“Pitali ste jesu li oni znali što potpisuju. Mislim da je to vrlo dobro pitanje za njih”, rekao je Peter Stano, glasnogovornik Europske komisije odgovarajući na pitanje novinara.
PIŠE: Marko Ljubić
Ne bih rekao, jer da Stano radi svoj posao kako treba, morao bi znati da je Vučić na početku ožujka ove godine na sastanku Američko-izraelskog komiteta za javne poslove ( AIPAC) najavio premještanje srpskog veleposlanstva u Izraelu u Jeruzalem, na čemu mu je izraelski predsjednik Reuven Rivling javno posebno zahvalio.
Naravno, to su trebali znati i novinari, koji postavljaju pitanja.
Kao i kreatori javnog mnijenja, koji su nasjeli na Vučićevo glumatanje i pretraživanje stavki ugovora dok Trump ističe zajedničku srpsko-kosovsku spremnost na priznavanje Jeruzalema izraelskim glavnim gradom.
To pitanje su novinari začudno, ipak u jednom pogledu dobro adresirali nekoliko mjeseci kasnije, ponajprije zato, jer je Srbija pregovarač o ulasku u EU, a Kosovo čeka znak za apliciranje, pa bi bilo minimum respekta prema EU da je EK znala što Srbija radi s Trumpom i s drugim specifičnim državama svijeta, o čijim postupcima EU ima dogovorene političke stavove.
Radi se, naime o pitanju preuzimanja obveze otvaranja, kad je Kosovo u pitanju, a premještanja kad je Srbija u pitanju, njihovih veleposlanstava u Jeruzalem. Jasno je svakome da to nije pitanje dislokacijske, nego strateške političke naravi, te da tu odluku nije “uvalio” Trump Srbima i Kosovarima.
“Želim zahvaliti našem dragom prijatelju Vučiću, što izjavio da će Srbija uskoro otvoriti službeni državni ured Jeruzalemu, našem glavnom gradu. Još jedan znak snažnih i dubokih odnosa između naših zemalja i naroda. Neka slijede i mnogi drugi. Hvala, gospodine predsjednice!”, objavio je 3. travnja 2020. izraelski predsjednik Rivlin.
I want to thank our dear friend @avucic for telling #AIPAC2020 that #Serbia will soon open an official state office in #Jerusalem, our capital. Another sign of the strong and deep relations between our countries and peoples. May many others follow.
Хвала, господине председниче! pic.twitter.com/WFoIASaLR7— Reuven Rivlin (@PresidentRuvi) March 3, 2020
Ispod površine formalno izgovorenih riječi u pitanju glasnogovorniku EK skriva se zapravo pravo pitanje – koliko SAD Donalda Trumpa u ovom trenutku realno drži do EU kao međunarodnog političkog ili transatlantskog subjekta i koliko države, koje apliciraju ka EU, pogotovo Srbija, drže do tog vanjskopolitičkog subjektiviteta, bar u odnosu na SAD, Rusiju ili Kinu?
Kompetencije samog glasnogovornika koje smo naglasili na početku doduše također ponešto govore o relevantnosti vanjske politike EU.
Usmjeravajući pitanja na Vučića i Hotija, glasnogovornik EK pokušava izbjeći smisao pitanja, naravno i odgovor, jer odgovor mogu dati samo Merkel i Macron, a ne EK, pri čemu Trumpa pokušava predstaviti kao kvartovskog nasilnika, a Vučića i Hotija kao stolu privedene grešnike koje treba disciplinirati . Valja se pitati – a što će vam onda ti “grešnici” za zajedničkim stolom.
Nije doduše da Vučić svojim primitivnim bizantskim igrokazom pretraživanja sporazuma tijekom Trumpovog govora nije dao povod za javnu sprdnju, ali taj bizantski trik usmjeravanja pozornosti na drugoga toliko je puta uspijevao u sudaru s nebizantskim svijetom, da ozbiljnim ljudima to ne bi trebalo biti čudno, a pogotovo ga ne bi trebalo podcjenjivati.
Činjenica je da i kad ljudi kupuju frižider čitaju deklaraciju i ugovor prije plaćanja, narodski rečeno – ono što piše malim slovima, pa je neshvatljivo, površno i bolno da se uopće mogućnost “nečitanja” prije potpisivanja uzima kao – mogućnost u ovom slučaju ili u takvim slučajevima.
