PIŠE: Dinko Dedić/Melbourne
Možemo si postaviti milijun pitanja o osobi Kreše Beljaka ali sva su ta nevažna u usporedbi s jednim pitanjem koje u sjenu baca sva druga. Kako je moguće da hrvatski narod, na funkciju predsjednika HSS-a, na funkciju gradonačelnika Samobora i kao zastupnika u Hrvatski sabor, bira čovjeka poput Kreše Beljaka, koji žali što nas nisu više poubijali?
Usporedite taj slučaj s hiptetskim članom izraelskog Kneseta koji bi javno zažalio što su rakete ispaljene iz Gaze na Izrael, bile toliko neprecizne da nije poginulo više od 100 Židova.
Nije to bila izjava sina jednog udbinog službenika koji u jednoj zagrebačkoj gostionici pijan evocira uspomene svoga oca, nego trezvena izjava jednog Saborskog zastupnika, pripadnika institucije koju njezini žitelji s ponosom često nazivaju “ovaj visoki dom”.Hrvatski suverenistički mediji, a dijelom čak i oni “centristi” koji se deklariraju kao da svima zastupaju sve stavove, reagirali su na izjavu Kreše Beljaka, da udba očito nije eliminirala dovoljno Hrvata između 1945. i 1990. jer su mnogi uspjeli izmaknuti nožu.
Nije to bila ni prva takva izjava koja proističe iz visokog doma, od pozdrava “Smrt fašizmu” bivše žiteljice visokoga doma a danas sa stanarskim pravom Ustavnoga suda, gdje su oni koji tuže i oni koji sude tko je fašist a tko nije, poput kadije, isti ljudi, do jednog drugog ponosnog nosioca vrhovne zakonodavne vlasti koji je izjavio da ratni pobjednici nisu napravili dovoljno dobar posao bleiburškim genocidom 1945. godine.
Očito je Saborski zastupnik Beljak zaključio da Stazićevim zaustavljanjem na ’45. godini nije zadovoljena pravda, te da treba osuditi i one pobjednike od ’45. do ’90. za nezavršen posao, pa se čeka i treći saborski amandman, s osudom onih koji su nakon ’90. posao obavljali traljavo i na kraju ga obustavili, čime bi se zaokružio cijeli taj period, na koji bi toliki u Hrvatskom državnom saboru bili ponosni, samo da su ti njihovi preci posao obavili malo temeljitije, što bi njihove današnje ciljeve učinilo tim lakšim.
Pomisao mi pre oči donosi prizor u kojemu dva udbaša pred zagradom Sabora kolju jednog “fašistu” a Stazić i Beljak stoje na ulazu s flašom rakije i pitaju “Jesu li majstori za rakijicu?”.
Jedno je međutim, zamisliti opću strahotu onoga o čemu Beljak govori, a sasvim je nešto drugo shvatiti da zapravo govori o meni.
Ja sam naime, 10. siječnja na portalu projektvelebit.com, sočno ali bazirano na istini, ilustrirao, objavio i po društvenim mrežama raširio jedan tekst Marka Ljubića u kojemu se govori o Kreši Beljaku. S obzirom da sam ja baš taj koji je uspio izmaći (“unfortuantely escaped” kako piše Beljak) udbinim kandžama u Hrvatskoj, prvi puta početkom 1972. a posljednji puta 1991. i nekoliko puta u perodu između tih datuma, teško mi se oteti dojmu da Krešo Beljak između ostalih, aludira na mene, ili čak možda eksplicitno na mene.
Kao student “fašističkog” Zagrebačkog sveučilišta i aktivist “fašističke” Matice hrvatske, našao sam se u danima nakon Karađorđeva (ne slučajno 29. 11. 1971.), u jeku masovnih uhićenja hrvatskih “fašističkih” studenata, psihički i fizički ugrožen na način koji sam pokušao objasniti jednim detaljem iz Slavijatransova autobusa odmah nakon što su objavljeni detalji odluke o nasilnom gušenju Hrvatskog proljeća:
“Karađorđevsku sjednicu 29. studenog 1971., doživio sam kao obračun sa svime u što sam vjerovao. Vraćao sam se tog dana iz Zagreba u Hrastovicu. Sjedio sam u Slavijatransovom autobusu rušeći zadnjih nekoliko kilometara puta od Petrinje do Hrastovice. Po modi i simbolici zagrebačkih studenata tog vremena, na glavi sam imao plavu beretu s hrvatskim grbom. Autobus je bio pun seljaka iz banijskih sela, koji su se poslije podne iz Petrinje vraćali svojim kućama. U autobusu je vladalo urnebesno slavlje. Mirisom rakije zasićenim autobusom odzvanjali su urlici i povici: ‘Otišla je Sajka, je*ala je majka!’ Čuli su se pozivi na obračun i osvetu. Nekoliko prsti je upereno u mene.
