije Hrvoja Zekanovića i bolest Furia Radina, čime je HDZ bio na 75 ruku pa je s porodiljnog (rodila je prije tri tjedna) hitno pozvana sisačka liječnica Željka Josić.
Ivanković upravo tu činjenicu ironizira: Na glasovanje o dokumentu čija je svrha zaštita žena, da bi se osigurala saborska većina, ugroženo je zdravlje jedne žene, piše Ivanković u Večernjem listu.
Od 55 zastupnika HDZ-a Istanbulsku konvenciju nije podržalo njih 17 ( 14 je bilo protiv, Ivan Šuker suzdržan, a dvojica iz BiH, Božo Ljubić i Željko Raguž, iako su bili nazočni nisu glasovali).
Pri tome treba naglasiti važnu činjenicu – većina zastupnika koji nisu glasovali za IK ( Brkić, Kovač, Tuđman, Stier, Kliman, Culej…) na izborima je osvojila veliki broj preferencijalnih glasova što cijelom slučaju daje novu dimenziju.
Koji su poučci tog Plenkovićeva petka 13.?
Treće, da zastupnicima može biti važnije mišljenje njihove biračke baze od poslušnosti lideru.
Četvrto, da se može dogoditi da predsjednik vladajuće stranke ne može zbog neposluha kazniti svoje zastupnike u Saboru, zato što ne smije, jer mu i ubuduće treba svaka njihova ruka.
Peto, ova situacija pokazala je da bi za razvoj političke demokracije u Hrvatskoj bile neophodne izmjene izbornog sustava jer možemo samo zamisliti kako bi se zastupnici ponašali kada bi svi bili birani isključivo u svojoj izbornoj jedinci.
Oni bi onda izravno odgovarali svojoj izbornoj bazi, a stranački vrh ne bi mogao (iz Zagreba) nametati na vrh “terenske” liste osobe koje su podobne šefu stranke, a koje u izravnim izborima ne bi imale šansi kod birača.
Šesto, da se po prvi put u tri godine predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović propustila uključiti ili komentirati tako važna zbivanja, ratifikaciju i velike političke prosvjede, nego je odšutjela dramu bez uplitanja. Premda je na početku davala vjetra u Plenkovićevo krilo, kada je svjetonazorska i ideološka drama bila na vrhuncu, njezino je mišljenje potpuno izostalo.
Iz toga možemo zaključiti da je ona duboko u političkoj kampanji za drugi mandat pa je zaključila da bi uplitanjem, bilo na jednoj ili na drugoj strani, samo izgubila. Je li, međutim, taj njezin politički pragmatizam bio i politički korektan, pokazat će javnost.
Sedmo, premda se sada svi akteri, pogotovo oni unutar HDZ-a ponašaju kao da se u stranci nije dogodilo ništa dramatično, potpuno je razvidno da se nastala pukotina neće moći sanirati ni zaliječiti. Rubikon je prijeđen jer se nijednom predsjedniku HDZ-a, odnosno vladajuće stranke u Hrvatskoj još nije dogodilo da u sredini mandata mora u svako buduće glasanje ulaziti s neizvjesnosti hoće li neki od 20-ak neposlušnika iz koalicije na dan glasanja u Saboru ustati na krivu nogu i sabotirati ga.
Tuđmanu se dogodio puč u HDZ-u 1993., kada su iz stranke izletjeli Mesić i Manolić, no oni su uspjeli odvući tek jednoznamenkast broj zastupnika pa Tuđmanova većina nije bila ugrožena.
Osmo, pokazalo se da i Crkva u Hrvata može zakasniti na politički aktualan događaj i, premda je izgubila tjedan-dva u političkoj igri oko stavova biskupa Puljića, na kraju je bio jasan stav i protivljenje ratifikaciji.
Deveto, protivnike ratifikacije etiketira se kao desne političke radikale, a na velika vrata opet je vraćen pojam “nacionalisti”, što bi danas u pejorativnom smislu trebalo opet biti negativna pojava, na razini iste takve etikete koja se patriotima lijepila i u komunizmu.
Deseto, bilo nekom puno ili malo 17 HDZ-ovaca oponenata, činjenica je da bi bilo političko samoubojstvo eliminirati osobe koje su redom dobile najveći broj preferencijalnih glasova birača, što samo po sebi određuje njihovu političku težinu.
IZVOR: Vecernjilist