Polaziti od toga da je Vučić dobio sporazum tek tijekom potpisivanja i da su mu pokazali prstom mjesto gdje treba potpisati je smijurija i teško podcjenjivanje vrlo ozbiljnih procesa. Srbija nije uzorna država ni po čemu, ali nije neozbiljna. To, ako itko zna, mora znati Hrvatska. Zato emitiranje i ustrajavanje na slikama Vučićevoga igrokaza pri potpisivanju strašno važnoga sporazuma, s puno širim refleksijama nego se trenutno može i zamisliti, više naginje modelu srpske obavještajne matrice, ili pile naopako, nego ozbiljnoj analizi tih procesa.
Jasno je kao dan da Trump ne prihvaća kolektivni subjektivitet Bruxellsa, jer se njegova politika od prvog dana isključivo projektira prema Berlinu, Parizu i Londonu.
No, to nikako ne znači da je Trump, ili bilo tko na čelu SAD protiv EU. Posve suprotno. Americi će uvijek odgovarati EU dok imaju mogućnost preko dvije, tri dominantne države imati utjecaj na sve članice preko delegiranog utjecaja putem tih država, a pogotovo na procese proširenja kojim se mogu krpati geopolitičke rupe i interesi. Konačno, SAD u svakom trenutku imaju što dati i tražiti od Berlina i Pariza, a taj međusobni biznis za pet minuta postaje službena politika Europske komisije.
Ako itko to zna, morala bi znati Hrvatska, jer je utjecaj i angažman SAD uoči ulaska u EU bio presudan, da ne spominjemo završetak rata u Hrvatskoj i BiH, iako bih bio oprezniji na mjestu kolegice Višnje Starešine u iznošenju Žužulovih nepisanih ” memoara”, koji prvo oduzimaju Tuđmanu subjektivitet u odnosu prema SAD-u u političko-vojnim operacijama oslobađanja Hrvatske i dijela BiH, a onda se pozivaju na njegovu mudrost i viziju. Zna to, naravno i Srbija, pogotovo Milorad Pupovac, jer su njega Amerikanci “privodili” na razgovor kako bi minirao dogovor Tadića, tadašnjeg predsjednika Srbije, i Londona, uz nemalo asistiranje Ive Josipovića u regionalističkim Tadićevim akrobacijama.
Više sam puta naglasio da je zbog toga Pupovac postao etnobiznimen upravo tada i upravo riječima Ive Josipovića, a ne zato jer je eto naglo baš tada udario u etnobiznis.
Europska komisija, odnosno najutjecajnije države iza nje, zna/ju da je srpska i kosovska odluka prihvatiti sporazum kakav su im ponudile Trumpove SAD izraz potpunog nepoštovanja Bruxellea, ali i potpune međunarodno političke dominacije SAD -a baš u svemu, pa i u elementima u tipičnom europskom dvorištu.
EU nema, niti može ikada imati uvjerljivu i jedinstvenu vanjsku politiku. Koliko god EU izgrađivala naddržavnu infrastrukturu nikakve dvojbe nema da nikada neće zamijeniti nacionalne države, jer, iako izgleda suprotno, prvi Pariz nikada neće pristati na to.
Srpsko-kosovski sporazum je izravan udarac europskoj mainstream politici u židovsko-muslimanskom sporu, koju se može prevesti na narodnu izreku biti heben i pošten, s vrlo izglednim potencijalom zaoštravanja internih problema s nagomilanim muslimanskim migrantima u čitavom nizu europskih zemalja ako bi se s europskih pozicija blagoslovio takav sporazum, a pogotovo na jugoistoku Europe, koji je išaran pravoslavno- islamskim pozicijama kao tigrova koža i gdje je strateški nužno posložiti trajniji utjecaj, ali i red.
o otvara pitanje i Erdoganovih interesa na prostoru toga dijela Europe, otvara pitanje Putinovih reakcija, koji neće mirno gledati razvoj stvari, ali ne kako se očekuje razvojem konflikata, nego ubrzanim dogovaranjem s Amerikancima. Realno gledajući, Kosovo se tu daleko više izložilo nego Srbija, jer je upitno kako će tamošnja slabašna država odgovoriti na radikalizaciju islamističkih skupina zbog nove kosovske prožidovske politike, a činjenica je da je upravo s Kosova, uz BiH, u relativnom smislu bilo ponajviše islamskih boraca u fantomskoj Islamskoj državi.