Po prvi puta sam osjetio da živim u nekoj tuđoj državi, među nekim tuđim ljudima, u nekom drugom vremenu koje je završilo pred puno stoljeća, kao da sam se uživio u neki film o barbarima, o Hunima ili Vandalima. Bio je to presudni trenutak u mom životu, trenutak koji je odredio čitav tok mog preostalog života, kao platno poderano u židovskom hramu, koje je podijelilo stari zavjet od novoga. Ako netko može zamisliti moment u Domovinskom ratu, kad mu je kuća zapaljena ili prijatelj poginuo, kad je zaključio da nema života za hrvatski narod u Jugoslaviji, to je bio moj moment, 20 godina ranije.
Iz tog i još nekoliko sigurnosnih razloga koji su se kasnije pokazali opravdanima, zaključio sam da je došlo vrijeme za odlazak.”
Kompletan tekst mog objašnjenja kako sam od zagrebačkog studenta postao aktivist neprijateljske emigracije, bio sam 2015. namijenio za objavu u jednom petrinjskom glasilu, ali, valjda zbog kompleksnih međunacionacionalnih odnosa u mom zavičaju, tekst nikada nije objavljen. Umjesto toga objavilo ga je nekoliko drugih portala i cijelokupan sadržaj se može pročitati ovdje:
Da sam se na austrijskoj granici našao u 8 sati umjesto u 6, straže i kontrola na granici bili bi pojačani i Krešimira Beljaka bi usrećio prvih 6 mjeseci nakon što se on rodio pod znakom državnika, vođe hrvatskoga naroda, gradonačelnika jednog grada i nasljednika velikoga Stjepa Radića, u vrijeme kada mu je mama mijenjala upišane pelene a da ni slutiti mogla nije kako će joj sin jednog dana po izboru i u ime svoga naroda imati priliku požaliti što su jugoslavenske vlasti bile toliko aljkave i nesposobne, da su neki poput mene ipak uspjeli preživjeti.
Dakle, prema Beljaku, trebali su me ubiti tog dana u Slavijatransovom autbusu i uštedjeti si toliki trud, kroz idućih 20 godina skupih i neuspjelih pokušaja moje likvidacije, što na Beljakovu žalost s ponosom imam zahvaliti brzim nogama i brzim i pribranim odlukama u kriznim situacijama, u borbi za opstanak jednog čovjeka, novinara i političkog aktiviste, protiv jednog velikog, po svim kontinentima raširenog aparata smrti jedne države, aparata kojemu zakonodavni predstavnici moje domovine zamjeraju da su obavili šlampav posao, jer su neki od nas unatoč sveg truda, uspjeli preživjeti.
Kasno u noć 6. siječnja 1971. u općoj tajnosti uputili smo se moj cijeloživotni prijatelj, istomišljenik, suradnik i suborac Vlado Sigur i ja, uz pomomoć jedne Njemice kojoj ostajemo do smrti zahvalni, prema slovenskoj granici koju smo prešli u oko 6 sati idućeg jutra.
Bio je to moj posljednji boravak u Hrastovici za skoro 20 godina, sve do 1990. kada sam po prvi puta polulegalno boravio u Hrastovici i na signal da je netko prijavio moj boravak, hitno mora bježati u Zagreb, tako da nisam uspio saznati detalje o onome što se dogodilo odmah nakon mog bijega tog siječnja 1972.
Tek pri mojoj drugoj posjeti 2016. susreo sam mog daljnjeg rođaka i susjeda, danas pokojnog Josu Hanjca, koji mi je ispričao kako je oko 7 sati iduće jutro, dakle sat vremena nakon što sam prešao austrijsku granicu, pred moju kuću stigla puna “marica” milicije s nalogom za uhićenje, te su njega uzeli sa sobom kao svjedoka pri pretresu moje, kasnije u Domovinskom ratu zapaljene kuće.
Da sam se na Beljakovo veselje, na austrijskoj granici našao u 8 sati umjesto u 6, straže i kontrola na granici bili bi pojačani i Krešimira Beljaka bi usrećio prvih 6 mjeseci nakon što se on rodio pod znakom državnika, vođe hrvatskoga naroda, gradonačelnika jednog grada i nasljednika velikoga Stjepa Radića, u vrijeme kada mu je mama mijenjala upišane pelene a da ni slutiti mogla nije kako će joj sin jednog dana po izboru i u ime svoga naroda imati priliku požaliti što su jugoslavenske vlasti bile toliko aljkave i nesposobne, da su neki poput mene ipak uspjeli preživjeti.
