Jugoslavenstvo po samom terminu znači negaciju hrvatske samostalnosti i otkriva namjere vladati ovom državom kao da je Jugoslavija. Ili ju rušiti.
Piše: Dinko Dedić
Zašto ga postojeća vlada ne razotkrije u njegovu pravom značenju, nego prihvaća igru pa se svi sada moraju zaklinjati u antifašizam, za koju znadu što je a prave se ludi kao i ta agresivna četničko-jugoslavenska opozicija?
Ustaštvo je isključivo povijesna kategorija i jedino se u tom smislu o njemu može govoriti. S obzirom da cijela ta generacija ljudi više nije na životu, sve ove rasprave o ljudima koji se vole tako obući i paradirati u ustaškim uniformama, spada u domenu pomodarstva koje onda drugi gledaju iskoristiti kako bi naštetili Hrvatskoj, pa mu pripisuju veliki značaj kako bi obezvrijedili hrvatsku državu.
I TUĐMAN JE NAZIVAN USTAŠOM
Ustaštvo općenito predstavlja pogrešan izraz, jer se njime nastoji zaokružiti, ne samo period NDH, nego ga se pripisuje svima kojima je, kao antiteza jugoslavenstvu, na srcu hrvatska državna samostalnost do današnjih dana.
I sam Tuđman nazivan ustašom, branitelji u Domovinskom ratu ustašama pa i svi danas koji se suprotstavljaju ovom besmislenom antifašizmu 21. stoljeća.
O periodu od osnivanja UHRO-a pa do pada hrvatske države se treba govoriti, jer na snazi je jedna jugoslavenska, velikosrpska i antihrvatska verzija, koja mora biti srušena povijesnom istinom, kako bi spriječili njenu daljnju uporabu u provodu programa hrvatske kolektivne krivnje.
Što god se dogodilo u tom periodu vremena, koje je imalo svojih nekoliko faza, od one prijeratne još iz vremena atentata na Kralja Aleksandra, preko uspostave države do njenog pada i što god bilo, čime se možemo ili ne možemo ponositi, mogu riješiti samo povjesničari a nikako oni koji ustašuju iz pomodarstva ili iz inata.
USTAŠE I NASTAŠE
Nedavno mi se na fb s komentarom javio jedan čovjek rečenicom koja počinje riječima: “Mi ustaše tvrdimo tako i tako….” Pogledam mu datum rođenja i vidim da je rođen 1987. godine.
E sada, njemu bi svaki onaj ustaša, koji je stvarno bio ili vojnik ili državni funkcionar ili političar, zavrnuo uho i rekao: “Sinko ti nisi ustaša, jer si se kasno rodio. Ti možeš biti samo nastaša.”
Kratkim riječima, nitko ne može biti ustaša, tko nije bio ustaša. Nije ustaša nekakav lik iz stripa kao supermen, pa sada svaki klinac oblači uniformu i trči uokolo raširenih ruku. Kapu na glavu ili pamet u glavu. Nismo mi jugoslaveni, izmišljena nacija koja mora izmišljati heroje Boška Buhu i Žikicu Španca ili stripove Mirka i Slavka. Nama nije potrebno izmišljati uniforme da bi netko mogao proznati da postojimo. Mi smo povijesni narod, svoj na svome, čovjek Hrvat koji može gol kao od majke rođen ponosno stajati na hrvatskom tisućgodišnjem tlu i svatko će ga prepoznati i nitko ga ne bi smio poplašiti antifašističkim babarogama.
Ja sam kao dugogodišnji politički emigrant imao prilike susreti mnoge ljude, koji su bili vojnici, časnici, državni službenici pa čak i ministri za vrijeme NDH. Da sam se ja, emigrant iz generacije Hrvatskog proljeća, njima predstavio kao ustaša, oni bi to shvatili kao uvredu.