Vučić već u Bruxellsu pokazuje svu bizantsku narav srpske poniznosti i prijetvornosti pred moćnima i s druge strane izazivačkog i provokativnog odnosa prema suparnicima, čim svoju poziciju ima izgleda, makar i posve lažno, predstaviti povoljnijom. Upravo iz Bruxellsa šalje poruku da mu je drago što je Hrvatska toliko fascinirana i zainteresirana za događaje u Srbiji, pokušavajući se čak narugati ističući riječ – oduševljenje. Iako u Hrvatskoj somovi grizu na te poruke, primarno su upućene Srbima.
U jednome Vučić međutim ima pravo. Gotovo je perverzno koliko se u Hrvatskoj pridaje značaja baš svakoj srpskoj banalnosti, koliko se upravo s tzv. tvrdih nacionalnih pozicija preuveličava moć i utjecaj Srbije, a potpuno provincijalno i čak s totalnim pomanjkanjem kulture državnosti se daje značaj Pupovcu, godinama ga u predstavljajući kao gubernatora Hrvatske, iako je samo posljedica unutarhrvatskih slabosti.
To su katastrofalne poruke i katastrofalan javni i politički ambijent, koji upravo ide na ruku Srbiji, a to Vučić baš u Bruxellsu demonstrira, jer zna da tu u odnosu na Hrvatsku ima mizeran utjecaj. Nije se u neformalnom razgovoru nazad pet godina Milanović zaletio riječima da je Srbija “šaka jada”, jer ne treba podcjenjivati iskustvo čovjeka koji je četiri godine izravno komunicirao s europskim državnicima, no bilo bi izrazito opasno podcijeniti ga. Čak ako je “šaka jada”. Bio jad ili nešto drugo, otvoriš li šaki gard, dobit ćeš ju u oko, moguć je i nokaut pa to svakako valja spriječiti.
Vučićeva pozicija usprkos američkom savezništvu u ovom trenutku nije ni izbliza tako dobra, pogotovo ne nadmoćna kako pokušava i on, ali i posve nezrele nacionalne skupine u Hrvatskoj reći, jer je Vučiću manevarski prostor silno ograničen i on nema što dati, izuzev potvrditi stanje, kao Kosovo, ili pokušati napraviti kompromise, recimo u BiH, od kojih može i simbolički i stvarno ostati bez glave.
Srbiju razdire koncentracija zločinstva kojemu je dala utočište štiteći državno zločinstvo, a zlo kad nema vanjskog ispušnog ventila, eruptira u utrobi i razara sve oko sebe. Jer ono ne može stati ili prestati biti zlo bez državnog uništenja.
Iako zabrinjava ovakav razvoj stvari i zahtjeva od Hrvatske, ne samo imati odgovor, jer je to defanzivna i najčešće nekreativna gubitnička matrica, nego ići korak ispred i održavati svoju vanjsko-političku poziciju prvenstveno države službenog partnera SAD-a i EU članica, valja ozbiljno pitati prije svih Andreja Plenkovića, ima li Republika Hrvatska u ovom trenutku ispod fokusa javnosti odgovarajuće politike prema SAD-u, ali i prema Rusiji?
Plenković nesumnjivo ima izvrstan politički status i u Berlinu i u Parizu, da ne spominjem Europsku komisiju, no usprkos tom, prije svega osobnom statusu, što ne mora biti, i na žalost nije, konstanta trajnijeg državnog statusa, Plenković je, htio ne htio prvenstveno hrvatski političar, Merkel njemačka političarka a Macron francuski.
Plenković će svoj osobni ugled kod europskih lidera morati popuniti hrvatskim državnim ugledom, ako želi ostati upamćen kao hrvatski državnik a ne samo kao uspješan karijerni političar, tako da taj njegov status upravo njega, i najviše njega strašno obavezuje. Hrvatska država je trenutno daleko od njegovog političkog statusa među europskim liderima, što je njegova dugoročna slabost, a hrvatska pogotovo.
Na taj izvorišni nacionalno-državni status se baš sve svodi, a sve, naročito zajedničke politike se kreiraju i mjere s tih pozicija u konačnici. Zato je realno očekivati a mudro imati uporište, da u konačnici hrvatski politički interes neće i ne smije ovisiti isključivo od odnosa recimo Njemačke i SAD, ili SAD i Rusije. Dojam je da usprkos nekim strateškim projektima kao što je LNG terminal, Hrvatska ne razvija, ili ne radi dovoljno na hrvatsko-američkim odnosima, pogotovo ne na hrvatsko-ruskim odnosima, a upravo bi jačanje tih politika Plenkoviću i Hrvatskoj davalo još bolji i snažniji status u Europi.