Nakon par dana sam čuo da je mom nesuđenom ubojici, nakon neobavljena posla, uz prijetnju naređeno da napusti Melbourne i da se nikada ne vrati, te se nastanio u Perthu, 3,500 km daleko od mene, što mora duboko razočarati Krešu Beljaka. Postupiti na taj način prema čovjeku s tako plemenitim namjerama, da mora bježati tisuće kilometara, više je nego okrutno.
Iako australske vlasti nisu simpatizirale s antijugoslavenskim aktivistima u Australiji, kroz sve godine hrvatske aktivnosti, pokazali su da će, ako ikako bude moguće, spriječiti da se Australija pretvori u državu sličnu Zapadnoj Njemačkoj, gdje su u praktično regularnim intervalima Hrvati antijugoslavenske orijentacije ostajali ležati na pločnicima njemačkih gradova krvlju zaliveni.
U vrijeme dok je uredništvo Hrvatskoga tjednika bilo u centralnom dijelu Melbournea, u Kensingtonu, stigla su dva detektiva australske obavještajne službe i obavijestili me da im nije naročito stalo hoću li ja živjeti ili poginuti ali da im je stalo da Australija, čiji sam ja državljanin, ne bude implicirana u obračune između Jugoslavije i njezinih hrvatskih protivnika.
Obavijestili su me da je u moj krug u Hrvatski tjednik ubačen jugoslavenski agent sa zadatkom da me likvidira. Pitao sam ih da mi kažu njegovo ime, na što su odgovorili da se njima ne bi svidio način na koji bi ja išao rješavati taj problem. Pitao sam ih mogu li dobiti dozvolu za nošenje oružja, na što su se počeli smijati.
Na kraju sam im sasvim ozbiljno rekao da će snositi odgovornost ako me ovaj uspije likvidirati i ponovo inzistirao da mi dadu njegovo ime uz obećanje da mu neću učiniti ništa, nego ću ga se tek čuvati. Nakon nekih konzultacija su mi rekli da će mi reći njegovo ime, ako sam spreman potpisati “Official Secrets Act”, službeni dokument koji me obavezuje na tajnost. Također su mi rekli da se tim stavljam u opasnost, jer će, ako mu se nešto dogodi u nekom samnom potpuno nevezanom incidentu, na mene prvoga pasti sumnja.
Odlučio sam riskirati i dobio ime čovjeka, koje pretpostavljam, na osnovu tog 40 godina starog potpisa ni danas ne smijem iznijeti u javnost. Sada je u mom interesu bilo čuvati njegov identitet i od ljudi kojima sam bio okružen, jer je među njima bilo onih koji bi to pitanje išli rješavati na svoj način, a ja završio u zatvoru. Kada sam saznao njegovo ime, mogu samo reći da nikada u njega ne bi posumnjao. Nije bio u krugu uredništva, nego kolporter koji je jednom tjedno dolazio po paket Tjednika i prodavao ih pred jednom od 3 hrvatske crkve u Melbourneu.
Na moju sreću, nakon par dana sam čuo da je mom nesuđenom ubojici, nakon neobavljena posla, uz prijetnju naređeno da napusti Melbourne i da se nikada ne vrati, te se nastanio u Perthu, 3,500 km daleko od mene, što mora duboko razočarati Krešu Beljaka. Postupiti na taj način prema čovjeku s tako plemenitim namjerama, da mora bježati tisuće kilometara, više je nego okrutno.
Nakon ’78. godine i ubojstva Brune Bušića, uspjeli smo Hrvatski tjednik uz veliki trud i finacijske izdatke plasirati u praktično sve hrvatske izbjegličke zajednice po svim kontinentima gdje žive Hrvati, da bi već ranih osamdesetih godina uspjeli u Jugoslaviju ilegalno ubacivati na stotine primjeraka, radi čega sam se osjetio ponosan kad mi je Anto Kovačević 2016. rekao da je čak i u zeničku kaznionicu znao zalutati koji broj. Osnutkom Hrvatskoga državotvornog pokreta (HDP), Tjednik smo od općeg glasila hrvatskog iseljeništva, pretvorili u glasilo borbenog bušićanstva, na političkoj liniji nadstranačkog, nadideološkog i državotvornog HDP-a.
Moja prekomorska putovanja su učestala, naročito u Njemačku gdje je bilo žarište naše antijugoslavenske aktivnosti, ali također i u druge europske zemlje, u Sjedinjene Države i u Kanadu.
