Perkovići i Mustaći će postati stvar prošlosti, tek tračak mračne uspomene na krajičku hrvatske svijesti. Preko zvučnika će zasvirati nova verzija “Hrvatske ruže”. Uz lavež pasa hrvatska će karavana krenuti prema svojoj oazi.
Piše: Dinko Dedić
Jedini opširan intervju Josip Peković dao je 1998. godine. Kako taj intervju danas izgleda smiješan i proziran!?
Te 1998. godine hrvatska javnost ništa o ničemu nije znala. Prošle su bile 3 godine od rata a to je izgledalo kao da nekoga izvučeš iz mraka u kojemu je proveo dugo vremena i upališ jake reflektore, nadajući da će sve sada jasno vidjeti. Na žalost, veliki dio ne vidi ni sada. Dugogodišnji mrak ostavlja i neke trajne posljedice.
Koliko je god jugoslavenski represivni aparat uspijevao Hrvatsku držati u mraku, van, preko granice su curili podaci. To nisu mogli zaustaviti ali su mogli zaustaviti ulazak tih podataka natrag u Hrvatsku. Tako su sasvim odvojeno rasle dvije hrvatske polovine: Domovina i izbjeglištvo.
Do rata hrvatska politička emigacija je imala brojne organizacija a Domovina niti jedne. Kad je rat prošao, u Domovini su osnovane mnoge stranke a u emigraciji su sve organizacije raspuštene. Nikad ukorak – uvijek u raskorak. Gospodari situacije su postali oni koji su po prirodi posla znali i jedno i drugo.
Godine 1990. Perković sa svojih 800 pripadnika hrvatske sekcije udbe panično razmišlja kako spasiti glavu a Mesić sa svojih 1.000 pripadnika izdajničke vlasti razmišlja kako se spasiti od sramotnog života žigosanih izdajica, bez budućnosti, odbačeni i od Hrvatske i od Srbije.
Godine 1995. prave planove kako preuzeti vlast u Hrvatskoj.
Godine 2000., na prijelazu tisućgodišta, preuzimaju vlast u tisućgodišnjem narodu Hrvata, koji se i danas, 20 godina nakon što je zaključio da je slobodan, koprca u udbinom loncu, nesposoban naći načina kako se uzverati uz njegove skliske zidove i iskočiti van u slobodu.
Iz tuđinske diktature koju nije htio, uletio je u demokraciju koju nije znao.
Pogledajte kako Perković već 1998. pun samopouzdanja servira laži, bez ikakvog straha, dok mu narod na ulici uz blagi naklon skida šešir. Mnogi će zaključiti kako je Hrvatska ipak stala na noge, jer Perković i Mustač čame u zatvoru suočeni s doživotnom robijom. Krivi zaključak!
U jedinstvenoj operaciji, kojoj u svijetu nema premca, jedna zločinačka organizacija državnog terorizma par excellence, uspijeva iz države u kojoj je ugnjetavala jedan narod, kompletna i bez i jedne žrtve, uskočiti na vlast tog naroda, koji je tog ugnjetavača vojnim putem srušio i mislio da se oslobodio. To što dva važna člana te operacije danas sjede osuđeni, zasluga je jedne strane države.
U cijelom procesu kojim su sistematski i skoro apsolutno uspjeli podjarmiti jedan narod gladan slobode, napravili su jedan, naizgled beznačajni propust, koji je jedna strana država iskoristila. Sve su svoje ljude povukli na sigurno u Hrvatsku i zaboravili jednog svog agenta niskog kalibra, Krunoslava Pratesa.
To ih je koštalo dvojice visokog kalibra. Hrvatska slavi ali se zaista nema što slaviti. Na njemačkom sudu je iznešeno a još je više toga što nije iznešeno. Za to što nije iznešeno, sudac na muenchenskom sudu u toku izricanja presude kaže da bi se gaće tresle mnogima u Hrvatskoj kad bi to objavili. Kreatori zakonodavne afere “Lex Perković” su precijenili svoj kapacitet kad su pomisli da mogu preveslati Europu kao što mogu preveslati Hrvatsku.
Hrvati se vesele kako je počeo proces otkrivanja i čišćenja a poznavajući kako funkcionira udbina struktura, proces čišćenja i pospremanja su već započeli oni. Marljivo saniraju gubitke i krpaju sve rupe kroz koje bi se gubici mogli povećati.
