U ranim tridesetim godinama prošlog stoljeća golema je glad harala u Ukrajini. Staljin je prisiljavao kulake da ulaze u zadruge pod krinkom “agrarne reforme”, a one koji bi se odupirali slao je u koncentracijske logore. Proces kolektivizacije doveo je do širenja gladi, koja je na svom vrhuncu 1933. godine dnevno odnosila živote preko 25 tisuća ljudi. Nestajale su cijele obitelji, sela i gradovi. Umrlo je nekoliko milijuna ljudi.
PIŠE: Juliene Bušić /Dijaspora
U isto to vrijeme, “The New York Times” pod poznatom egidom “all the news that’s fit to print” prenosi Waltera Durantyja, šefa moskovskog dopisništva koji je izvještavao o Staljinovim “agrarnim reformama”. Duranty je, pak, ustrajao na tvrdnji da iako je bilo “ozbiljne nestašice hrane” u Ukrajini, “ovdje nije bilo stvarne gladi”.
Nije bilo “smrtnih slučajeva od gladi”, samo “raširena smrtnost zbog bolesti i pothranjenosti”. U sljedećim člancima ponavljao je laži: “Nema gladi ili stvarnog skapavanja od gladi, niti da bi moglo biti nešto nalik tomu(… ) Bilo koje izvješće o gladi u Rusiji danas je pretjerivanje ili zlobna propaganda Ne možete napraviti omlet bez razbijanja jaja”.
Duranty je na kraju dobio Pulitzerovu nagradu za svoja izvješća iz Rusije. Kada su sovjetski arhivi otvoreni za javnost i kada je istina o gladi i milijunima žrtava izišla na vidjelo, postalo je nemoguće zanijekati da je Walter Duranty služio kao Staljinov apologet i propagandist, koji je svijetu zatajio istinu, a možda i mogućnost preventivnog djelovanja u sprečavanju masovnog umiranja od gladi i genocida u Ukrajini.
Zašto ovo pišem, toliko godina kasnije? Što to ima veze s Hrvatskom?
Ima veze, jer ilustrira koliko je važno pobijati laži i dezinformacije za buduće naraštaje. U Durantyjevom slučaju to je dovelo do njegova javnog sramoćenja i niza knjiga i članaka koji su osudili bijeljenje genocida, što se sve čita i danas, desetljećima kasnije.
U slučaju koji se odnosi na hrvatsku povijest, slične laži i dezinformacije iz nedavnog “životnog intervjua” Mate Meštrovića (Večernji list, 7. ožujka 2021.) zaslužuju biti pobijene, u interesu hrvatske povijesti; konkretno, primjedbe koje je dao u vezi s otmicom američkog zrakoplovnog prijevoznika 1976. godine, čiji je cilj bio prisiliti velike novine da tiskaju letke o ubojstvima, atentatima i kršenjima ljudskih prava nad Hrvatima pod Titovom diktaturom.
U tom “životnom intervjuu”, Meštrović tvrdi sljedeće: “To su sve bila mutna posla. UDBA i KOS infiltrirali su se u hrvatsku emigraciju. Nije se znalo tko je član UDBA-e, a tko nije, tko radi za američku politiku, tko je doušnik. I ta otmica aviona bila je mutna. Tada je svećenik u New Yorku bio fra Ljubo Čuvalo kojeg su Amerikanci optužili da je stajao iza te otmice, ali ga nisu uhitili jer je svećenik… Možda je UDBA znala za otmicu aviona i nekima je bilo u interesu da se blati Hrvate i proglasi ih se teroristima. Jugoslavenska propaganda bila je usmjerena na dva cilja – da su Hrvati fašisti i da su teroristi”.
Prije svega, točno ime dotičnog svećenika bilo je fra Mladen Čuvalo, a ne fra Ljubo, što je prva Meštrovićeva gruba pogreška.
Nadalje, fra Mladen Čuvalo unaprijed nije ništa znao o otmici, a svaka sumnja koja je na njega pala, pala je isključivo zbog činjenice da je nazvan iz pariške zračne luke prije naše predaje kako bi potvrdio jesu li leci tiskani u svjetskim medijima! Kome više vjerovati od katoličkog svećenika? I tu prestaje njegova veza s otmicom, unatoč Meštrovićevim “informacijama”. Što se tiče njegova navoda da je UDBA znala za otmicu ili je usmjerila akciju, transkripti iz jugoslavenskog predsjedništva nekoliko dana nakon otmice jasno pokazuju da jugoslavenske vlasti uopće nisu znale za plan i da su bile bijesne što se to dogodilo .
Zapravo su bili uvjereni da američka vlada, uključujući proizraelski lobi, stoji iza svega: “Ali smo definitivno utvrdili da je Kisindzer lično učestvovao u davanju direktiva oko otmice aviona ambasadoru SAD u Parizu i po svemu sudeći, sudelovao u celoj stvari. Neki nam čak indiciraju da on lično stoji iza cele ove kampanje, što kod nas u SSIP nije daleko od realne procene”, (transkripti iz jugoslavenskog predsjedništva, 17. rujan 1976.).
Štoviše, Meštrović zna da UDBA-i nije bilo unaprijed poznato iz još jednog razloga: njegov prijatelj, izvjesni James O’Brien (koji je u konačnici bio raskrinkan kao policijski doušnik tijekom našeg suđenja u New Yorku, kada je kratko vrijeme djelovao kao prevoditelj za jednog od naših optuženika i koji je špijunirao Hrvate iz dijaspore) to je doslovno potvrdio. Meštrović taj njihov razgovor predstavlja čak u svojoj knjizi “U vrtlogu hrvatske politike“.
Evo što piše: “Čim sam čuo da su Hrvati oteli zrakoplov TWA, telefonirao sam znanca Jim O’ Briena… Pozvao me k sebi… Bio je 1976. savjetnik za kontakte s američkom javnošću hrvatskog narodnog vijeća… Odigrao je ulogu u dezinformiranju Hrvata… Pohitao sam O’Brienu… Preda mnom je telefonirao šefa njujorške policije… Bio je uzrujan i ljut… Taj ga je incident osobno pogodio… Je li zato što je možda bio osobno zadužen za nadzor hrvatske političke emigracije? Jer je neke od sudionike akcije osobno poznavao…”
Nakon što je Hrvatski državni arhiv postao dostupan široj javnosti, dijelovi O’Brienova UDBA dosjea (da, imao ga je !) također su dostupni javnosti. Čini se da je on već “vrbovao” ljude u bivšoj Jugoslaviji godinama prije otmice. U konačnici je našao već voljnu ili krajnje lakovjernu metu poput Mate Meštrovića i Hrvatskog nacionalnog kongresa. A nije on nažalost jedini.
Court Subpoenas Files on Interpreter In Croatians’ Case – The New York Times
Hrvatski državni arhiv/ Foto: Julienne Bušić
Hrvatski državni arhiv/ Foto: Julienne Bušić
