Književnik Ivan Aralica prispodobio je Mesića s majmunom iz Kafkine pripovijetke „Izvješće za jednu akademiju“. Majmun predavač, na vrhuncu karijere, objašnjava slušateljima akademičarima: „Neka se vidi načelo po kojemu je jedan majmun prodro u ljudski svijet i tu se skrasio“. Podsjeća ih da njihovo majmunstvo nije ništa dalje od njegova
PIŠE: Ivica Marijačić
Bivši predsjednik Stjepan Mesić govorio je 90-ih o Jasenovcu ono što danas govore ozbiljni povjesničari i istraživači, dakle da je logor funkcionirao još godinama nakon 1945., da su ondje i kosti Hrvata koje je Titov režim pogubio, da nova vlast treba osnovati međunarodnu komisiju koja će utvrditi točne činjenice u svezi s tim logorom itd.
Manje je važno je li Mesić tako pričao iz uvjerenja ili jednostavno iz konformizma kojemu su pribjegavali bezbrojni boljševici njegova tipa nastojeći ne samo izbjeći mač očekivane lustracije, nego se i dobro pozicionirati u strukturama nove demokratske nadolazeće vlasti. Manje ja važno i zašto je par godine poslije, 1994., napustio takvu retoriku i vratio se komunističkome nadnacionalizmu, zapravo antihrvatstvu.
Bitno je da je Mesić 90-ih, kao što pokazuje novootkrivena snimka iz Novske, govorio istinu o Jasenovcu, odnosno da je javno prozborio ono što su Hrvati tijekom gotovo polustoljetnoga ropstva u Jugoslaviji samo šaputali među sobom i što sva istraživanja u novije doba potvrđuju.
Poznatiji pripadnici hrvatske ljevice i jugonostalgičarske opcije te ljevičarski opinion makeri sada su zgroženi Mesićevim stajalištima s novoobjavljene snimke. Dio njih pokušava ga oprati tvrdnjama da je on tobože evoluirao nakon toga razdoblja, da je poslije doprinio afirmaciji tzv. antifašizma i da se, napokon, ispričao zbog starih „grijeha“.
Pokazuju pritom sramotnu nedosljednost jer kada otkriju nekoga na desnici da je nekada u prošlosti koketirao s „ustaštvom“, onda milosti ni alibija nemaju i ne priznaju ih. Hasanbegoviću su izmislili ustašku kapu, Marku Perkoviću Thompsonu bi zabranili čak i pjesmu „Lijepa li si“, predsjednici Kolindi Grabar Kitarović u smrtne grijehe pripisuju fotografiranje s „ustaškom“ zastavom… To su ti ljevičari, profesionalni mrzitelji Hrvatske, crveni fašisti i nereformirani komunisti i oni su zapravo danas najveći teret i talog suvremene Hrvatske, sa svojim dvostrukim kriterijima, mržnjom prema drukčijima i drugima i apologijom zločinačkoga jugoslavenskoga Titova sustava i režima. Samo manji dio njih nije ovaj put sklon oprostiti Mesiću i zauvijek je u njihovim očima prestao postojati kult ličnosti Stjepana Mesića.
Povijest koju je pisala Partija neodrživa je
S druge strane, većinska konzervativno-kršćanska Hrvatska na svojevrstan način trijumfira objavom ove snimke jer se pokazalo da su sve njezine dosadašnje tvrdnje o Stjepanu Mesiću i kritike njegova djelovanja bile posve opravdane i utemeljene.
Ali reakcije i jedne i druge javnosti od drugorazrednoga su značenja za Hrvatsku. Za Hrvatsku je presudno ono na čemu inzistira i Igor Vukić, jedan od istraživača koji je razotkrio lažni jasenovački mit iz velikosrpske istorijske radionice. Vukić traži da se napokon u istrazi Jasenovca krene s mrtve točke. Hrvatska se mora suočiti s činjenicom da velikosrpski mit o Jasenovcu više ne može opstati i da je Mesić govorio istinu.
On može još egzistirati samo po političkim direktivama i utjerivanjem straha hrvatskome narodu ako uopće pomisli posumnjati u beogradske „istine“, ali plejada povjesničara i istraživača sve je brojnija i svi dolaze do sličnih i istih rezultata: arhivska građa iz Zagreba, Siska, Beograda, Banje Luke, Londona… nedvojbeno potvrđuje kako je logor Jasenovac funkcionirao godinama pod vlašću partizansko-komunističke vlasti, kako u njemu za vrijeme NDH vlasti nije bilo masovnih smaknuća, kako je nakon 1945. bilo likvidacija Hrvata i kako je aktualni jasenovački popis žrtava s brojem nešto većim od 83.000 jednostavno neodrživ jer za to nema apsolutno nikakvih činjeničnih temelja osim beogradskoga saveznoga popisa iz 1964. koji je rađen za potrebe ratne odštete i u koji su, pokazalo, se trpane sve žrtve stradale u raznim vojskama na raznim mjestima.