Na Beljakovu nesreću, iza sebe sam imao već desetgodišnje aktivističko iskustvo, nekoliko godina vojne naobrazbe i punu svijest o opasnosti koju udba predstavlja. Kretao sam se često, nigdje se nisam dugo zadržavao, pazio s kim sam u društvu i uvijek bio svjestan svega što se događa oko mene, poput nekoga tko oprezno vozi automobil kroz gusti promet i pogledava na sve strane i u ogledalo, na poziciju drugih vozila i na pješake.
Bilo je tu opasnih momenata za čiji opis bi trebao objaviti knjigu memoara na tisuću stranica, ali sam cijelu sliku o udbinoj angažiranosti, o njihovoj razgranatoj mreži i o njihovu kapacitetu naučio tek padom Jugoslavije s informacijama iz raznih izvora, poput onih iz arhivskih objava Bože Vukušića i Romana Leljaka, kada sam saznao da su u naše redovi bili infiltrirani udbini doušnici i konačno kada sam pri jednom putovanju s Nikolom Štedulom iz Hrvatske u Njemačku ’91. godine, susreo jednog bivšeg udbinog operativca koji je promjenom situacije iznenada postao blagonaklonim simpatizerom naše dugogodišnje borbe za samostalnost.
Sledila mi se krv i žilama kada mi je bivši operativac ispričao detalje iz udbinog opisa mog profila, s pojedinstima o mom ponašanju i običajima, do u sitne detalje, da sam na moment pomislio da me poznaju bolje nego što poznajem sam sebe.“Čuvari Jugoslavije – Suradnici udbe u BiH” – Jedini oblik “psihološkog uznemiravanja” koji je udba znala temeljito i “savjesno” obaviti jer da postaneš “psihološki” mrtav.
Sa učinkom stotina operativaca i desetak tisuća doušnika iz redova gostujućih radnika samo u Njemačkoj, s milijunima dolara na raspolaganju, sa brojem likvidacija Hrvata nesklonih Jugoslaviji koji nadmašuje broj likvidiranih disidenata kompletnog istočnog bloka, Krešo Beljak nije zadovoljan, jer je Nikola Štedul unatoč tolikih metaka ispaljenih u njegovo tijelo uspio preživjeti i zato što sam se ja pazio više nego što su oni očekivali. Vjerojatno nije svjestan da nije isto provaliti u 10 auta i poubijati 10 Hrvata.
Udbina aktivnost u Australiji sedamdesetih godina kad sam se tamo pojavio, provodila se kroz poslovnice JAT-a, valjda zato da bi zaštitili diplomatska prestavništva od optužbi da se bave obavještajnim radom i organiziraju ubojstva po stranim državama. Jednom je prilikom ’70-ih godina, prema izvještaju australskg tjednika “The Bulletin” cijela skupina udbinih agenata infiltriranih kroz JAT-ove poslovnice, otkrivena i protjerana iz Australije. Pa ipak, kako se po arhivskim dokumentima vidi, kada je trebalo, i diplomatska predstavništva su bila uključena u organizaciju likvidacija.
Jugoslavenska praksa je bila zaslužnim djelatnicima udbe, kao nagradu dodjeljivati atraktivne diplomatske funkcije po raznim državama, kao što je bio slučaj s Vladimirom Rolovićem u Švedskoj.
Tako je Mate Kuvačić iz SDS-a RSUP-a SRH, koji je prema Izvješću Komisije za urtvrđivanje ratnih i poratnih žrtava bio impliciran u ubojstvo Brune Bušića, dobio titulu Generalnog konzula SFRJ u Melbourneu i na toj funkciji ulogu glavnog organizatora mog ubojstva 1985. godine.
Kako je australska obavještajna služba prisluškivala telefonske razgovore jugoslavenskog konzulata, što je očito iz priloženog dokumenta, uspjeli su otkriti plan te likvidacije i obavijestili ih da “neće dozvoliti da se u Australiji vrše politička ubojstva kao u Njemačkoj”.
Ja međutim o tom neuspjelom planu nisam znao do 2019. godine kada je Roman Leljak, prekapajući dokumente iz federalne udbine arhive u Beogradu, iskopao ovdje priloženi spis, iz Beograda poslan kako na udbinu centralu u BiH, tako i na onu u Hrvatskoj. Iako sam jednom prije, a drugi puta nakon ovog slučaja bio upozoren da mi spremaju likvidaciju, o ovom jugoslavenskom pothvatu me nisu obavijestili.
Spominju se tu imena dvojice australskih agenata, koji su danas vjerojatno umirovljeni i volio bi s njima o tome popričati i zahvaliti im se što su mi spasili život, ali sam dobio obavijest da su oni, iako umirovljeni, prisegnuti na tajnost i da su tek obavljali svoj posao.
