Ivo Josipović – propali političar, još gori teoretičar

U Hrvatskoj godinama traju raznovrsna javna natjecanja, sva za moć, međutim baš u toj borbi vrlo je snažno i vidljivo natjecanje ljevice i desnice i u glupostima, neznanju, provalama i retoričkim egzibicijama svih vrsta. Ako si “naš”, u mom slučaju famozni desničar, ne možeš izbjeći potoke hladnog znoja, ponajprije jer je “njihova” javna artiljerija brojnija, a položaja puno više.

Tako se stekne dojam da je neznanje pa i tupost imanentna “našima”, što baš i nije točno, ili bar ne u stvarnosti, ako već je u javnosti. Iskreno rečeno i ponuda gluposti “naših” je stvarno neiscrpna i svjedočimo joj dnevno.

Za razliku od ljevičarskih idiotizama, puno bučnije pa je dojam pogubniji, a znoj hladniji.

No, kad se “njihovi” provale svojski to naprave i začine, pogotovo što to čine na tzv. visokoj intelektualnoj, kulturološkoj i navodno civilizacijskoj razini, stoga je posljedično domet debakla daleko veći.

Dovoljno se prisjetiti već notornih Goldsteina, brata i sestre Pusić, zatim bozondžije Puljka, Klasića, Marijane Bijelić, skupine već pomalo olinjalih profesora s političkih i filozofskog u Zagrebu tipa Rimac, onoga tipa iz Dubrovnika što stalno objašnjava, do lumena nove generacije Kapovića, Peovićke i pogotovo Markovine.  Usprkos nastojanja raznih doktora te nadriteoretičara oko dr. Škore, njih ne mogu dodati gore nabrojanima.

No, izgleda da je Ivi Josipoviću dozlogrdilo biti po strani i trpjeti takve tipove, pa svojski zagazio.

Odavno je jasno baš svakome i na ljevici da Ivo Josipović ne vrijedi kao političar, jer debakl za debaklom je osvijestio i osvijetlio i slijepce. No, da je u najmanju ruku dvojben, a u nekim pitanjima gotovo tragikomičan akademac, nekako se prikrivalo ispod maske stereotipnog profesora. Morat će se i Fred Juergen ili Dietrich Matić zamisliti nad svojim intelektualnim uzorom, a razmišljam ga prijaviti dokazanim teoretičarima državno-političkog poretka, prof. Podolnjaku i desnoj mu ruci Željki Markić, nek povedu računa o njemu, jer nemam povjerenja u Matića.

Kaže dr. Ivo, komentirajući govore Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića u Kninu, s posebnim naglaskom na Plenkovićeve poruke, da je ohrabrujuće to što Hrvatska ide u pravcu građanske države, gdje će onda naglasak biti na ljudskim pravima i etničkim pravima manjina. Uz činjenicu da baš niti jedne rečenice u oba govora nije bilo, koja bi apostrofirala građansku nasuprot nacionalne države, pa nije jasno je li to dr. Josipović zaražen Goldstein-Pusićkinom “znanstvenom” metodom – kad nemaš argumente, izvore, dokaze, smisli ili izmisli što ti treba. Ili ga je nešto drugo spopalo?

No, čak bi i to prošlo u odavno poremećenim znanstvenim standardima pogotovo na društvenim i humanističkim fakultetima, da nije pučkoškolske kontradikcije o građanskom i nacionalnom. Pa, dragi naš dokture Ivo, kako mislite razvijati građanski državni i društveni koncept i istodobno etnički koncept nacionalnih manjina?

Za taj izum bi dr. Josipoviću čak i Zakošek dao jedinicu. Jer, gdje god postoji u suvremenoj političkoj praksi koncept građanske države, ili je smišljen radi nepriznavanja drugih, manjinskih ili migracijskih političkih etniciteta i entiteta pored većinskog etničkog korpusa, ili se radi o skrivenoj namjeri majorizacije od većinskog naroda malobrojnijih naroda u nesređenim složenim državama, ili se radi o novonastalim useljeničkim nacijama kao što su Amerikanci ili Australci, koji političke nacije izgrađuju na tzv. ustavnom patriotizmu, ostavljajući etničko podrijetlo području folklora i kulture i izvan politike.

Jedino, ako dr. Ivo nije naumio osmisliti uz glazbena autorska prava i koncept nove državne teorije gdje bi se etnički identitet manjina primjenio na većinski narod, recimo Hrvate posrbio, Srbe pohrvatio, Bugare poturčio, Francuze arapizirao, isprobati to na Hrvatskoj, a onda ravno u Stockholm po Nobela. K’o Obama za mir, pa udri bombardirat koga stigneš.