Nikada ni Pavelić niti itko u njegovoj organizaciji HOP, niti Luburić niti itko u njegovoj oraganizacji Otpor, nije govorio o restauraciji ustaštva, nego o obnovi hrvatske države. Ustaški pokret i ustaška vlast su za njih bili svršen čin, predmet povijesti koji zaslužuje ispravno povijesno tumačenje umjesto jugoslavenskog i velikosrpskog propagandnog.
RAZLIKOVATI DRŽAVU I REŽIM
Drugo što su svi oni jasno razlikovali, bili su pojmovi države i pojmovi režima, a baš to hrvatski štovatelji partizanskoga pokreta, ZAVNOH-a i Tita ne žele niti uzeti u obzir kao dva odvojena pojma, jer dok bi im se moglo na bazi ideoloških razlika priznati pravo na ustanak protiv režima, rušenje države i ponovno uklapanje u Jugoslaviju se ne može nikako.
Hrvatska je politika u ime danas sasvim jasno zloupotrijebljene i izigrane pomirbe, odustala čak i pokušati tražiti povijesnu istinu, nego ju je banalizirala, posebno onu Drugog svjetskog rata, i svela ju na pitanje totalitarizma i demokracije, kao da je pitanje državne samostalnosti i nasuprot nje, restauracije u ratu nestale države Jugoslavije, drugorazredno pitanje. U drugom svjetskom ratu nije bilo niti jedne demokracije.
Ratovi se ne vode demokratskim procesom, a pogotovo ne Drugi svjetski rat koji je uključio i demokrate i totalitariste i stvorio saveznike od potpuno suprotstavljenih sustava, poput Amerike i Rusije, čije su se razlike pokazale u hladnom ratu koji je trajao 10 puta dulje od Drugog svjetskog rata i kubanskom krizom stavio svijet u daleko veću opasnost, opasnost od uništenja kompletne ljudske civilizacije upotrebom atomskog naoružanja s kapacitetom uništiti svijet pet puta za redom.
Drugi svjetski rat je proglašen i vodio se radi okupacije a ne radi demokracije. Njegovim završetkom neki su dobili demokraciju a neku poput nas, novu okupaciju.
Baš radi toga što se nastankom hrvatske države, u ime pomirbe, izbjeglo pristupiti povijesnoj analizi ratnih događaja i na našem prostoru sukoba, ne samo dviju ideologija, nego dviju država, otvorena su vrata ovom procesu koji se odvija na dva najgora načina, političkom manipulacijom i reakcijom na tu manipulaciju na razini gostionice.
To što Milanović i cijela njegova “antifašistička” liga rade, je potpaljivanje fitilja i čekanje na detonacije na ulici i u gostionici. Pupovac objavljuje “Llijepe naše haubice” a onda šalje prigovor presjednici da se pojačava antisrpsko raspoloženje u Hrvatskoj. To je teorija Moše Pijade, u ustaškim uniformama paliti srpska sela i izazivati pobunu.
ŽRTVE RATA I PORAĆA
Proces utvrđivanja povijesne istine Drugog svjetskog rata započeo je general Tuđman u Hrvatskoj 60-ih godina, da bi uspostavom državne samostalnosti taj proces bio potpuno zaustavljen. Za očekivati je bilo da će jedan od prvih zadataka u tom procesu biti iskapanje grobnica, onih partizanskih i onih ustaških, na način na koji je to učinjeno sa Srebrenicom, uz prisustvo međunarodnih promatrača.
Za razliku od žrtava Srebrenice, čija su tijela trpana u jedne jame, pa ostaci onda iskapani i prebacivani u druge, kako bi im se zameo trag i za razliku od partizanskih zločina iz procesa poznatog kao Bleiburg i Križni put, gdje su ubijeni zatrpavani u preko 1000 jama na ogromnom prostoru, sve žrtve Jasenovca nalaze se oko Jasenovca.