Osamdesetih godina JAT je otvorio zračnu liniju između Melbournea i Beograda. Dok su sve američke i europske kompanije za ovako duge linije koristile isključivo Boeing-747 zrakoplove, JAT je letio jednom tjedno sa zrakoplovom DC-10. Linija nije trajala dugo jer je JAT ubrzo nagomilao dugove za troškove uzletišta, kontrolu leta itd., te je pred kraj svoje australske karijere, pilot u džepu morao nositi gotovinu i tako plaćati troškove.
Posljednji JAT-ov zrakoplov iz Melbournea je poletio s upaljenih desetak lampica koje su upozoravale da zrakolov nije ispravan. Da izbjegnu plaćanje velikih troškova popravka i eventualnu zapljenu zrakolova radi dugova, poletjeli su s letjelicom u neispravnom stanju i na moje zadovoljstvo, nikada se više nisu vratili.
A moje zadovoljstvo je bilo bazirano na standardnoj udbinoj praksi u Europi, da nakon obrade žrtve namijenjene za egzekuciju, iz Jugoslavije stiže ubojica i likvidaciju izvrši prije polijetanja JAT-va zrakolova na liniji za Beograd, odmah potom se uputu na uzletište i ukrca na zrakoplov. Dok se pronađe tijelo žrtve, likvidator je već na putu u Beograd.
Bio sam toga svjestan i pazio se naročito u to vrijeme od 2 sata prije polijetanja JAT-ova zrakoplova. Onda su u uredništvo Tjednika stigla 2 australska službenika i obavijestili me da se jedan čovjek iz moga kruga upravo vratio iz posjete u Jugoslaviju i da ga se pripazim, posebno na dane JAT-ova leta, jer, kako su mi rekli, kada poleti jedan zrakoplov strane kompanije u međunarodnom letu, unatoč toga što će idućih 6 sati leta provesti iznad australskog kontinenta, Australija nema ovlaštenja prisiliti ga da se spusti, čak ni u slučaju da se u njemu nalazi jedan udbin ubojica.
Ljudi iz moga kruga nisu odlazili u Jugoslaviju, a da su odlazili čekala bi ih u najmanju ruku duga zatvorska kazna. Upozorenje sam primio ozbiljno, ali kao da su znali detalje, nakon nekoliko dana, baš u to kritično vrijeme čovjek kojega su imenovali, pojavio se na vratima uredništva.
Nisam pri sebi imao nikakve naprave za samoobranu. S obzirom da oni koji oružje ne nose po službenoj dužnosti, zatiču ga u hlače ispod remena sa zadnje strane, što je svima više manje poznato, blefirao sam, izletio pred njega i mašio se rukom otraga, prema praznom pojasu s leđima, na što se on naglo okrenuo i pobjegao. Nazvao sam policiju, a duboko sam sumnjao da mi je ovo bilo namješteno kao metoda zastrašivanja, jer je rijetko da te netko na nešto upozori onda se scenario odigra baš po tom receptu. Ipak, kasnije sam čuo da mu je kuća bila temeljito pretrešena i pritom nanešena značajna materijalna šteta, tako da niti danas nisam siguran je li bila stvarna namjera ili pokušaj zastrašivanja.
Što god bilo, Beljak bi morao pucati od bijesa nad neuspjesima tako dobro plaćenih i na trošak drage mu Titove domovine treniranih ubojica.
Unatoč toga što su mi u više navrata spasili glavu, svakom mogućom prilikom su mi australski zaštitnici dali do znanja da se ne radi o meni nego o njihovoj reputaciji. Tokom jednog mog boravka u Europi, moju suradnici koji su u Australiji ostali izdavati Hrvatski tjednik, propustili su zamjetiti zamku i objavili jedan spretno podmetnut članak namijenjen da se Hrvatski tjednik zabrani. Prema postojećim zakonima, legalno je bilo opisati Jugoslaviju onakovim kakva je bila, predstavljati ideju hrvatske državnosti i sve što se tome može reći i reklo se, osim otvorenog poziva na njeno rušenje, a baš je taj poziv bio malo zavijeno ali ipak nedvojbeno uključen u objavljeni tekst.
Po povratku u Australiju dobio sam pismo glavnog federalnog tužitelja iz Canberre, u kojemu me obavještava da sam objavio poziv na rušenje zemlje s kojom Australija ima diplomatske i prijateljske odnose, te da mi može priskrbiti dugogodišnju tamnicu, ali neće, jer bi na taj način od mene stvorio hrvatskog mučenika (martyr to the cause), čime bi se u naše redove regrutirao još veći broj ljudi.
