Programirano i dobro osmišljena dekapitacija Kolinde Grabar Kitarović protiv koje su se u urotnički savez udružili i lijevi i desni, nije urodila željenim rezultatom – rušenjem Andreja Plenkovića.
PIŠE: Kazimir Mikašek Kazo
Osim što su i lijevi i desni svojim agitpropom uspjeli na Pantovčak instalirati Zorana Milanovića izostao je šlag na tortu, a to je svakako željeni krah Andreja Plenkovića i potpuno srozavanje HDZ-a, stranke kojoj neki smušenjaci čak prognoziraju nestanak s političke scene.
Kristalno je jasno da bez pomoći desnice, HDZ-ovih crnih labudova i Miroslava Škore, Zoran Milanović nikada ne bi vidio Pantovčak i uzalud sada peru vlastitu savjest oni koji su rušili predsjednicu pod izlikom da je njen pad bio važan, jer će time srušiti i Andreja Plenkovića, HDZ dovesti do gubitka parlamentarnih izbora i potpunog političkog sloma.
Ništa od toga nije se dogodilo kao što sam i prognozirao, a najvjerojatnije se ništa od toga neće ni dogoditi i već sada ispada da je Kolinda Grabar Kitarović uzaludno žrtvovana i srušena bez ijednog objektivnog razloga. Danas je predsjednička inauguracija Zorana Milanovića pa svima koji su doprinijeli dekapitaciji Kolinde Grabar Kitarović mogu poručiti, tako vam Bog pomogao!
Ako bi recentnu političku situaciju usporedili s onom iz vremena Ive Sanadera kada se također dogodio raspad sistema u HDZ-u, jer Sanader je je također HDZ izložio neprincipijelnim koalicijama eutanizirajući Đapićev HSP radi SDSS-a Milorada Pupovca, pa je onda po formuli službene državne politike Mesića i Šeksa „locirao, identificirao, uhitio i isporučio“ hrvatske generale i branitelje dodvoravajući se Carli del Ponte, moramo biti iskreni i pošteno prepoznati neke bitne razlike između tih politika i politika aktualnog predsjednika Hrvatske Vlade Andreja Plenkovića.
Naime, Andreju Plenkoviću nitko ne može unatoč snažnih nastojanja dokazati niti mu spočitnuti da je korumpiran, da je lopov i da svojim politikama potiče bilo kakav oblik kriminala. Naprotiv, Andrej Plenković je pravovremeno reagirao na sve slučajeve koje su makar i u percepcijskom smislu mirisali na korupciju i na vrijeme je uklonio takve utege iz Vlade i iz blizine drugih vladajućih pozicija.
Ono što svi Andreju Plenkoviću priznaju, bilo da su stranačka pozicija ili opozicija, jest odlično vođenje vanjske politike, uspješno provođenje fiskalne konsolidacije države, gospodarski rast koji se ne temelji na potrošnji i prezaduživanju države, uspješno saniranje Agrokora, brodogradilišta i Đure Đakovića i svakako rast plaća i mirovina što je dobro, ali još uvijek nedovoljno za opće zadovoljstvo. Ipak, pozitivni pomaci su vidljivi.
Što bi tek bilo da ministar financija Zdravko Marić nije morao sanirati SDP-ove kosture iz ormara?
Nakon vladavine Ive Sanadera i Jadranke Kosor HDZ je pao na povijesni minimum, katastrofalno je izgubio izbore 2011. god. i osvojio je samo 44 saborska mandata, ali nije nestao s političke scene kako su i tada mnogi zloguki proroci prognozirali, neobjektivno se nadajući da će uništiti HDZ-i vladati vječno. I danas je situacija u HDZ-u slična u kontekstu gubitka potpore HDZ-ovih tradicionalnih birača i pred tom činjenicom se ne mogu zatvarati oči.
Ipak, drastična razlika između Ive Sanadera i Andreja Plenkovića je u tome što je Ivo Sanader dao ostavku na sve političke funkcije u do sada nerazjašnjenim okolnostima i sve više se pokazuju točnim indicije da je to učinio nakon snažnog pritiska određenih utjecajnih gremija u međunarodnoj zajednici, dok s druge strane Andrej Plenković ima otvorene simpatije i podršku međunarodne zajednice kao faktor stabilnosti u ovom dijelu Europske unije i globalnog Svijeta.