Bio sam siguran da će prvi forenzičko-arheološki pothvat nakon osamostaljenja biti otvaranje grobišta i utvrđivanje stvarnog broja žrtava na obje strane. To međutim, očito nije bilo u interesu onih kojima bi time bilo oduzeto oružje kojim danas ovu hrvatsku državu, kao što su nekada onu, prikazivali proizvodom zločina.
POVIJESNI REVIZIONIZAM
Ne samo da je zabranjen i onemogućen ovaj način prikupljanja stvarnih podataka, nego se baš sada i najviše sada, osuđuje povijesni revizionizam kao nešto vrlo negativno. Povijesni revizionizam se definira kao ponovna procjena ili reinterpretacija, do tada od većine kao valjanim priznatih spoznaja ili stavova na području povijesti, ponovnim razmatranjem ili postavljanjem novih pitanja.
U ovom slučaju, ne radi se o ni o spoznajama koje su priznate kao valjane, već naprotiv o nevaljalim statistikama i na osnovu njih povijesnom tumačenju za koje većina zna da su proizvod političke propagande a ne naučno dokazane povijesne istine. Prema tome, revizionizam nije nešto što treba osuditi, već naprotiv, nešto što treba pod hitno provesti.
Zašto onda nitko ne stane pred Hrvoja Klasića koji nastupa na razini temperamentnog aktiviste a ne kao ozbiljni povjesničar i na jednoj od televizijskih debata mu direktno ne upre prstom u potrebu povijesne revizije kojoj se on toliko protivi iz samoobjašnjivog razloga koji s povijesnom istinom nema ništa zajedničko već baš naprotiv.
Rasprava o ustašama i partizanima, o komunistima i fašistima bila bi davno završena da je izvršena znanstvena revizija povijesti a za to je bilo 20 godina vremena, uz troškove koji su zanemarivi u uspoređenju s cijenom koju Hrvatska plaća i još će plaćati za ovu polarizaciju koja se danas već pretvorila u verbalni građanski rat i nitko ne zna kuda će stići.
Danas se koplja lome na osobi hrvatskog ministra kulture Hasanbegovića i opet na način da se pod svaku cijenu izbjegne diferencijacija između države i režima. Dok svuda po svijetu, kroz čitavu povijest, režimi propadaju a države ostaju, u Hrvatskoj mora propadati i država, što se tako prikazuje i danas, jer se sakriveno iza tumačenja o opravdanosti rušenja ondašnje države, spremaju planovi za rušenje ove, kojoj su već prilijepili etiketu zločinačke, koju je stvorilo zločinačko udruženje, obranilo zločinačkom akcijom Oluja, čiji su glavni vojni akteri proganjani kao zločinci, deportirani u Haag a za njima poslana arhivska građa koja ni danas nije dostupna hrvatskim povjesničarima, kako bi mogli provesti proces revizije.
Sve mora ostati onako kako je utvrđeno u vrijeme Jugoslavije i transplantirano u Hrvatsku, jer ako istina izađe na vidjelo, odletjeti će i Tito i ZAVNOH i zajedno s njima svi sljedbenici i nosioci tih ideja, zajedno s Klasićem, Milanovićem, Stazićem, Manolićem, Pusićima, Josipovićem, Mesićem i svim njihovim sljedbenicima, u najcrnju jamu povijesne ropotarnice.
STVARANJE MAGLE
Na žalost, u stvaranju magle, namjerno ili nenamjerno, sudjeluje i tzv. hrvatska desnica, samim tim što sebe naziva desnicom a svoje neprijatelje ljevicom, pa je nacionalno pitanje, pitanje države a ne režima, baš kao što je to bio slučaj s NDH, opet poistovjećeno ili u najmanju ruku zamagljeno.
S tzv. ljevice koja ne postoji jer ne posjeduje niti jedne karakteristike kojom je određen taj internacionalni pojam, Hrvate se dijeli na antifašiste i ustaše a s pozicija desnice, čije ime opet daje prednost ideološkom a ne nacionalno faktoru, Hrvate se dijeli na antikomuniste i katolike, protiv komunista i ateista.