Kada je konačno postalo jasno da će u Hrvatskoj zaratiti, početkom ’90. godine, vrijeme za pisanje je prošlo pa sam zatvorio uredništvo i odlučio krenuti u Hrvatsku, ali mi je putovnica bila istekla. Kao i ranije, bio sam pozvan na informativni razgovor, kakvih sam u više zemlja obavio puno puta i naučio da riječ “informativni” u sebi sadrži značenja kao što su prijetnje i još mnogo toga što netko u poziciji moći može primjenjivati prema onom nemoćnom.
Tražio sam putovnicu kako bi otišao u Hrvatsku, na koju kao državljanin imam pravo. Nakon svih mogućih uvjeravanja da nije pametno ići u Hrvatsku pod uvjetima koji su sve jasnije pokazivali kuda sve vodi, i nakon mog neumoljivog inzistiranja da želim ići, kada je postalo jasno da me ne mogu odvratiti, dali su mi jedan telefonski broj i uputili me da se njim poslužim ako se u Hrvatskoj nađem u bezizlaznoj, po život opasnoj situaciji. Navodim ovaj primjer jer će ’91. u Zagrebu pitanje postati aktualno.
Krešo Beljak svoje žaljenje što mu težnje nisu ostvarene zaključuje ’90-om godinom prošloga stoljeća, računajući valjda da je tom godinom završila udbina aktivnost. Međutim, njihova aktivnost se nastavlja, doduše ne više u službi Jugoslavije, nego u službi, u hrvatsku vlast uključene hrvatske sekcije ranijeg jugoslavenskog aparata, s glavnim ciljem omogućiti sebi sigurnost, budućnost i prosperitet u procesu stvaranja nove države. U tom procesu prvenstveni zadatak je bio kontrolirati, a ako nije moguće elimnirati, posebno one organizirane povratnike iz emigracije, čije su pripadnike tokom prošlih desetljeća likvidirali ili pokušavali likvidirati, kao što je bio moj slučaj.
Evidentno je da su po tom planu skoro svi značajnji pripadnici borbene struje iz emigracje stavljeni pod direktnu ili indirektnu kontrolu Josipa Perkovića, uključujući članove i dužnosnike moje organizacje HDP. Čak i svi apeli kod predsjednika Tuđmana i ukazi da se radi o apsurdnoj situaciji u kojoj mi dolazimo pod dikretnu komandu onih ljudi koji su nas ranije ubijali, prošli su bezuspješno. Model stvaranja hrvatske države koji uključuje cjelokupnu hrvatsku sekciju udbe, podrazumijevao je i mogućnost da će neki od nas morati biti likvidirani, poput Nikole Štedula, Mire Barešića ili mene. Neki od mojih ranijih suradnika, suboraca i istomišljenika pomirili su sa situacijom u kojoj su se našli i stavili se na raspolaganje Perkoviću, Mustaču, Boljkovcu, Manoliću i drugima, a ja nisam mogao.
Koliko sam ja vjerovao Perkoviću, njemu je bilo jasno na osnovu toga koliko je on vjerovao meni, kada je na razgovor s njim na koji sam išao, dolazio s dva oružnika u hrvatskoj uniformi, naoružana automatima. Što god sam ja priželjkivao Perkoviću, i on je priželjkivao meni, s tom razlikom da je on bio u poziciji moći, kao predstavnik hrvatske vlasti a ja povratnik stavljen u poziciju njegove milosti. Vrlo nezgodan položaj, čak daleko gori od onih ranije nabrojanih iz vremena Jugoslavije. Osjećao sam se kao janje konačno privezano na uzicu, čekajući kad će ga zaklati.
Da ne duljim s detaljima tog perioda mog života u Hrvatskoj početkom rata, našao sam se ’91. godine u Zagrebu bez stana i bez dokumenata, jer se proces mog dobivanja hrvatskih dokumenata iz Petrinjske ulice oduljio u nedogled, kada sam jednog dana primio telefonski poziv osobe zaposlene u Petrinjskoj, s vrlo ozbiljnim upozorenjem, da su prethodne noći uništeni svi moji dokumenti i iz evidencije izbrisani svi podaci, ne samo da trenutno boravim u Hrvatskoj, nego da uopće postojim, sa savjetom da spašavam glavu. Bilo je to vrijeme organiziranog pokušaja ubojstva Nikole Štedula i pogibije Mire Barešića.
Mogućnost pogibije od neprijateljskog metka bila je sastavni dio moje odluke vratiti se u Hrvatsku, ali to nije uključivalo spremnost biti žrtvovan od strane nosioca hrvatske vlasti u ostvarenju njihovih nastojanja formirati hrvatsku državu kao radosno utočište udbinih djelatnika, kao nagradu za sve zločine koje su počinili u vrijeme Jugoslavije. Moji instinkti za samoodržanje su proradili kao nikada do tada i već idućeg dana sam se uspio, s jednom australskom novinarskom propusnicom prebaciti do Slovenije, na malo ravnopravniji teritorij u borbi za opstanak.