Možda bi bilo uputno u ovom kontekstu spomenuti Tomislava Karamarka koji je preuzeo devastiranu stranku nakon poražavajućih politika Ive Sanadera i Jadranke Kosor. U kratkom vremenu s formulom domoljubne koalicije Tomislav Karamarko je uspio revitalizirati posrnuli HDZ isporučivši im sve pobjede na svim izborima na koje je izašao osvojivši s Kolindom Grabar Kitarović i Pantovčak.
Pad Tomislava Karamarka koji je po istom modelu kao danas HDZ bio bombardiran i s lijeve i s desne strane započeo je onoga trenutka kada je odustao od premijerske pozicije i kada je upravljanje strankom prepustio Milijanu Brkiću.
Osim toga, tadašnji predsjednik Vlade Republike Hrvatske Tihomir Orešković je tražio ostavku Tomislava Karamarka bez obzira je li to bilo objektivno opravdano, urotnički smišljeno ili pod pritiskom javnosti i paraobavještajnog sustava. To je politička činjenica i bio je to pritisak kojega Tomislav Karamarko nije izdržao te je nakon afere „konzultantica“ odstupio. HDZ je od njega tražio ostavke bojeći se poraza na parlamentarnim izborima 2016. i to je činjenica!
I u slučaju Karamarka i u recentnom slučaju Plenkovića, glavna meta oponenata, bilo oni lijevi ili desni nije ni Karamarko ni Plenković!? Dugoročni strateški cilj je devastirati HDZ do te mjere da HDZ nestane s političke scene! Lijevima je to bitno radi nezajažljivog, ali legitimnog vlastodržačkog apetita, a desnima je važno da na posrnuću HDZ-a objektivno politički rastu grabeći u HDZ-ov glasački bazen kako bi se što čvršće pozicionirali na političkoj sceni, što je također legitimna politička utakmica.
Kao što vidimo tu su Škoro, Most, Suverenisti i ostali „isti“ nemilosrdni u rušenju Plenkovića i HDZ-a preko pleća Kolinde Grabar Kitarović, bez obzira imaju li ili nemaju dokaze da ga treba srušiti, kao što osim „gafova“ nisu imali ni jedan validan dokaz da je Kolinda Grabar Kitarović veleizdajnica nacionalnih interesa ili da nije mnogostruko bolja predsjednica od svih ponuđenih kandidata.
Ovdje imamo usporedive činjenice! Ostavku Ive Sanadera tražili su vjerojatno utjecajni čimbenici iz međunarodne zajednice, ostavku Tomislava Karamarka je tražio premijer Tihomir Orešković i čelništvo HDZ-a, a ostavku predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića nije tražio nitko osim što to poslovično svakodnevno čini oporba bez obzira imaju ili nemaju utemeljene interpelacije.
Plenkovićevu ostavku nije tražio nitko iz stranke!
Plenkovićevu Vladu nije nitko ni pokušao rušiti unutar HDZ-a kako su to činili za vrijeme Karamarka, a mogli su! Zašto nisu? Vjerojatno zato što bi tim činom zapravo srušili sami sebe u nedostatku valjanih dokaza da je rušenje vlastite Vlade opravdano!?
A valjanih dokaza da je Andrej Plenković veleizdajnik nacionalnih interesa nema, kao što takvih dokaza nije bilo ni u slučaju Kolinde Grabar Kitarović. Nema dokaza da je Andrej Plenković isporučio Hrvatsku Beogradu, kao što nema dokaza da je Kolinda Grabar Kitarović isporučila i izdala Hrvatsku nakon posjeta Vučića Zagrebu. Nema dokaza da su Andrej i Kolinda lopovi ili korumpirani političari!
Nema dokaza da da je ratifikacija Istanbulske konvencije donošenjem makar i jednog jedinog zakona na tim temeljima naštetila većinskom kršćansko demokratskom svjetonazoru Hrvatskoj, jer ni jedan takav zakon nije predložen niti donesen. Kao što vidimo u Hrvatskoj su roditelji još uvijek mama i tata i nikada se neće zvati „roditelj1“ i „roditelj 2“.
Nema dokaza da je Marakeški kompakt naštetio Hrvatskoj. Naprotiv, ima dokaza da su Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović učinili sve da Republiku Hrvatsku snažno pozicioniraju u međunarodnoj zajednici što je apsolutno kompatibilno vizijama prvog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana.
U čemu je onda problem? Misli li netko da bi Zoran Milanović ili Miroslav Škoro bolje obavili taj posao?