U Hrvatskoj nema ni ustaša ni antifašista, ni komunista ni antikomunista, a ako ima ljevičara i desničara, oni ne pripadaju u ovaj nego u neki drugi sukob, kakav postoji u drugim demokratskim državama.
Komunisti ne bi mogli biti u sprezi s nosiocima četništva u Hrvatskoj kroz SPC i civilne institucije u Hrvatskoj i u Srbiji. Oni bi trebali biti krvni neprijatelji. Komunisti ne bi ali jugoslaveni bi.
Komunisti ne bi prijateljevali s Karađorđevićima i provodili londonske planove tzv. zapadno-balkanske regije. Komunisti ne bi a jugoslaveni bi.
Mlatiti po komunistima je mlaćenje mrtve kobile isto kao što je udaranje po fašistima. Sve je to davno završilo i nikad se neće vratiti. Što god dođe a može i gore od toga, neće biti ni komunizam ni fašizam.
Sasvim je jasno zašto je jugoslavenima u interesu mutiti vodu. Dobar dio ovog teksta sam posvetio razjašnjavanju njihovih motiva ali nije jasno zašto državotvorni hrvati, domoljubi, nacionalisti ili kako god se izvole zvati, izbjegavaju bobu reći da je bob, nego i oni mute vodu, pa jurišaju na “komuniste” koji su se, dobro uhljebljeni pljačkom i otimačinom, najtipičnijom kapitalističkom praksom koja svijet dijeli na bogate i siromašne, fantastično snašli pretvorbom u kapitalizam, još 91. javno odrekli partije, čak se i krstili da naglase svoj raskid s bezbožnim komunizmom, i natrpali su u kapitalističke stranke desnog i lijevog centra, pa im nije teško poreći optužbe da su komunisti.
NACIJA — IDEOLOGIJA — VJERA
Pitanje hrvatske državne samostalnosti, kojemu jugoslavenstvo predstavlja apsolutnu negaciju, zasebno je od ideološkog nadmetanja koje traje u svim pa i u najrazvijenijim zapadnim državama.
Zašto u tu borbu jugoslavenstva i antijugoslavenstva trpati svoja ideološka i vjerska uvjerenja?
Kakve veze ima raprava o istospolnim brakovima s pravom Hrvata da svoju sudbinu određuju po hrvatskom a ne po jugoslavenskem naslijeđu. Te se rasprave vode u svim državama. U Australiji se takve odluke stavljaju u drugi plan kao nevažne. Ako je to pitanje od drugorazredne važnosti za stabilnu i bogatu Australiju, kako nije u Hrvatskoj koja se nalazi u gospdarskoj krizi na rubu bankrota i političkoj krizi na rubu građanskog sukoba?
Zašto u sukob koji se vodi po pitanju hrvatske državnosti unositi vjeru do granice koja od naroda stvara vjersku skupinu a od vjere blasfemiju?
Na fb stranici u podršku Zlatku Hasanbegoviću čitam nečiji “pravilnik” od 10 točaka od kojih jedna kaže da dobar Hrvat ne može biti netko tko nije dobar katolik. To u obranu Zlatka Hasabnegovića? Ako je to savjet njemu da se pokrsti, jer muslimani se mogu pokrštavati dok se pravoslavni ne mogu prekrštavati, onda je to jedan od načina kako otupiti oštricu protiv Hasanbegovića, jer da je katolik, bio bi samo jedan od protivnika a ne simbol jugoslavenskog über-neprijatelja u formi Hrvata muslimana.
Država i narod, režim i ideologija, vjera i vjernici nisu nakakvo tijesto koje se miješa zajedno i stvara mješavina po vlastitom ukusu i svjetonazoru. Ova nacija je postojala i kad nije bilo demokracije osim one robovlasničke u Grčkoj, kad katoličanstvo nije ni postojalo a Hrvati vjerovali u 100 bogova i kad je o fašizmimu i komunizima jedino Nostradamus u svojoj glavi proricao.
