Prijatelji, stranački i intimni, osmero hrvatskih državljana uhićenih u Zambiji pod optužbom za trgovinu djecom u pokušaju, u suradnji s dijelom medija bacili su spin da je nemili status posvojiteljske osmorke posljedica drukera, cinkera iz Hrvatske, a ne njihova “avantura” koju je pod povećalo stavilo zambijsko pravosuđe.
Hajdemo zato malo o drukerima u RH iz europske perspektive, o kojima Ivana Kekin i Sandra Benčić histerično zasipaju javnost, a aktivistica, pardon, pravobraniteljica za djecu pristaje na taj spin, ili ga i sama želi pothranjivati.
Od Nizozemske preko Danske sve do Belgije i susjedne Italije, najveći su “drukeri” sama posvojena djeca i njihovi posvojitelji, a ne Pernari koji traže svojih pet minuta slave, čime se ova ozbiljna priča banalizira i “pernarizira”. U masi takvih slučajeva, evo jedan iz Italije.
Godine 2016. talijanski lijevi (!) tjednik “L‘Espresso” donio je dosje o posvajanjima djece iz Demokratske Republike Kongo pod naslovom “Ladri di bambini” (Kradljivci djece). Članak je napisan, i dalje razrađivan, na temelju svjedočenja “drukera i cinkera”, kongoanske djece i njihovih posvojitelja, ne Pernara.
Radi se o više od četrdeset posvojiteljskih obitelji koje su otkrili užasne stvari, zajedno sa svojom posvojenom djecom iz DR Kongo. Mnoga posvojena djeca – “drukeri”, prema kekinologiji, među posvojiteljskim parovima koji su prijavili činjenice – rekla su svojim posvojiteljima da njihovi osobni dosjei i presude za posvojenje izdane u Kongu sadrže izmišljene podatke o njihovoj povijesti, a čak su i imena i prezimena nekih od njih promijenjena.
Neki su također otkrili da još uvijek imaju biološke roditelje u Kongu te braću i sestre u Italiji, da njihovi biološki roditelji i dalje polažu pravo na njih. Spoznaja posvojene kongoanske djece da su nasilno oteta roditeljima, da su preprodavana, da su neka od njih i nestala (djevojčica po imenu Melanie) i ne zna se gdje su, uzburkala je javnost.
Pod udar talijanskog pravosuđa došla je obiteljska tvrtka “Aibi” (Amici Dei Bambini), koju vodi bračni par Griffini i njihova kći Valentina, koja je posredovala u međunarodnim posvojenjima iz Konga. Ta su se posvojenja u Italiji događala prije nego što ih je DR Kongo zabranio.
Među javno objavljenim dokumentima (dostupnima i danas) brojni su institucionalni mailovi između tadašnje potpredsjednice Komisije za međunarodna posvojenja Daniele Bacchetta (nije istražena) i Valentine Griffini, odgovorne za operacije u Africi tvrtke/agencije “Aibi”, optužene za ilegalne imigracije, korupciju, zlostavljanja djece i kršenja zakona o posvajanju.
Cijelu ovu priču “pokvarila” je jedna časna sestra (Victorine) koja je prozrela da se radi o kupovanju djece te je obustavila “isporuku” Valentini Griffini. Iz mailova je vidljiva sprega Griffini i državnih institucija u Italiji, kao i bijes na časnu sestru. Donosim dijelove objavljenih mailova iz kojih je sve jasno.
Mail od 29. 11. 2012. Valentine Griffini poslan je Bacchetti kako bi je obavijestila: “Prekjučer smo trebali dobiti isporuku od časne sestre zadnje troje djece; časna sestra otišla na sud za maloljetnike i nije poslala djecu. Predsjednik suda se “iznervirao”… došlo je do tučnjave između policije i čuvara centra i na kraju su djeca prebačena u centar Maman Kulutu. Trebalo bi kupiti flastere za policajce… i dvije boce suhog crnog vina za predsjednika Suda i Gauthiera… Do danas smo već izašli iz iznosa koji plaćaju parovi.”
Pa onda mail od 31. 7. 2013. koji je Valentina Griffini poslala Bacchetti, u kojem je jasno što znači “flaster za policajce”: “Potpredsjednice, zar ne bi bilo zgodnije, jednostavnije da ja stavim 5000 eura u ruke lokalnog odvjetnika (kao i svi drugi) i kupiti sve i bilo koga… umjesto da se svaki dan svađamo s našim zaposlenicima iz Konga.”
Koji je bio epilog ove očite trgovine kongoanskom djecom, kako je vidljivo iz javno objavljenih mailova? Postupak je, citiram, “arhiviran zbog neosnovanosti kaznene prijave” od strane talijanskog pravosuđa. Italija je u ovom slučaju, unatoč “drukerima”, samoj posvojenoj kongoanskoj djeci i njihovim posvojiteljima, išla zaštititi samu sebe jer su njezine institucije bile duboko umočene u trgovinu djecom.
Zašto sam izvukao ovaj slučaj iz nama susjedne zemlje? Zato što, imam pravo sumnjati, isto čini i Vlada, koja zapravo ne brani ovu osmorku, nego vlastiti katastrofalni pravosudni i ini sustav prepun korupcije.
Jer ako se utvrdi da je bilo koje dijete iz DR Konga posvojeno u RH na ovaj način, ili da je, kao Melanie u Italiji, nestalo, schengenska je Hrvatska u gadnom problemu, označena kao postaja za trgovinu djecom.
Zato i odbijaju i reviziju/nadzor dosadašnjih posvojenja, tu bi bilo svašta… Zbog toga im ne preostaje drugo nego politički pritiskati sud u Zambiji, kako je ministar Grlić Radman sam priznao, da bi se sve što prije zataškalo.
Ne treba tu navijati ni za koga po stranačkim i političkim linijama, ovo je megaafera koju treba rasvijetliti jer je puno toga nejasno. Zapadne zemlje koje su nam uzor odavno su se suočile s ovim teškim problemom trgovine djecom na temelju “drukera”, same nezakonito posvojene djece, kojima moraju platiti ogromne odštete zbog zabijanja glave u pijesak.
Umjesto da učimo na tuđim greškama u ovoj mučnoj problematici i rasvijetlimo je, naše institucije, pa i vlast, ne brane nikoga, samo svoju nevinost i nekorumpiranost.
Ivica Šola/Slobodna Dalmacija