Na žalost, Hrvatska nema političke strukture koja bi bila kadra iskoristiti ovu situaciju i porušiti napukli zid bedema koji su oni, transplantirani iz Jugoslavije, sazidali u Hrvatskoj.
Hrvatskoj predstoje neka teška vremena koja možemo prepoznati iz identičnih izjava HDZ-ovog lidera Plenkovića i SDP-ovog lidera Milanovića. Na pitanje o stvaranju velike koalicije su obojica odgovorili: “Za takvu koaliciju OVOG ČASA nema potrebe”. Čas je kratak jer onog trenutka kad obadvije stranke shvate da ne mogu vladati vlastitim snagama i moraju praviti neželjene kompromise, pomesti će sve manje igrače oko sebe i stvoriti veliku koaliciju. Ovdje se završava pestimistični dio ove sage i počinje optimistični. On leži na podatku da će, u slučaju da se takav scenariJ ostvari, na hrvatskom političkom polju ostaviti veliku rupu koju onda može popuniti treća snaga.
Pravilo stoji da će biti gore nego što postane bolje i po mom naboljem sudu, biti će gore a onda će krenuti na bolje.
U Hrvatskoj će većina ovo shvatiti kao priliku za postojeće marginalne stranke da se ujedine, da jedna od njih ojača ili da se osnuje nova.
Stranke nisu dovoljne za taj posao. Za taj posao je potreban veliki nacionalni pokret koji bi poduzeo daleko veći i širi poduhvat od samo stranačkog. Da bi Hrvati u svoje ruke vratili otetu državu, potreban je veliki politički, prosvjetiteljski i kulturni pokret, čije se forme mogu prepoznati u procesu kojim je jedinstvom hrvatskog političkog vrha, Matice hrvatske, profesora i studenata na sveučilištu i još nekoliko faktora, stvoreno Hrvatsko proljeće. Taj pokret se nije mogao zaustaviti bez ogromne primjene sile. Za tu silu danas ne postoje uvjeti ali na spavanju se nalaze svi oni faktori koji, uspije li ih se probuditi, mogu stvoriti novo Hrvatsko proljeće, s 20 godina zakašnjenja. Za razliku od tog Proljeća, novom Proljeću se ovaj put može priključiti i ogromni potencijal hrvatske iseljene polovine.
Kada prođu izbori i kad sve sjedne na svoje mjesto, bez obzira tko ostvario djelomičnu pobjedu, a svi su izgledi da će biti djelomična i tko god ostvario vladu koja ne može vladati, kao što ju je HDZ na prošlim izborima ostvario, postati će i valjda zadnjem poborniku statusa quo jasno da ovaj proces ne vodi nikuda.
U tom času će za jedne, velika koalicija, za koju u OVOM ČASU nema potrebe, postati potrebana. Za sve ostale će postati potreban pokret nacionalnog preporoda. Hrvatska će dočekati svoje proljeće i prve zrake tog proljeća se moraju iznad brda pojaviti još ove godine.
Perkovići i Mustači će postati stvar prošlosti, tek tračak mračne uspomene na krajičku hrvatske svijesti. Preko zvučnika će zasvirati nova verzija “Hrvatske ruže”. Uz lavež pasa hrvatska će karavana krenuti prema svojoj oazi.
Ja imam viziju i ideju za koju dolazi vrijeme a ništa nije jače od ideje za koju je došlo vrijeme. Hrvatski blogovi i portali, hrvatske novine i žurnali, pojedinci preko facebooka i grupe po gostionicama već godinama lome jezik i olovku ukazujući na sve što ne valja.
Došlo je vrijeme za veliki dijalog o tome kako se riješiti toga što ne valja. Krajnje je vrijeme. Bi’će posla za sve: Za političare i povjesničare, za pisce i novinare, za slikare i pjesnike, za izbjeglice i povratnike, za sve koji su gladni kruha i slobode, za sve koje se mlati toljagom prošlosti i tuđom verzijom istine, za sve koji traže pokoja za svoje mrtve i visoka čela za svoje žive.
Prošlo je vrijeme besciljnog gunđanja i nastupa vrijeme artikuliranog trajanja.
Foto:pxll