Postavlja se opravdano pitanje drže li HNS, Pupovac i Milan Bandić Andreja Plenkovića pod svojom kontrolom sistemom svojevrsnih ucjena ili je situacija potpuno obrnuta? Kontrolira li Blaženka Divjak Plenkovića ili Blaženku Divjak kontroliraju Andrej Plenković i Radovan Fuks?
Kome je više potrebna koalicija? HDZ-u s HNS-am ili HNS-u s HDZ-om, jer bez te koalicije HNS jednostavno ne postoji na političkom prostoru Hrvatske?
Kontrolira li Pupovac Plenkovića ili je obrnuto? Tko ima političku moć takve kontrole, onaj koju suvereno vlada, jer u rukama ima poluge vlasti, ili mali koalicijski brat?
Stoji li u Novskoj HOS-ova ploča s pozdravom „Za dom spremni“ ili ju je Plenković pod pritiskom Pupovca maknuo iz javnog prostora?
Andrej Plenković je mogao odavno raskinuti te koalicije i na taj način poentirati šaljući pomirljive poruke oponentima s hrvatske desnice. Konačno, te koalicije će svakako i biti raskinute kada za to dođe vrijeme, kada dođe vrijeme za parlamentarne izbore nakon što Hrvatska završi s predsjedanjem u Vijeću europske unije.
No, umjetnost vladanja nije u rušenju vlastite većine što je HDZ već jednom okusio, nego u pragmatičnom građenju kakve takve stabilnosti kada nemaš drugu ponudu! Umjetnost vladanja je držati pod kontrolom situaciju kada se to čini i nemogućim. Vjerojatno je Andrej Plenković naučio lekciju na primjeru Tomislava Karamarka i ne pomišlja na odstupanje pod pritiscima , jer kada jednom odstupiš, kada se stvori percepcija da si srušio vlastitu Vladu, praktično si zaboravljen političar.
Andrej Plenković je političar sa stotinu života. Lako je preživio odlazak Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Ostao je neokrznut nakon zahlađenja odnosa sa Stierom i Kovačem, a preživio je i krizu s Istanbulskim disidentima unutar HDZ-a.
Ostao je na nogama i nakon tempirane atomske bombe u slučaju Agrokora, a razlaz s Mostom koji je po drugi puta htio rušiti HDZ, Plenkovića i njegovog najboljeg ministra financija u povijesti Hrvatske Zdravka Marića dočekan je s velikim odobravanjem i unutar i izvan stranke.
Ostao je vladati i nakon svjetonazorskih antivladinih prosvjeda, nakon što je navodno onemogućio referendumske inicijative i još uvijek je nedirnut i nakon gubitka predsjedničkih izbora, a po svim istraživanjima javnog mnijenja apsolutni je favorit na unutarstranačkim izborima u HDZ-u.
Andrej Plenković ima i šansu i želju ponovo obnoviti porušene mostove sa desnom stranačkom frakcijom što se znakovito pokazuje u imenima i prezimenima ljudi u njegovom timu s kojima ide na unutarstranačke izbore. Zdravka Bušić, Ivan Anušić, Tomo Medved i Branko Bačić istinski su domoljubi, dragovoljci Domovinskog rata i nema razloga sumnjati u njihovu lojalnost HDZ-u i domovini.
Osim toga i ostali pretendenti na pozicije unutar predsjedništva HDZ-a, ili oni koji se takmiče za poziciju zamjenika predsjednika HDZ-a većinom pripadaju desnoj frakciji i ako Andrej Plenković ostane predsjednik stranke imat će kraj sebe snažan svjetonazorski korektiv u nadolazećim parlamentarnim izborima.
Ako Andrej Plenković misli dobiti parlamentarne izbore koji će za njega značiti biti ili ne biti, ako želi vratiti povjerenje devastiranog biračkog tijela, bit će mu nužno pokazati veličinu i spremnost na promjene politika, priznati neke svoje pogreške, radikalno analizirati zbog čega je došlo do gubitka povjerenja biračkog tijela HDZ-a i osloniti se na politike i članove HDZ-a s kojima je dobio i svoje prve parlamentarne izbore.
Nadolazeći parlamentarni izbori u Republici Hrvatskoj bit će jedini pokazatelj zaslužuje li Andrej Plenković i svoj 101. politički život!?
Kazimir Mikašek-Kazo/ Foto:N1
