Kako je nekad o četnicima, Dobrici Ćosiću i srpskim lažima pisao Dejan Jović

Danas radikalni velikosrpski propagandist i ideolog, dr sc Dejan Jović, u ranoj fazi znanstvenog „sazrijevanja“ (kao jedna od mladih uzdanica Šuvarove Sosijalističke radničke partije – SRP), imao je prilično uravnotežene stavove vezano za tadašnju političku zbilju, pa i za događaje i procese koji su u odlučujućoj mjeri utjecali na raspad SFRJ.

Iz obilja činjenica koje potvrđuju metamorfozu Dejana Jovića iz znanstvenika koji pokušava promišljati u politikanta, ovom prigodom evo samo dva primjera (iz njegove knjige Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003.)

Sredinom 80-ih godina XX stoljeća, radikalni velikosrpski nacionalisti u Srbiji predvođeni „kritičkom inteligencijom“ (na čijem je čelu tada „duhovni otac nacije“ Dobrica Ćosić od milja zvani Gedža) sve češće govore o „silovanom srpstvu“ izražavajući svoje zgražanje i revolt nad time što Jugoslavija ne čini ništa kako bi „suzbila šiptarski terorizam“ i kosovsku „politiku flaše i kolca“ (riječ je o 1985. godini i navodnom „nabijanju na kolac“ Crnogorca Đorđa Martinovića što su ga – opet navodno – počinili „albanski separatisti“, a što nikad nije dokazano) i od kosovske krize nastoje napraviti općejugoslavenski problem.

Najviđeniji srpski intelektualci tog vremena traže bezuvjetnu solidarnost ostalih republika i nastoje ih okupiti u jedinstvenu frontu sumjerenu protiv ostataka „turskog bašibozuka“ (kako se u njihovim krugovima od „milja“ tada često nazivalo kosovske Albance), ali i svih onih koji ne dijele njihovu viziju „nove Jugoslavije“ .

U nizu razno-raznih apela, molbi, „vapaja“ i plediranja na „svest i savest“ ponajprije Slovenaca i Hrvata (za koje se ne bez razloga u Srbiji smatralo da baš i nisu previše voljni miješati se u njihove „unutarnje stvari“), spomenuti Dobrica Ćosić, nekadašnji Titov poltron, obožavatelj i njegov „dvorski pisac“,  idejni tvorac Memoranduma SANU, meštar zaplotnjačkih propagandnih igara (koji je pored tituliranja „duhovnim ocem nacije“ ne rijetko nazivan i „srpskim Tolstojem“), u studenome 1986. godine piše pismo svojoj prijateljici i bivšoj partijskoj „drugarici“, Slovenki Spomenki Hribar, u kojemu poznatim riječnikom velikosrpske propagande navodi lažne podatke o „albanskom teroru na Kosovu“.

Evo što o tom pismu kaže Dejan Jović:

“Pismo koje je Dobrica Ćosić poslao slovenskoj sociologinji Spomenki Hribar, u novembru 1986., otkriva do koje je mjere percepcija o seksualnim zločinima Albanaca ušla u javni diskurs. Ćosić citira svog prijatelja, čestog posjetitelja Kosova, koji mu je rekao da je u selu Klina samo tog ljeta 20 djevojčica silovano, a da se ni riječ o tome nije pojavila u medijima.

‘Ta su silovanja oblici totalnog rata protiv srpskog naroda, kojeg planiraju i sistematski izvode bataljoni mladih ljudi otrovanih nacionalnom mržnjom, i koji su zaštićeni zakonom i vladom’ (Dobrica Ćosić, Srpsko pitanje – demokratsko pitanje, Beograd, Politika, 1992., str.87.).

U svom govoru na zajedničkoj sjednici državnog i partijskog vrha Srbije (5. novembra 1988.), predsjednik Predsjedništva Srbije Petar Gračanin, rekao je: ‘Na Kosovu, došli smo do tačke na kojoj više ni devojčice u obdaništima, nijedna žena, mlada ili stara, ako je srpske ili crnogorske nacionalnosti, ne može da prošeta kroz albansko selo bez pratnje ili zaštite’“ (autor kao izvor navodi: IB CK SKS, 8/1988:6).

(Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 354., bilješka br. 27.;)

Već na sljedećoj stranici iste knjige (br. 355.), autor daje argumentaciju kojom u cijelosti pobija Ćosićeve navode (uz citiranje podataka i komentar istih) pa kaže:

„Još je više iznenađujuća snaga srpskog narativa, pogledaju li se podaci za silovanja: od 1. januara 1981. do 1. novembra 1986., na Kosovu je bilo 360 seksualnih delikata (silovanja, pokušaja silovanja, i drugih ‘djela protiv časti, morala i ugleda’). U 277 slučajeva i žrtve i zločinci su bili Albanci/Albanke, dok su u 38 slučajeva oboje bili Srbi/Srpkinje. Albanci su bili počinitelji takvih zločina nad Srpkinjama/Srbima u 58 slučajeva (od kojih 16 silovanja), dok je u sedam slučajeva počinitelj bio Srbin/Srpkinja, a žrtva Albanka/Albanac (Branko Horvat, ‘Kosovsko pitanje’, Zagreb, 1989., str.154.).

Prema tim podacima, Albanci su počinili – u relativnim brojkama (tj. kad se uzme omjer u stanovništvu) – manje zločina tog tipa od Srba…

Nakon početka kampanje protiv politički motiviranih seksualnih delikata, zločini te vrste gotovo su nestali. Od početka 1986. do juna 1988., slijedeći zločini u kojima su žrtve bili Srbi i Crnogorci registrirani su na Kosovu: nijedno ubojstvo, dva pokušaja ubojstva i četiri silovanja. Registrirana su  22 fizička napada, 67 prijetnji, 18 verbalnih napada, 69 uličnih tučnjava, 56 povreda polja, 4 povrede šuma i dvije prijave za trovanje vode (B. Horvat, isto, str.155.).“ 

Prilično uravnotežen pristup, uz očitu tendenciju osude velikosrpske propagande i dokazivanja njezine neutemeljenosti u činjeničnom stanju, zar ne?

Evo i sljedećeg primjera.

Te iste (1985.) godine, kad su srpske tajne službe inscenirale tobožnje „nabijanje na kolac“ Đorđa Martinovića, iz tiska izlazi Knjiga o Milutinu, autor Danka Popovića.

Riječ je o „epskoj priči“ pisanoj priprostim seljačkim jezikom (tako da je svaki Srbin dobro razumije), u kojoj glavni lik, šumadijski seljak Milutin, u komunističkom zatvoru, neposredno pred smrt „otvara srce“ i svome sudrugu – robijašu s kojim dijeli ćeliju, priča svoju životnu štoriju.

U suštini, Milutinova se ispovijest svodi na vrlo sugestivan i prilično dojmljiv opis vlastitih patnji i stradanja kroz koja on prolazi od Balkanskih ratova, preko dva svjetska sukoba i na kraju završava u komunističkom kazamatu pod optužbom da je „kulak“, „srpski hegemonist“ i „državni neprijatelj“. Milutin je (kao i svi drugi Srbi toga vremena – što je uvriježena tvrdnja kojoj valjda i ne treba dokaza), cijeloga života bio „opijen jugoslovenstvom“ i prepun „ljubavi prema svojoj južnoslovenskoj braći“ za koju neštedimice „lije krv“ i „podnosi neviđene patnje“ ne bi li ih „oslobodio od tuđinskog jarma“.

Iako intimno zna (što i potvrđuje u trenucima „triježnjenja“ od „ideala kojima je obuzet“), kako su oni (pogotovu Slovenci, Hrvati i muslimani) nad njegovim narodom „stolećima činili zločine i istrebljivali ga“, Milutin uporno „proljeva krv“ i „bori se kao lav“ od Soče do Ohrida, Skadra i Bojane, sve dok svojoj nezahvalnoj subraći ne donese slobodu. On trpi i šuti, iako je duboko svijestan te njihove mržnje prema Srbima, svjestan da će „čim im se ukaže prilika ponoviti iste zločine“ koje su činili u prošlosti.

