Izbori u SDP-u: Milanović pobijedio, Hrvatska izgubila

UPRAVO završeni izbori za predsjednika najjače hrvatske oporbene partije, SDPa, bili su daleko značajniji za Hrvatsku nego što bi se po medijskom pokrivanju tog događaja moglo zaključiti. Zanimljiva je činjenica, doista, da se nijedan od naših značajnih i nadasve “neovisnih” medija nije pretrgao pišući o ovoj temi.

Zanimljiva činjenica, ali i poprilično jasna… dijelom je tomu tako zbog trenutne zaokupljenosti medija sa, za njih puno važnijim, traženjem suživota s novom vladajućom “suradnjom” (čitaj: traženjem izvora što bližih čelnicima vladajuće “suradnje”), a dijelom zbog navodne nezainteresiranosti javnosti za događaje u SDPu.

Kako je svakome dovoljno sposobnom za samostalno memoriranje telefonskog broja na pametnom telefonu jasno da je zainteresiranost javnosti produkt medijske pokrivenosti, a ne obratno, tako je razvidno da nam još jednom iz medija poručuju da smo glupe ovce i da se od nas, široke javnosti, očekuje samo usplahireno kimanje glavom njihovom “neovisnom” autoritetu. Bože mi prosti, kao da smo mi, široka javnost, članovi nekakve njihove medijske partije, a znamo svi kakav je modus vivendi vjernog člana prosječne hrvatske političke stranke, člana koji očekuje nekakve “mala mi je uprav svršila trigodine ekonomije, tribalo bi je digod uvalit” beneficije pa je onda jasno, čak i donekle opravdano, njegovo nekritičko podržavanje medijskih i inih nebuloza stranačkog vodstva. S druge strane mi, široka javnost, neutjecajna većina, ili građani vulgaris ako hoćete, mi dakle, kad i ako popušimo ova “neovisna” medijska ispiranja mozga, doista jesmo samo glupe ovce. Ovce, naravno, vulgaris.

Potakne ovakav medijski mozgoispirački presing čak i polupismeno čeljade (članak koji upravo čitate vam je svjedok) da napiše nešto, pa makar to bio nekakav trollerski face-komentar pod nickom Desanka Šakić ili sličnim nekim, tek toliko da bismo pokazali moćnim i ljigavim mozgoperima, a u stvari najviše sebi samima, kako nismo glupe ovce, vulgaris naravno, i kako ima u ovoj državi još slobodnomislećih građana, istinabog građana s ne baš previše spomena vrijednih temeljnih ljudskih osobina ili, hajde recimo to korektno, nedovoljno hrabrih za provirivanje iza Desanke Šakić, ali ipak građana koji će “il reć il puknit”. A i takvih, ma kakve kukavice i moralni isprdci bili, je premalo u ovoj našoj lijepoj domovini.

Pitanje svih pitanja je: “Zašto su Hrvatskoj bitni izbori za predsjednika SDPa?” Prije odgovora potrebno je pokušati objektivno sagledati hrvatsku društveno-političku realnost.

Živimo u zemlji politički i svjetonazorski polariziranih građana. Drugi veliki rat nas je toliko rascijepio da i danas, sedamdeset godina poslije, postoji između naših građana nepremostiv ponor.

Ove dvije rečenice vam izgledaju točno – bez velike priče iznesena kratka, jasna i objektivna analiza naše sadašnjosti, poprilično blaga, benigna i potpuno neutralna. Zar ne? E sad, pokušajte zamisliti kako biste reagirali na ove dvije rečenice da ste ih pročitali prije nekih šest-sedam-osam godina. Jeste li uspjeli? Ako smo živjeli istu povijest, a jesmo, lako ćemo se složiti kako bi ove dvije rečenice prije šest-sedam-osam godina doživjele masovnu osudu, doživjele bi takvu navalu kolektivne hrabrosti da bih ja-autor bio popljuvan, razapet bolje reći, od ljudi i to, pazi sad(!), s pravim, od roditelja dobivenim, imenom i prezimenom. Ili, hajde da ne diskriminiramo jednog potpredsjednika Hrvatskog sabora, s “na vrijeme” promijenjenim prezimenom. Koji nam se onda vrag dogodio?