Kao što je nedavno u intervjuu za Hrvatski tjednik rekla povjesničarka Blanka Matković, jasenovački je mit već srušen i on više zapravo i ne postoji. Stvar je vremena kada će hrvatske vlasti morati prihvatiti znanstvena otkrića.
Rušenje jasenovačkoga mita bolna je činjenica za sve apologete jugosrpske povijesti koju je Partija pisala od 1945. godine do 1990. Mnogi su živjeli u tome svijetu sva ta desetljeća nikada ne pokušavajući iskoračiti iz njega i spoznati neke druge svjetove. Apologeti bivše Jugoslavije i Titova režima apodiktički odbijaju pomisao da bi moglo nestati Jasenovca u značenju u kojemu su ga oni percipirali cijeloga svoga života. Mnogima od njih nije lako pred kraj života prihvatiti činjenicu da su u ideološkome i svjetonazorskome smislu imali petparačke živote prepune služenja klevetničkim fikcijama protiv vlastita naroda, lažima i u biti ideji zločina. Ali znanost je neumoljiva.
U viziji jugosrpske manjine koja, na žalost, vlada institucijama i medijima, logor Jasenovac, naglasila je povjesničarka Matković, mora opstati jer se preko njega Hrvatsku drži u trajnome sukobu niskoga intenziteta pri čemu Jasenovac predstavlja sve zločinačko u nama, a to zločinačko je i ideja same naše države i pravo našega postojanja. Drugim riječima, dok je mita o Jasenovcu, uvijek će te političke snage smatrati kako imaju potpuno moralno pravo osporavati pravo hrvatskome narodu na vlastitu državu, pa čak i na opstanak.
Primarni je imperativ hrvatske države, za koji vlast, na žalost, još nema snage i nije spremna na nj, da se uhvati u koštac s tim pitanjem i konačno riješi pitanje Jasenovca na znanstven način. Hrvatska je civilizirana i humanistička zemlja, Hrvati su kršćanski civiliziran narod i imaju snage ne prešutjeti i ne zanijekati bilo koji zločin i bilo koje ubojstvo, ali isto tako ne smiju pristati ni na jedno nedokazano, a kamoli izmišljeno ubojstvo.
Povijest Drugoga svjetskoga rata treba iznova pisati, povijest Jasenovca treba istražiti. Bez toga nikada ne će prestati podjele i unutarnji hrvatski „ratovi“. Velika je iluzija da će to prestati petrificiranjem nedokazanih partijskih istina. Zbog polustoljetnih laži i dehumanizacije Hrvata i došlo je, između ostaloga, do rata 90-ih, odnosno do srbijanske agresije na Hrvatsku kada je postalo jasno da Hrvatska više ne želi živjeti pod svakovrsnim velikosrpskim terorom.
Danas nije teško prepoznati, opisati, portretirati i analizirati Stjepana Mesića, kritički se osvrtati na njegovu politiku po fazama i na karijeru uopće. U toj tragikomičnoj rekapitulaciji obilje je argumenata za satiru i karikiranje. Samo, pomalo je smiješna ta naknadna pamet i hrabrost. Danas i oni koji se predstavljaju kao njegove pristaše te nekolicina plitkih hagiografa po nekim glasilima, znaju kako je on običan šarlatan i nitkov, ali im Mesić treba kao personifikacija otpora navodnoj fašizaciji Hrvatske.
Književnik Ivan Aralica bio je savjetnik prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana uz kojega je prvih godina borbe za Hrvatsku bio i Stjepan Mesić. U nedavnoj izjavi za jedan dnevni list, Aralica je prispodobio Mesića s majmunom iz Kafkine pripovijetke „Izvješće za jednu akademiju“. Riječ je o basni u kojoj majmun predavač, na vrhuncu svoje karijere, objašnjava slušateljima akademičarima svoj uspjeh od majmuna do ljudskoga svijeta. „Neka se vidi načelo po kojemu je jedan majmun prodro u ljudski svijet i tu se skrasio“, obraća im se majmun govoreći im na početku kako se prvo naučio rukovati s ljudima, ali ih i podsjeća kako njihovo majmunstvo nije ništa dalje njegova.