No, tako dobrohotan kakav jeste, krotke duše i široka srca koje zna samo za ljubav, on bezgranično prašta. Milutin je „mučenik“, „paćenik“ i „izopćenik“ koji je nepravedno i trajno „žigosan“ kao „unitarista“ i „hegemonista“ – samo zato što pripada jednom časnom, hrabrom, velikodušnom i dobrodušnom (ali i naivnom!) narodu koji se uvijek žrtvuje za druge, a to mu se dobro, nažalost, vraća zlom.

Milutin uskoro postaje (virtualni iliti duhovni)  „tata svih Srba“ – kako reče sam Danko Popović jednom prigodom, a Knjiga o Milutinu (Beograd, 1985.) u doslovnom smislu riječi preko noći apsolutni književni hit u Srbiji i „srpskim zemljama zapadno od Drine“. Ona ulazi u svaku srpsku kuću i ekspresno, munjevito (po skraćenom postupku) i u srednjoškolsku lektiru u Srbiji i Vojvodini.

Za kratko vrijeme tiska se 40 izdanja u fantastičnih (za većinu daleko značajnijih književnika nedostižnih) više od 500.000 primjeraka (s tendencijom daljnje ekspanzije), te u samo nekoliko mjeseci postaje najčitanija knjiga u Srbiji u cijelom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. O njoj se pišu hvalospjevi, sjajne kritike, dobiva nagrade i pohvale, pristupa joj se kao nekoj vrsti literarnog „nacionalnog žrtvenika“.

No, u čemu je tajna Popovićeve knjige koja (ruku na srce, po svojim literarnim dosezima ne bi zadovoljila ni najskromnijeg, polupismenog čitatelja koji promišlja svojom glavom i zna što je pisana riječ)?

U tomu što je Knjiga o Milutinu ustvari digest (sažetak) romana Dobrice Ćosića, Vreme smrti, tog „mitskog“ opusa „duhovnog oca nacije“ (u 4 sveska, na ukupno 2212 stranica) u kojemu je autor preko jedne srpske obitelji i njezina stradanja u vrijeme Prvoga svjetskog rata, prikazao „zlu kob“ i „nesretnu sudbu“ srpskog naroda, dakako, opet u svjetlu „žrtvovanja za druge“ i trajnog podnošenja teških nepravdi.

Ta „mučenička nacija“, frustrirana stoljetnim „nepravdama“, koja se iz „pobednika u ratovima“ pretvara u „poraženika u miru“, konačno „mora progledati“, svojim „vekovnim neprijateljima“ jednom zauvijek dati do znanja da ona taj „ponižavajući položaj ne prihvaća“ – i naravno, vratiti im istom mjerom! To je poruka koja se provlači između redova, kako kod Dobrice Ćosića, tako i kod Danka Popovića.

Brojni intelektualci u Srbiji upravo u ovom fenomenu „Milutina“ vide onu razdjelnicu, kritični trenutak kad je ogromna većina javnog mnijenja (kako to jasno i glasno kaže profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu dr Dubravka Stojanović), „prešla na čeničku stranu“ („Svi…skoro svi su, da tako kažem, prešli na četničku stranu“ – veli ona):

„Više puta smo, naravno, pričali šta znači takav odnos prema četnicima. Ono što mislim da još jednom mora da se kaže, to je da je samo jedan dokaz o tome da je ta ideologija u Srbiji pobedila. I ta ideologija jeste u Srbiji pobedila mnogo pre dolaska Slobodana Miloševića na vlast.