Dogodio nam se Zoran Milanović. Za vjernike je on doista vrag, ili zlo riječima našeg kardinala, ili, hajde da ne diskriminiramo jednog ministra u Vladi RH, šejtan. Kako ovaj članak ne bi zalutao u egzorcističke vode, a i zbog čitatelja članka koji će, očekivano, biti ponajviše SDPovci, dakle vjerojatno ateisti ili agnostici, bježimo iz duhovnog u svjetovno pa naš vrag, zlo ili šejtan postaje sociopat. Ili bar posjeduje sva socipatska obilježja: agresiju, aroganciju, hladnoću, proračunatost, amoralnost, glumatanje, sklonost pretjeranom filozofiranju, lamentiranju, uživa slušati svoj glas, biti u centru pažnje, bez empatije je, bez osjećaja krivnje…

Zoran Milanović je samo igrom prilika, odnosno dobrom procjenom ondašnjih prilika, postao član Partije, a ne Zajednice. Nikakvih, ali baš nikakvih, problema on ne bi imao da “mora” danas braniti npr. ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. On je čovjek bez svjetonazora, ili čovjek svih svjetonazora – svejedno, i ima samo jednu, ali bolesnu ambiciju – vladati. Oko sebe je okupio slične suradnike, bez svjetonazora, spremne u svakom trenutku zabosti, ali i primiti, nož u leđa. Upravo je ta ekipa odgovorna za današnju istinitost onih prokletih rečenica. Kako su u tome uspjeli?

Ako se upitamo koja je najvažnija hrvatska politika, i kao takva zajednička svim hrvatskim vladajućim političarima do pojave Milanovića (& Co.), onda je samo jedan točan odgovor – pomirba Hrvata. Ne trebamo čak ni biti sposobni za samostalno memoriranje telefonskog broja na pametnom telefonu kako bismo izveli ispravan zaključak da su se Hrvati krvlju podijelili u Drugom velikom ratu. Bio je to, doslovno, bratoubilački rat. Štoviše, poslijeratnom jugoslavenskom režimu je odgovarala polariziranost prčevitih Hrvata, naroda sa stalnom, a tadašnjim vlastima neprihvatljivom, težnjom za neovisnošću i vlastitom državom.

Zato je taj totalitarni režim radio sve kako bi dodatno produbio, a ne zaliječio, hrvatske ratne rane. Sve je to presjekao prvi hrvatski Predsjednik Franjo Tuđman uspješnom implementacijom politike pomirbe koju su nastavili Ivica Račan, Ivo Sanader i Jadranka Kosor. Rane Drugog rata su se činile povijesno daleko nakon dvadeset godina pomirbe ojačane značajnim svehrvatskim kohezijskim faktorom – Domovinskim ratom. Za uspjeh je Milanoviću, dakle, trebalo otvoriti stare rane, premostiti Domovinski rat, dezavuirati “Hristos se rodi”… nije to bio lak zadatak, ali…

Ali danas izgleda da je to bilo izuzetno lako, u stvari poražavajuće prelako. Domovinski rat je sjeban fakinski, jednim naoko beznačajnim administrativnim potezom – objavom Registra branitelja. Jasno, popraćenog prekomjernim medijskim granatiranjem, pardon interesom javnosti, da napokon skinemo s grbače jadnih radnica Kamenskog taj kvazidomoljubni dragovoljački i lažnoinvalidski nakot, tu bandu lažnih stotina tisuća branitelja koja je glavni generator hrvatskog duga, javnog i tajnog.