Stjepan Mesić jednostavno je cijeli život skakao s jedne pozicije na drugu; kad se jedna istrošila, on je nalazio drugu. Tu nije bilo padova jer bi se uvijek dočekao na noge.
Mesića su građani dva puta birali za predsjednika RH. Prvi put nakon smrti Tuđmana, kada je HDZ bio u svojevrsnome knockdownu: tada je Vladimir Šeks bio obnašatelj dužnosti predsjednika stranke, a dr. Mate Granić bio je HDZ-ov kandidat za predsjednika stranke. No stranačko vodstvo na čelu sa Šeksom tajnim je kanalima Mesiću osiguravalo glasove HDZ-ova članstva po Slavoniji, a ne Mati Graniću. Zato je Mesić postao predsjednikom iako mjesec dana prije toga nije prešao ni izborni prag na izborima za Hrvatski sabor.
Drugi mandat plod je još otvorenijega inženjeringa, odnosno dogovora njega i Ive Sanadera. Predsjednik HDZ-a Ivo Sanader nije htio kandidirati dr. Hebranga kojega je tražilo članstvo, nego Jadranku Kosor koju članstvo nije željelo i tako je omogućio Mesiću drugi mandat. Sve je, dakle, od početka do kraja jedna zakulisna i prljava prijevara i izigravanje demokratske volje većine građana.
Mesić je zbog spašavanja svoje karijere svjedočio pred Haaškim sudom protiv Tuđmana, Hrvatske, HDZ-a i generala Blaškića. Čak mu je na HTV-u Blaškićev odvjetnik Nobilo nakon prvostupansjke presude zaprijetio da se ne obračunava s Tuđmanom preko leđa njegova klijenta. Kasnije su Nobilo i Mesić postali bliski.
Kad je postao predsjednik, Stjepan Mesić krenuo je u potpuni svjetonazorski obračun i rušenje paradigme na kojoj je stvorena samostalna hrvatska država. Sramotio je i kriminalizirao Domovinski rat, rehabilitirao partizanski pokret i komunistički režim, zagovarao ideju da se svatko svakome ispriča za rat.
Prvih godina predsjedničkoga mandata izležavao se na plaži na Hvaru na obljetnicama Dana domovinske zahvalnosti i akcije Oluja, javno iznosio gnjusne laži o akciji Maslenica, nije proslavljao oslobodilačke bitke, nikada nije posjetio, primjerice, Škabrnju gdje su Srbi počinili okrutni i masovni zločin, lagao je gotovo svakoga dana o svemu i svačemu, klevetao ljude i štitio se imunitetom i općenito djelovao je kao predsjednik neke druge države, a ne samostalne i slobodne Hrvatske.
Mesić je zapravo zastrašujuće beskarakteran čovjek i političar i tu spoznaju nimalo ne derogira činjenica da je dva puta biran za predsjednika Republike Hrvatske. Iako su pritom presudne bile spomenute zakulisne igre i dogovori oko mrvljenja većinskoga domoljubnoga biračkoga tijela, one ne mogu amnestirati znatan dio biračke mase koja se dala zavesti Mesićevom pojavom. Danas, kada se vidi koliko je zla nanio Hrvatskoj, to pitanje moralne odgovornosti kolektiviteta posebno dolazi do izražaja.
U ovomu prikazu nemoguće je nabrojati sve Mesićeve ispade. Dovoljno je podsjetiti kako je bio zagovaratelj progona potpisnika Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga jezika 1967. godine.U samostalnoj hrvatskoj državi otkriven je udbaški dosje o Mesiću i sadržaj njegovih razgovora s udbaškim agentima. Početkom 90-ih je, prilagodivši se HDZ-u i Tuđmanu, vrijeđao Srbe i prijetio im, pjevao „Juru i Bobana“, držao zapaljive nacionalističke govore, prikupljao novac, uzimao čekove od iseljenika pa ih onda navodno gubio.
Godine 1994. razilazi se s Tuđmanom, ne zbog bilo kakve politike pa ni one prema BiH, kao što se pravdao pred javnošću, nego zbog činjenice da ga je Tuđmanom držao nesposobnim i nije mu više htio dodjeljivati unosne sinekure. Kako je Tuđman mogao tolerirati takva prevrtljivca? Jedan od bliskih Tuđmanovih suradnika kaže kako Tuđman nikada zapravo nije imao iluzija oko Mesića.