Bio sam već izvadio papirić s onim telefonskim brojem koji sam ponio iz Australije za situaciju ako se nađem u životnoj opasnosti, ali sam ga odbacio, svjestan da tražiti pomoć od organizacije koja mi ju ponudila, redovni iziskuje protuusluge na koje nikad nisam bio spreman.
Moju svijest kroz idućih 25 godna kopala je sumnja da se možda radilo o metodi zastrašivanja, da sam možda mogao ostati i preživjeti, sve do 2016. godine kada sam u istoj toj Petrinjskoj ulici zatražio hrvatsko državljanstvo i dobio odgovor da ne postojim. Odmah sam se sjetio ’91. godine. Kada sam pokušao opisati događaj iz ’91. s objašnjenjem zašto “ne postojim”, rečeno mi je – Ako budete iznosili te podatke, onda nikada nećete dobiti hrvatsko državljanstvo.
Ne odustajući, pokušao sam na drugim mjestima priskrbiti državljanstvo, uključujući i jednu osobu za koju su mi rekli da na tom polju može ostvariti ono što drugi ne mogu. Pogledala je potrebne dokumente koje sam priložio, nasmješila se i dala mi pozitivan signal. Upalila je kompjuter, ukucala moje ime, a potom strpala moje dokumente u jedan fascikl i vratila mi ih uz napomenu – Gospodine ja vam ne mogu pomoći.
Mogu li se Hrvati smatrati dostojnima svoga naslijeđa, tolerirajući ovo što se danas događa?
Do Beljakovog tweeta i bure rakcija koje je izazvao u Hrvatskoj, nisam imao namjeru još izlaziti s ovim osobnim podacima, ali sam odlučio, kako bi na živom primjeru onoga koga najbolje poznajem, a to sam osobno ja, prikazao svu strahotu onoga što je Krešo Beljak iznio. Nije to bilo tek njegovo osobno mišljenje, nego je Beljak uz Nenada Stazića, tek nedovoljno oprezni, malo lajaviji i brzopletiji pripadnik jedne skupine istomišljenika, ideoloških i partijskih saveznika, ukopanih u vrhove hrvatske zakonodavne i egzekutivne vlasti.
Daleko je više toga indikativnoga, samo u mom slučaju, od pet-šest vlastitih primjera koje sam ovdje naveo, za shvatiti ozbiljnost onoga što je Beljaku izletjelo, a da ni ne spominjem tolike, od ruke jugoslavenske udbe likvidirane diljem svijeta, o čemu je u Hrvatskoj barem statistički dosta toga nabrojano, gdje nisu likvidirani samo pojedinci koji su iza sebe ostavljali ucviljene obitelji, žene i djecu poput sina Đure Zagajskog ili kćeri Mate Kolića, nego i cijele obitelji, poput obitelji Ševo likvidirane u Italiji. Kakva se to dodatna funkcionalnost od udbe očekivala? Žali li on što je Luka Kraljević ostao samo slijep a nije poginuo. Žali li on što bomba bačena u dvoranu s hrvatskom djecom u Argentini nije pobila svu djecu? Je li Beljaku i njegovima žao što je Nikola Štedul preživio atentat u Škotskoj?
Možemo cijeli apsurd hrvatske zbilje, nezamislive bilo gdje u svijetu i prepoznatljive kroz osobu Kreše Beljaka, sagledati kroz nakaradne primjere, gdje jedan tip koji se predstavlja kao bivši pripadnik HOS-a postaje “počasni građanin” srpske organizacije Milorada Pupovca, gdje kliče pozive na bratstvo i jedistvo i prima njihovo odličje za zasluge. Možemo se pitati kako bi udba izgledala i s kojim učinkom bi obavljala posao da joj se na čelu u to vrijeme nalazio Krešo Beljak? Moramo se pitati kako će Hrvatska izgledati uspiju li na vlast doći Krešo Beljak i oni iz njegova koalicijskog kruga koji daju mlake i apologetske izjave povodom toga što je javno rekao. Možemo zaključiti kakva je Hrvatska danas kada se ovakve izjave s pozicije postojeće vlasti promatraju kao sastavni dio njihova demokratskog prava i ignorira ih se kao sasvim nevažne.
