Ako bih u jednoj rečenici sažeo protekle izbore onda je to sljedeća: U životu sam vidio toliko puno maski, a tako malo lica. Rečenica se inače pripisuje Pirandellu (ja je se ne sjećam, ali nije bitno), u drami jasnog naslova “Tako je ako vam se čini”.
I inače, na ljevici u Hrvatskoj prepuno je paradoksa, pričina. Od Mesića koji je višekratno pjevao ustaške pjesme, kao i Puljak, pa onda prokazivao fašiste. Kao i Ivošević, Puljkov zamjenik, koji je kao antifašist imao težak antisemitski ispad, no nije kriv on, već je bio isprovociran. Kriva je “žena” koja je nosila minicu.
I Peđa Grbin krasno viče za dom spremni. Ili novi srpski patrijarh Porfirije koji je pjevao četničke evergreene i ostao i dalje omiljen među antifašističkom ljevicom kao moralna vertikala. Takvih fašističkih bljuvotina na ljevici bilo je toliko da više ne znate koje im je lice, a koje maska.
K tome, sve im se oprašta, za sve ima izgovor, iako se radi o neobranjivim stvarima za koje bi bilo tko s druge strane političkog spektra bio doživotno kompromitiran ili javno nestao. Ali ovim antifašističkim fašistima to se još honorira.
U fokusu prošlih izbora, s pravom, bila su dva najveća hrvatska grada, Split i Zagreb. Kako sam o Puljku na ovim stranicama već dao svoj sud, pa se njime i njegovim skandaloznim zamjenikom ne želim baviti, evo malo o Tomaševiću. I to na revijalan, ležeran način, ne kroz prizmu ideologije, već demagogije, pirandelovski.
Ovo je, dakle, priča o Tomaševiću, Titu i biciklu.
Tomašević bi vratio Titov trg, a na posao išao biciklom. Dobro, ali…
Tito i Jovanka kao komunisti obožavali su luksuz i simbole buržoazije, poput smokinga i halijina s potpisom koje je stvorio toliko mrski kapitalistički svijet. O tome je pisao Biloslavo u Italiji, kao i Đureković u knjizi “Crveni menadžeri” i dobio sjekirom u čelo.
Zahvaljujući, pak, izložbi organiziranoj u Beogradu 2011. godine, moguće je rekonstruirati garderobu para Broz: Tito je imao veliku kolekciju kravata s potpisom Diora, Yvesa Saint-Laurenta, Hermesa, ali i neke koje su izradili krojači njegovog dvora u bojama Jugoslavije. Osim šešira s potpisom, nosio je kožne rukavice s potpisom, Graziella, i gaće od skupe svile. Za svečane prijeme u inozemstvu nosio je za njega skrojen frak s bijelom leptir mašnom, a za ležernije večere nosio je mnoštvo odijela, s potpisom, dakako. Od kaputa posebno mu je bio drag elegantni britanski Chesterfields. Vozni park se sastojao od Rolls-Royceva, Mercedesa, kabrioleta, limuzina…
U Beogradu ga je 1957. Simone Signoret definirao kao “vrlo profinjenoga gospodina (ne druga) s dijamantom na kravati”. Tito ipak nije imao problema, pirandelovski, da se od buržujski nakićenog kicoša pojavljuje pred radnim narodom u radnom odijelu pred tokarskim strojem, nema ni problema s promjenom uloge “kicoša” u ulogu maršala, ili odori lovca na svim geografskim širinama, od Tikveša do Afrike. Imao je i maniju za maršalskim uniformama skrojenim za njega, vezenih zlatom. Tako u jednoj od svojih biografija priznaje da “u seljačkoj zemlji (koji prijezir prema ljudima) moje odore izazivaju veliko divljenje prema vođi i njegovim bitkama”.
Radikalna promjena
Jovanka je voljela svijetle boje, tako, iako komunistica, crvenu je prezirala. Luksuzne cipele i torbe od zmijske kože bile su joj svagdašnjica. Jovanka, kao i Tito, bili su neka vrsta hollywoodskog stila u socijalističkom umaku, iz opanaka skočili su u more dragulja oko vrata i na kravati, iz partizanske pećine na Drvaru skočili u butike buržujske elite. Taj njihov život, suprotan od svega što su deklarirali, u Jugoslaviji je bio tabu.
U cijeloj Europi, pa i kod nas, ti crveni su postali zeleni, od Vilija Matule koji je buržuju Luki Rajiću za vrtoglave novce prodao stan koji mu je kao istaknutom partijašu dala partija, do ostalih, među kojiima mnoštvo nikada ništa ozbiljno nisu radili, osim što su se bavili aktivizmom financiranog, a moj Bože, od krupnog, zelenog kapitala. Tako i Tomašević ima stan kao i luksuzni auto, koliko vidjeh iz kartice, bez kredita. Sve keš, više od sto tisuća eura vrijednosti.
Tako je to odvijeka bilo sa svima koji se bore za malene, za prezrene na svijetu, pa crvenu buržoaziju zamijeni zelena buržoazija i njihovi aktivistički trabanti koji će na posao biciklom, a u garaži Volvo. Još bi vratili trg modnog mačka Tita.
No, Tomice, Tito i bicikl ne idu zajedno. Ili se ostavi Tita ili bicikla. Ta pirandelovska priča je odavno pročitana: “U životu sam vidio toliko puno maski, a tako malo lica.” A maske kad-tad padnu…
Ivica Šola/ Slobodna Dalmacija