Čini mi se da mi morali najprije ispravno definirati sebe da bi mogli prepoznati njih.
Kad spominjem jugoslavenstvo onda ne mislim na obnovu Titove SFRJ, a na to ne misle ni oni koje krstim jugoslavenima. Jugoslavija je postala široki pojam koji uključuje i šire regionalne planove i tumačenja od teorije Igora Mandića o Srbima i Hrvatima kao jednom narodu, preko rasprava o hrvatskom suverenitetu i “narodima i narodnostima Hrvatske”, do današnje Republike Hrvatske, koja i po ZAVNOH-u u ustavu, i po službeno prihvaćenim tumačenju povijesti i po ponašanju zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, danas nije ništa drugo nego Jugoslavija pod krivim imenom.
Danas, kad se pokazalo da bi se mogli naći na nacionalnoj prekretnici, pod najvećim napadom od Domovinskog rata, mi djelujemo nekoherentno i sami brkamo pojmove, pa se ne zna tko je lud a tko je zbunjen.
ANTIFAŠIZAM 2016. U HRVATSKOJ ZNAČI JUGOSLAVENSTVO
Njihov antifašizam je floskula iskrivljena čak i u povijesnom značenju. Zapadni saveznici su vodili rat protiv nacizma. Hitlerov pokret je bila jedna socijalistička varijanta poznata kao nacional-socijalizam za razliku od ruskog i jugoslavenskog internacional-socijalizma. Njegovi nosioci su se nazivali nacistima a fašizam je talijanska pojava transplantirana u Španjolsku u vrijeme Građanskog rata, preko koje je internacionalni komunizam pod vodstvom Sovjetskog Saveza, uključujući i ideologe KPJ, stvorio profil svog klasnog neprijatelja.
Kad tu povijesnu krivotvorinu netko oživi u 21. stoljeću, kad o tome na cijelom svijetu nitko, ama baš nitko, više niti ne govori osim na satovima povijesti, onda to postaje super-floskula.
Antifašizam nije ništa drugo nego prihvatljivo ime za jugoslavenstvo, jer jugoslavenstvo po samom terminu znači negaciju hrvatske samostalnosti i otkriva namjere vladati ovom državom kao da je Jugoslavija ili ju rušiti. Tako se preko antifašizma, jugoslavenstvo uvuklo i u hrvatski ustav, preko antifašizma Milanović rušitelje hrvatske države proglašuje jedinom vojskom koju on priznaje i opravdava pokolj na Bleiburgu a sve koji se ne slažu s njegovim jugoslavenskim uvjerenjem, imenuje ustašama i fašistima. Antifašizam 2016. je formula za početak građanskog rata.
Njima uoće nije teško obraniti se od optužbe da su komunisti, jer to nisu ni po svom uvjerenju ni po svojim djelima. S druge strane, njima se nije moguće obraniti od optužbe da su jugoslaveni, jer to jesu po svemu što rade, samo pod imenom antifašizma.
Na žalost, o jugoslavenstvu nitko ne govori a da govori, bilo bi jasno da su to neprijatelji, onakvi kakvi su bili 1918., 1941., 1945, 1971., 1991. i kakvi su danas, uvijek u savezu s četnicima i velikosrbima, uvijek u procesu zatiranja hrvatske samostalnosti i neovisnosti, uvijek krivotvoreći istinu i namećući velikosrpske i jugoslavenske laži, uvijek u procesu fizičke i moralne likvidacije svega što je ponosno hrvatsko, od Karađorđevićevih žandara, Titovih Knoja, Ozne i Udbe do Mesićevih, Josipovićevih i Milanovićevih stormtrupera pod imenom nevladinih udruga i Pupovca koji stvara trojni pakt hrvatskih “antifašista”, SPC i četničke vlasti u Beogradu.
Foto:arhiv