Možemo si postaviti milijun pitanja o osobi Kreše Beljaka ali sva su ta nevažna u usporedbi s jednim pitanjem koje u sjenu baca sva druga. Kako je moguće da moj hrvatski narod, na funkciju predsjednika HSS-a, na funkciju gradonačelnika Samobora i kao zastupnika u Hrvatski sabor, bira čovjeka poput Kreše Beljaka, koji žali što nas nisu više poubijali?
Usporedite samo ovaj slučaj s hiptetskim članom izraelskog Kneseta koji bi javno zažalio što su rakete ispaljene iz Gaze na Izrael, bile toliko neprecizne da nisu pobile više od 100 Židova.
Stavite izjave saborskog zastupnika Nenada Stazića, sveučilišnog profesora Mate Kapovića i konačno izjavu Kreše Beljaka u kontekst bilo koje države na svijetu i zaključak će biti – nepojmljivo, nezamislivo, neostvarivo. A Hrvati danas takve ljude najprije biraju na vlast a onda kada se pokažu kakvi su, strpljivo ih podnose, uz tek nešto gunđanja po društvenim mrežama. Nekada ih i po drugi put biraju na iste funkcije poput ponovnog izbora Stipe Mesića za predsjednika Hrvatske nakon što se dobro naslikavao na četničkom Derneku u Srbu a sve novine te slike po Hrvatskoj raširile, na proslavi masovnog pokolja naših djedova iz ’41. godine, uz smrad na ražnju pečenoga tijela njihova svećenika.
Imate dobar želudac Hrvatine moje, i debelu kožu. Obraćaju mi se junačine po društvenim mrežama sa čestom parolom “Čist račun, duga devetka!”, na koju me hvata smijeh u svjetlu podataka koje sam nabrojao, gdje od rata pa do danas, niti jednom od ovih kojima Beljak zamjera da nisu pobili dovoljno Hrvata, nikada niti jedna dlaka nije pala s glave. Niti ih je tko sudio, niti ih je tko kaznio, ma ni sa packom. Možda ni nama 100 poubijanih Hrvata nije dovoljno da bi reagirali.
Nenad Stazić je razočaran što u bleiburškom genocidu ’45. nije pobijeno više Hrvata. Krešo Beljak je nezadovoljan što udba nije pobila dovoljno Hrvata u periodu nakon ’45.
Pitam sada nas, koliko nas je stvarno trebalo pobiti da bi Hrvati zaključili kako se ovakvo nešto ne može tolerirati i pokrenuli se s mrtve točke, iz virtualne eletronske Hrvatske, pune besmislenih prijetnji i neosnovanih želja, u stvarnu, živu, opipljivu Hrvatsku koja se nalazi na dohvat ruke, na pločniku s druge strane ulaznih vrata?
Ja znam samo jedno – Hrvatska kakva je danas nikako ne može istovremeno biti domovina iz mojih snova i iz snova Kreše Beljaka. To je sasvim jasno i na osnovu toga da ja još uvijek živim sa statusom izbjeglice a Krešo Beljak obnaša vrhunske dužnosti u državi, kao član Hrvatskoga državnog sabora, kao gradonačelnik jednog grada i kao predsjednik nekadašnje Radićeve Hrvatske seljačke stranke. Ne želim na bilo koji način isticati svoj značaj, ali država u kojoj ja imam problema dobiti obično državljanstvo, a Krešo Beljak može obnašati dužnost zakonodavca na navišoj instanci, ta država je suočena s vrlo ozbiljnim egzistencijalnim problemima. Razmislite o tome!
Nisu to ideološke i svjetonazorske razlike koje nas djele, niti je to predmet netrpeljivosti između ljevice i desnice, nego su to razlike koje se očituju u pitanju koliki postotak ovoga naroda treba istrijebiti da bi Krešo Beljak i njegovi istomišljenici bili s Hrvatskom zadovoljni? Vratili smo se iz izbjeglištva u Hrvatsku s bušićanskom idejom pomirenja sinova ustaša i partizana. Osobno sam izjavio da opraštam svima osim onih koji su okrvavili ruke ubijajući Hrvate samo zato što su htjeli samostalnu i suverenu hrvatsku državu.
S Krešom Beljakom je do apsurda već izigrana ideja pomirbe, upravo dosegla novi vrhunac.
Domagoj Juričić, nekadašnji predstojnik ureda Kolinde Grabar-Kitarović, je u podcastu Krešendo Nove tv ispričao kako je…
Dragan Marković Palma preminuo je u 65. godini nakon kratke bolesti. Osebujni bivši gradonačelnik Jagodine…
Bivši ministar zdravstva Vili Beroš iz istražnog je zatvora u petak uputio predsjedniku Sabora zahtjev za aktivacijom saborskog mandata osvojenog na…
Komentiraj