Svi se pitaju što se događa s Milanovićem? Retorika koju rabi uistinu je razumom teško shvatljiva, povijest njegove političke karijere i odluka još teže. Sve puno iracionalnosti i kontradikcija. Neki idu tako daleko da kažu da je lud. Ne ulazim u to, no i da je tako, sukladno Freudu, može se reći da u svakoj ludosti ima nekog sustava ili neke središnje točke koja pokreće taj sustav.
Kod Milanovića to je zapravo jednostavno, njegova retorika i političko djelovanje svodi se na samo jedno – proizvođenje neprijatelja.
To samim tim nije ludost u kojoj ima sustava, već sasvim određeni preslik političke filozofije koju je razvijao nacistički ideolog, genijalni mislilac (kao i Heidegger, zašto ne?) Carl Schmitt. Milanović, naravno, nije nacist.
Osnovno Schmitovo polazište je da, kao što se etika vrti oko binoma dobro/zlo, estetika oko kategorija lijepo/ružno, tako politiku treba definirati isključivo kroz prizmu prijatelj/neprijatelj, pri čemu je neprijatelj, stvarni, konkretni srž ne sam egzistencije, već i politike. Jer zahvaljujući neprijatelju postajete faktor, faca, figura, a ne apstrakcija.
“Rat kao savršenstvo politike”
Bit Schmittove teorije je iracionalizam koji kaže da je čovjek isključivo opasno biće (ponekad i jest, ali koliko je, i još više, suprotno točno) pa je i svako pozivanje na razum opasno.
U tom Schmittovu iracionalizmu temeljenom na sasvim krivom, iracionalnom konceptu ljudske naravi, rat je neka vrsta savršenstva politike, jer tu putem naprijatelja najsavršenije pridolaziš sebi, postaješ još jasnija figura, ne apstrakcija, čisti identitet. Kao u poznatoj Milanovićevoj izreci “ili mi ili oni”. Tu nema i – i, samo ili – ili. Otuda i ona famozna rečenica da je rat tek nastavak politike drugim sredstvima. Nije, rat je smrt svake politike.
Christian Graf zato s pravom tvrdi da se kod Schmita radi o sumanutom izopačenju stvari, o pogrešnom razumijevanju politike uopće. Jer, upravo suprotno, strpljiva, odmjerena i u svakodnevici često nezapažena politika teži sačuvati pravni mir i prema unutra i prema vani; ona nastoji doći do pomirenja, pa makar se radilo o protuslovnim i naoko nepomirljivim interesima. Ako pak dođe do rata, tada to nije znak da se politika nastavlja drugim sredstvima, nego da prestaje biti politikom.
Ekstaza u Vukovaru
Ona je tada osuđena na šutnju jer oružja govore, a građanski su državnici potisnuti u sjenu oficira, kao Milanović stalno okružen i opsjednut vojskom, pri čemu je, psihoanalitički govoreći, Banožić, takav kakav jest, tek instrument, odnosno savršeni neprijatelj na temelju kojeg Milanović postaje faca, figura. Kulminacija ove Milanovićeve schmittovštine stvaranja naprijatelja posvuda, prošli tjedan u Vukovaru dosegnula je svoj delirij, retoričko – ekstatični vrhunac.
Tako su u Ukrajini divljaci, kao i u Rusiji. U Bruxellesu sjede bezveznjaci, a i od prijateljske Finske, koja nas je podupirala u svemu, bi stvorio neprijatelja, ne samo od Kijeva, Bruxellesa i NATO-a.
Dakako, ne postoje za Zokija samo vanjski, nego i unutrašnji neprijatelji, to su odreda svi u ulozi “izdajnika” koji neće blokirati Finsku, ne samo lopovska hadezeovska banda, već i “njegovi” koji nisu s njim, po principu “ili – ili”.
Razuman čovjek, i u životu i u politici, nastoji stvarati prijatelje, saveznike i tako rješavati probleme, a ne suprotno. To suprotno “schmittovsko” je Milanovićev modus operandi jer samo tako, kako je priznao svojoj mami, on može biti relevatna figura koju se čuje i o kojoj se priča. Slijedom toga, vjerojatno će doći dan kada će ga i međunarodno, i unutra (pa i medijski) mnogi početi jednostavno ignorirati a on se, pogubljen, jedno jutro probuditi i u nedostatku neprijatelja sam sebi prije brijanja lupiti šamar i opsovati si najrođenije.
“S fašistima sam fašist, s antifašistima antifašist”
Koliko će štete u međuvremenu napraviti za RH, pa i Hrvate u BiH, vidjet ćemo, jer on zapravo ne brani njih, već, kao čovjek koji je stajao u korijenu “projekta Komšić”, samo mijenja novog poželjnog neprijatelja kako bi sam sebi sačuvao figuru i političku vidljivost.
Što se pak njegovih birača i stranke koja ga je pogurala na ovu funkciju tiče, a koji se čudom čude Milanovićevom zaokretu udesno i “izdaji” svega onoga za što su mislili da on jest, i tu je možda dobro posegnuti za Schmittom. Nakon Drugog svjetskog rata, izbjegavši nirnberške procese, izbačen sa svih katedri, upitan koja mu je pozicija danas, odgovorio je samoironično: “S fašistima sam fašist, s antifašistima antifašist.”
Tako je i s Milanovićem, s lijevima je lijevi, s desnima je desni, s udbašima je udbaš, a antiudbašima je antiudbaš, štiti udbaške ubojice, onda one koji ih ne štite naziva udbašima. No jedina konstanta je da konstantno ima što savršenijeg neprijatelja kako bi u tom konstantnom stvaranju kaosa sačuvao politički život i karijeru. A sve drugo neka propadne…Milanović u ovoj schmittovskoj strategiji “ludosti” u kojoj postoji sustav neće stati.
Zato, ne ulazeći zbog kratkoće prostora u sve dimenzije fenomena Milanović, tek ova kratka opaska: Da biste razumjeli Milanovića, čitajte Schmitta. I javite to njegovoj mami, da se barem sačuva mir u široj obitelji, kako ga je ova časna dama i starica zamolila. Nama ostalima kako bude.
IZVOR: Ivica Šola / Slobodna Dalmacija