Međutim, 90-ih kad je kretao u projekt stvaranja hrvatske države, Tuđman nije dobio potporu Savke i Tripala. Njih dvoje bili su za Jugoslaviju i Tuđmana su smatrali ekstremistom te mu nisu davali izglede na uspjeh. Jedini iz te HNS-ove ekipe koji je došao k Tuđmanu bio je Stjepan Mesić, ni od koga zvan, a zapravo potjeran od Savke i Tripala. Kako bi imao bar nekoga uza se s te strane, Tuđman je prihvatio Mesića.
Nakon 2000., kada je postao predsjednikom, Mesić s jugonostalgičarskih pozicija, ruši dotad uspostavljeni svjetonazorski i politički vrijednosni sustav, smjenjuje sve važne ratne zapovjednike, uz pomoć Račana provodi čistke po institucijama i medijima, podčinjava represivni sustav sebi, naravno zbrinjava sebe i svoje na unosnim pozicijama, kupuje vikendice, nakon mandata i stanove. I sve te godine prodaje maglu javnosti o nekakvoj djevičanskoj čistoći svoje politike uz medijske laude sličnih antihrvatskih kolumnista.
Bezbroj je primjera Mesićeve nedosljednosti. Mnogi su otkriveni, mnogi se otkricvaju, a mnogi će tek biti otkriveni.
Godine 2006. u Zagrebu je za Miku Tripala tvrdio da je jedan od najvažnijih političara prošloga stoljeća. Šesnaest godina ranijem, u Frankfurtu upravo je Mesić prebrojavao krvna zrnca njegovim suprugama. Za prvu Tripalovu suprugu rekao je da je Srpkinja, za drugu da je Crnogorka, a Hrvatskome proljeću se priključio, a zatim i pokorno odstupio na zahtjev vođe, zborio je Mesić o Tripalu.
Hrvatski tjednik, tada kao Hrvatski list, još je prije deset godina otkrio da je Stjepan Mesić, tada 1993. godine, tada kao predsjednik Hrvatskoga državnoga sabora naredio hrvatskome konzulu u Munchenu dr. Vladimiru Sokoliću da s računa konzulata skine 30. 000 njemačkih maraka koji su potrošeni za tri automobila. Bio je to nezakonit potez jer konzul nije imao odobrenje nadležnoga Ministarstva za tu transakciju. Isto tako, s računa toga konzulata skinuto je 5.500 njemačkih maraka namijenjenih ratnoj siročadi. Mesiću ih je uručio Tomislav Senečić. O svemu je naknadno sačinjen zapisnik i o svemu postoji dokumentacija.
Vice VUKOJEVIĆ, umirovljeni ustavni sudac: Da, Mesić je sve to o Artukoviću i meni pričao, otkrili smo da je nezakonito uzimao novac iz konzulata u Munchenu…
Sa Stjepanom Mesićem često sam se sastajao i prije osamostaljenja Republike Hrvatske te mogu reći da mi je poznato sve što je u to doba govorio. Njegova retorika bila je izrazito nacionalno obojena. Je li to radio provokativno ili ne, ne znam.
Ovo što sada otkriva snimka njegova govora iz Novske 1992., posebice kada spominje Artukovića, za mene nije novost. Meni je u vrijeme suđenja Andriji Artukoviću Mesić pričao kako je išao k sudcu Milka Gajskoga koji je sudio Artukoviću. Mesiću sam to povjerovao jer je prije toga bio pripravnik kod Gajskoga u Orahovici. Dakle po Mesićevim riječima, njemu je sudac Milko Gajski priznao kako nije sreo obrazovanijega čovjeka od Artukovića. Gajski je rekao Mesiću kako su ga kao sudca pozvali iz Centralnoga komiteta SKJ i ultimativno zatražili od njega da Artukovića osudi na smrtnu kaznu. Gajski im je rekao „može, ali da ne bude pogubljenja“. I zaista, kao što je poznato, Artuković je osuđen na smrtnu kaznu, ali nije bilo pogubljenja. Čekalo se da umre u bolnici, što s i dogodilo. Mesić je, kao što svjedoči i na snimci iz Novske, pričao kako je Bajro Avdić bio lažni svjedok i kako je svjedočio o izmišljenome događaju protiv Artukovića.
Prema tome, sve ovo sa snimke za mene nije novost. Mesić mi je sve to davno pričao. On je i u osvit krupnih promjena nastavio s takvom retorikom, uključio se u HDZ, te na prvome Saboru HDZ-a održanome 25. veljače 1990. godine, kada smo bili s Tuđmanom, on i ja, inzistirao je da upravo ja na Saboru govorim o žrtvama Bleiburga, o Udbinim ubojstvima Hrvata u emigraciji, o Bruni Bušiću… Sabor HDZ-a jednoglasno je tada zaključio da se posmrtni ostatci ubijenih Hrvata prenesu u Hrvatsku.