I zakurac, oprosti ako možeš dragi čitatelju na ovom emotivnom trenutku kad iz mene progovara onaj dalmatinskozagorski troglodit, dakle zakurac nam cijeli trud, zakurac nam neisticanje heroja Domovinskog rata, zakurac nam nesnimanje filmova s ratnom tematikom, zakurac svi pokušaji smanjivanja razlika i jačanja pomirbe, zakurac i “Hristos se rodi”, zakurac i hrvatska kuna u Božićnoj pogači srpskog etnika, zakurac nam sve – kad jedna jedina administrativna odluka uvuče crv sumnje u ludi naš narod, sjebe dvadesetogodišnju pomirbu i eto nam, preko noći, opet ustaša i partizana.

Ali ne bi ovo Milanović (& Co.) uspio izvesti da nije imao jaku pomoć medija. A zašto su mu pomagali? Opet ćemo kratko u Jugoslaviju… jaka je bila Sila (Savez komunista) na jugoslavenskim fakultetima društvenih znanosti. Vrbovala je tamo izuzetno uspješno djevojke i mladiće, poglavito one iz ruralnih područja, jasno im je argumentirala kako je sve nacionalno loše, i zadrto, i skučeno i, Bože mi prosti, baš onako nekako glupo, otvorila im je Sila oči (ako ćemo po duši i bez namjere vrijeđanja – nije bilo preteško na takvu priču navući nekog iz, na primjer, Prološca) pa su brzo ti studenti shvatili koliko su u stvari prepametni i kako ih je samo nevoljna sudba stavila među ovaj zadrt, skučen i glup narod, i kako je njihovo poslanje ukazivati baš i samo na tu zadrtost, skučenost i glupost uz posebnu pozornost stalnom upozoravanju “pazi ustaša!”, odnosno utjecanja na savjest ovog našeg zadrtog, skučenog, glupog, ali i nadasve fašističkog (ili filofašističkog riječima velikog vođe) naroda. E to vam je ono zlo u medijima o kojem je govorio kardinal

Josip Bozanić, ali i jedna sasvim druga tema…

Tomislava Karamarka kojeg možda očekujete u ovom članku kao nekakvu suprotnost, protutežu ili kontrast Milanoviću, kao takvog nećete dočekati. Jer on to doista i nije. Nije nikakav netolerantni desničar kakav je potreban Milanoviću i zato ga je on odlučio, uz pomoć “neovisnih” medija, takvim napraviti. Na ruku mu je išla Karamarkova zbunjenost, neelokventnost i teret, javnosti nesimpatičnog, špijunskog backgrounda.

I nakon jednog najobičnijeg lapsusa u nabrajanju pet (tri?) reformi i jedne rubne izjave o relativnosti morala dobismo, tko zna kojim metodama, netolerantnog zadrtog desničara kojeg se boji pola Hrvatske! A govorimo o čovjeku koji kao prvi potpredsjednik Vlade ne uspijeva postaviti svoje ljude ni na ne baš ključna mjesta u sustavu i kojeg u ovom trenutku “gaze” i premijer Tihomir Orešković, i drugi potpredsjednik Božo Petrov i ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić.

Sve vam je ovo samo i isključivo Milanovićeva ostavština, i sjebavanje Domovinskog rata, i šator u Savskoj, i oživljavanje ustaša i partizana, i anacionalno ljevičarenje, i strašenje neofašizmom, i razbijene ćiriličnih ploča, i zlo u medijima, i kanta govana na Anti Tomiću, i MOST… U stvari bilo bi dobro da je ostavština.

Ali nažalost nije, jer on je politički živ, jer on je pobijedio na SDPovim, medijima nedovoljno zanimljivim, izborima, jer on je danas nikad jači predsjednik Partije, pun snage i legitimiteta za nove pobjede u borbi protiv Hrvatske, onakve Hrvatske kakva je mogla i trebala biti…
Foto:rtl