Ona je nedvosmisleno većinu dobila već negde od 1985. godine, od kad kreću one desetine hiljada tiraža Knjige o Milutinu. Tada je već javno mnjenje potpuno prešlo na četničku stranu, da tako kažemo, već od 1985. godine.

Slobodan Milošević je došao na već formiran i primljen program, prosto kao njegov egzekutor i mislim da je to ključno o čemu treba da govorimo, da ne treba da se sada pecamo sa nekim detaljima iz Drugog svetskog rata ili sa nekim datumima, pa će sad ovi njegovi obožavaoci da izvuku odjednom neki datum i da kažu da su četnici, evo majke mi, ubili tog jednog Nemca. Dakle, to nije nivo razgovora na koji treba ikada pristajati.“ (Vidi: https://pescanik.net/nadziranje/)

I ne zaboravimo, riječ je o 1985. godini, kad još uvijek nije bilo nikakvih naznaka višestranačja u Sloveniji i Hrvatskoj niti nacionalnih pokreta koji su težili za samostalnošću ovih republika.

Razmatrajući fenomen Knjige o Milutinu i njezina utjecaja u svjetlu distanciranja od Jugoslavije, Dejan Jović piše kako je ova knjiga „…uskoro postala najutjecajniji literarni izraz alternativne opcije za Srbiju: da se okrene sebi samoj, a ne Jugoslaviji, da ne brine o drugima nego o sebi…“, navodeći u tom kontekstu i riječi koje je Dobrica Ćosić izrekao u svojoj „pristupnoj besedi“ 1978. … pred SANU:  

„‘U Evropi dvadesetog veka nema drugog malog naroda koji je toliko opterećen istorijom i koji je podneo takve žrtve za oslobođenje i napredak, kao što je bio srpski narod. Srbi su preživeli Austro-Ugarsku, fašističke i ustaške genocide, a u smislu fizičkih gubitaka dovedeni su na rub egzistencije. Kakav smo mi to narod, kakva smo mi to nacija, kad u ratu tako lako ginemo za slobodu, koju onda u miru izgubimo?’“

(Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 344. ; istaknuo: Z.P.)

Kult „ugroženog“ i „obespravljenog“ Srbina tako nezaustavljivo „vaskrsava“ – na filmu, u literaturi, publicistici, historiografiji, medijima, kazalištu, na političkim pozornicama i javnim tribinama, u slikarskim, glazbenim i kiparskim umjetničkim djelima, monografijama, žrtvoslovima, crkvenim „spomenicama“, „molebanima“, „parastosima“ i „opelima“, na uličnim mitinzima i skupovima, gdje god okom kreneš i uhom poslušaš.

I to nije sve.

Iz takvog diskursa javlja se jedna zloćudna i zlokobna paradigma čiji je kamen zaglavni „vraćanje istom mjerom“, „naplata duga u krvi“, „namirivanje ‘krvarine’ od vekovnih neprijatelja naših…“

Te morbidne teorije o nepostojećem „dugu u krvi“ rađaju se u bolesnim glavama onih kojima trebaju poslužiti kako bi se opravdalo zatiranje i istrebljenje drugih naroda i otimačina njihove zemlje, a što su takve tvrdnje daleko od svake istine i realnosti –  tko će još za to mariti!?

Ne kaže Dobrica Ćosić uzalud: „Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

No, ostavimo se Ćosića.

Pitam se što bi „naš“ Dejan Jović danas rekao o onome što je pisao 2003., kao već zreo čovjek od 35 godina s titulom dr sc (koju je stekao 4 godine prije u Engleskoj) u džepu?

Bi li bio spreman citirati izvore koji dokazuju lažnu ugroženost njegovih zemljaka u „sao krajini“ uoči raspada Jugoslavije onako kako je to nekad činio vezano za Kosovo, ili potvrditi svoje teze o kretanjima u Srbiji i bivšoj SFRJ te daleke 1985. godine, kad je većina Srba prešla na četničku stranu?

Kameleoni su vrlo zanimljiva sorta.

Zlatko Pinter/Foto:ured predsjednika.hr