Mi smo surađivali s Mesićem jako dobro dok nije došlo do razlaza i njegova pokušaja puča u stranci 1994. godine. Tada je počeo izmišljati kojekakve grozne stvari protiv mene, Tuđmana, HDZ-a, Hrvatske… Za mene je jednom rekao da sam bio u Prozoru s dvama kamionima ubijenih, a onda se ispostavilo da sam u to doba bio u SAD-u. Kasnije je iznosio laži da ge je Tuđman poslao u BiH da smjeni čelnika HDZ-a Stjepana Kljuića, o tome je lažno svjedočio u Haagu.
Kao predsjednik Hrvatskoga sabora, Stjepan Mesić je početkom 90-ih s računa konzulata u Munchenu uzeo poveću svotu novca. Bio je to nezakonit čin. To je utvrdila saborska komisija koju sam vodio. Konzul u Munchenu bio je gospodin Sokolić i on je posvjedočio da je po zapovijedi Mesića morao isplatiti taj novac. Zbog toga je konzul smijenjen, a Mesić i njegova ekipa navodno su kupili za taj novac automobile, mercedese, za potrebe Morha, ali nije poznato jesu li ih ikada zaista kupili vozila i gdje su završila.
Stjepan Mesić sada se ograđuje od vlastitih riječi izrečenih 1992. u Novskoj govoreći da je bio pod pritiskom. Mogao je pritiskati jedino Tuđman, jer je jedino Tuđman u stranci bio iznad njega, ali mnogo je svjedoka da je to obična izmišljotina. Mesić se vadi i na našu Komisiju za utvrđivanja poratnih žrtava. Zbog toga sam izdao priopćenje u kojemu sam njega i javnost podsjetio da snimka njegova govora datira prije no što je Komisija uopće osnovana, prema tome i taj njegov izgovor posve je neosnovan i izmišljen. Mesić je tada ni od koga primoran govorio ono što je smatrao da mu u tome razdoblju odgovara. Govorio je o Jasenovcu istinu, dakle da je logor postojao i nakon 1945. godine, da nisu potvrđene žrtve s popisa, da ondje ima pokopanih stradalih Hrvata. Druga je stvar što je kasnije Mesić odustao od te istine.
Mi u saborskoj Komisiji zaista smo htjeli objektivno utvrditi broj stradalih u ratu i poraću bez obzira na sve vjerske i nacionalne razlike ili razlike u pripadnosti pojedinima vojskama. Član Komisije bio je, uz ostale i Slavko Goldstein. On je obećao donijeti popis svih stradalih Židova za koji je rekao da postoji u Židovskoj općini u Zagrebu. Nikada ga nije donio, unatoč našemu inzistiranju i traženju. Onda je počeo tvrditi za neke osobe da su stradale u Gradiški. Članica Komisije Ljubica Štefan otvoreno mu je rekla da laže jer je poznavala tu osobu i znala da nije završila u Gradiški. On je kasnije demonstrativno napustio Komisiju, a nakon 2000. godine na inzistiranje Dražena Budiša i Đurđe Adlešić Komisija je raspuštena i zato posao nije obavljen, a mogao je biti.
Inače, mogu najaviti da intenzivno pripremam knjigu u kojoj će jedno poglavlje biti posvećeno i Stjepanu Mesiću, a sve što bude objavljeno, bit će potkrijepljeno dokumentima.
Ivan ARALICA: Nema on svojih stavova, cijeli život skače s jednoga plota na drugi!
„Stjepan je Mesić eklektik. Kad se taj eklektizam iz filozofije premjesti u politiku, onda je to zlo i naopako. Mesić nema svojih stavova pa skače, slikovito rečeno, cijeli život s jednoga plota na drugi. Kad jedan položaj istroši, on odmah zauzima i skače na drugi. Nije isključeno da će i iz ove situacije izaći neokrznuto. Jer vidimo da on opet laže i sve prebacuje na Tuđmana i na HDZ jer on se tobože morao prilagođavati i navodno ne bi opstao da je drukčije govorio u to doba.“
Bivši ministar zdravstva Vili Beroš, koji je u istražnom zatvoru zbog sumnje na korupciju u…
Domagoj Juričić, nekadašnji predstojnik ureda Kolinde Grabar-Kitarović, je u podcastu Krešendo Nove tv ispričao kako je…
Dragan Marković Palma preminuo je u 65. godini nakon kratke bolesti. Osebujni bivši gradonačelnik Jagodine…
Komentiraj