Razvoj stvari i preslagivanje utjecaja na jugoistoku Europe to pred hrvatsku državnu politiku postavljaju kao prvorazredni imperativ i pitanje strateškog opstanka, jer labirint BiH se neće rješavati bez SAD, niti bez Rusije. Kina, na koju mnogi upozoravaju, na ovim je prostorima sporedan igrač, a sva njena moć i pozicija proizilaze iz organske povezanosti s globalističkim silnicama, koje u ovom trenutku imaju veći utjecaj na europske politike nego na SAD, gdje histerično pokušavaju srušiti Trumpa.
Vučiću je posve prirodan refleks javna parada, jer je to izraz njegovog i osobnog po svemu viđenom, ali i srpskog manifestnog karaktera, pogotovo kad su u iznimno teškoj poziciji gdje i kad nemaju mogućnosti pregovarati kao ozbiljna država. Otprilike, kad ne znaš što bi, šenluči i udri brigu na veselje da se prikrije slabost. A nemaju odavno, jer očajničko nastojanje izbjegavanja civilizacijske kazne ili odgovornosti za zlo koje su pred očima cijeloga svijeta gotovo uzalud napravili, iscrpilo je praktično sve njihove pregovaračke potencijale. Koliko god to izgledalo kontroverzno, jedini njihov oslonac u ovom trenutku je razbojnička politička koncentracija i narav države. To je uvijek zadnji korak pred smaknuće, a onaj tko donosi takvu odluku ostaje sramna mrlja.
Povijesno je pravedno da to bude baš Vučić zbog svoje političke karijere.
Hrvatska s druge strane ni izbliza ne koristi, ili bolje rečeno nije iskoristila svoje potencijale, prije svega zbog nedostatka kritične integracije nacionalne politike, pri čemu destabilizirajući antifa-srpski faktor nije najvažnija prepreka. Daleko najvažniji problem je permanentni sukob na nacionalnom političkom spektru, gdje se godinama vodi isključujući rat kome je u obračunu s pravaštvom kumovao upravo HDZ, pa kasnije postao talac svojih loših politika. Taj obračun je poprimio javne obrise eskalacije, pri čemu opskurne osobe i skupinice s navodne desnice drže državnu politiku u lancima HDZ-ove neodlučnosti i straha od ozbiljnog iskoraka, i antifa-srpskog institucionalnog utjecaja.
Danas je vjerojatno i HDZ-ovim kreatorima politike razaranja jakog i relevantnog Đapićevog HSP-a jasno, koliko im nedostaje relevantna starčevićanska pozicija desnije od sebe, gdje su razarajući pravaše proizveli gomilu perverznjaka s najnižim javnim i političkim profilom i refleksima, od kojih se i od čega se ništa kvalitetno ne može dobiti, a bez obzira na mizernost utjecaj, što su pokazali i zadnji izbori, mogu pričiniti i pričinjavat će štetu i destrukciju gdje dopru.
Hrvatskoj ne treba diplomatska ili vanjsko-politička parada ili manifestacija kao Srbiji, ali ne smije dopustiti razvoj defetizma i nepovjerenja naroda u susret presudnim geopolitičkim procesima i odlukama. Zato je pitanje trajnoga uspjeha hrvatske državne politike imati ozbiljne i partnerske odnose uz pozicioniranje u EU, prvenstveno sa SAD, zatim s Rusijom.
Jer, da se vratimo na uvodne riječi glasnogovornika EK, svatko zna što i zašto potpisuje. U ovom slučaju nije pravo pitanje jesu li Vučić primarno, i Hoti znali, nego jesu li imali izbora i što žele postići s tim, odnosno, što im je zajamčeno zauzvrat? Kad oni nisu imali izbora, bar je EK mogla šutjeti, a ne pokazivati da ga nemaju ili nisu imali ni oni, blamirajući se neizravno prikazujući Vučića i Hotija kao egzibicioniste kako bi izbjegli priznati da su u toj priči i oni bili nebitan faktor. A u ovakvim pitanjima jesu, moraju biti i bit će usprkos velikim ambicijama.
Marko Ljubić/Foto: reuters/twitter
