Kazimir Mikašek: Dvije slike Hrvatske – pobjeda u zajedništvu ili sijanje panike

Najbolje lijek u borbi protiv mržnje je koktel spravljen od znanja, ljubavi prema svakom ljudskom biću i vjere. Dok su neki zagovarali „rušenje“ sjevernog tornja zagrebačke prvostolnice i zlurado se veselili, tridesetak tona težak vrh zvonika s visine od 100 metara spušten je mekano, pažljivo kao kada majka stavlja dijete u kolijevku.

U ratovima i krizama ma gdje se one dogodile, bez obzira jesu li te ciklične povijesne pojave globalnog ili lokalnog karaktera uvijek po pravilu na površinu isplivaju fenomeni koji su međusobno u potpunoj suprotnosti. S jedne strane imamo promociju zajedništva, a s druge promociju razdora, imamo optimizam i defetizam, inspiraciju i konspiraciju, ljubav i mržnju, imamo graditelje i rušitelje, vjernike i nevjernike, niske strasti i visoke etičke vrijednosti.

Dokaz tome su naslovnice s vrištećim porukama od kojih s nevjericom donosim samo neke. „Pustili virus da divlja“, „Split: Izvješće epidemiologa iz doma strave“, „Ravnatelj doma Škaričić glavni cilj istrage, prijeti mu do tri godine zatvora“, „Užas, ni maske im nisu dali“!

Ako tome pridodamo i podsjetimo se na koji nam je način vlasnik i urednik jednog portala čestitao Uskrs i sve to stavimo u jedan kontekst vidjet ćemo da su te niske strasti obojane morbidnim žutilom na medijskoj sceni bile prisutne uvijek, od Domovinskog rata do današnjeg rata protiv ovog zlokobnog virusa.

Raspirivanje mržnje, podmetanje požara razdora između Zagreba i Splita, otvoreno zagovaranje još veće katastrofe, čini se nije ništa drugo nego li klasično političko ratno profiterstvo usporedivo s onim profiterstvom u kojemu beskrupulozni pojedinci prodaju zaštitne maske s preko 500% trgovačke marže.

Da se ovdje radi o političkom Agitpropu nije potrebno posebno dokazivati, ako znamo da ni jedan tjednik u Hrvatskoj ne živi od svog tiraža nego isključivo od političkog sponzorstva ili silnog marketinga koji financira uvozni lobi.

Koji je recept ili lijek za ovu patološko bolesnu mržnju prema svemu hrvatskom, a osobito prema svemu što odiše katoličkom vjerom. Neki će preporučiti „ljutu travu na ljutu ranu“, „oko za oko, zub za zub“, no meni se čini da će biti dovoljna i „gospina trava“ po receptu Alemke Markotić koja uz relevantne znanstvene spoznaje, za svaki slučaj sve stavlja u Božje kuke.

Najbolje lijek u borbi protiv mržnje daje koktel spravljen od znanja, ljubavi prema svakom ljudskom biću i vjere. Konačno ta tri elementa već sada su se pretočila u mjerljive rezultate hrvatske borbe protiv ove pošasti, koja je čini se gotovo najuspješnija u cijelom Svijetu.

Dok su neki zagovarali „rušenje“ sjevernog tornja zagrebačke prvostolnice i zlurado se veselili tom „rušenju“, tridesetak tona težak vrh katedrale spušten je s visine od 100 metara mekano, pažljivo kao kada majka stavlja dijete u kolijevku. Recept je bio isti i isto učinkovit kao i onaj za borbu protiv COVIDA-19!?

Znanje, ljubav prema povijesnoj baštini i vjera uz zagovor blaženog Alojzija Stepinca!

O tome su svjedočili voditelj ovog spektakularnog pothvata glavni arhitekt gospodin Damir Foretić i monsinjor Ivan Hren kao voditelj odbora za obnovu katedrale, pripadnici Hrvatske vojske i oni nevjerojatno hrabri alpinisti koji su oko tornja prvostolnice lebdjeli kao anđeli.

Ako se isti recept primjeni u borbi za duhovnu obnovu Hrvatske, u borbi za rast ekonomije i svekolikog gospodarstva, u borbi za suverenizam kroz poljoprivrednu proizvodnju domaće zdrave hrane, nema nikakve sumnje da će ta pozitivna slika Hrvatske pobijediti sve defetiste i kočničare. Vrijeme je pred nama, vrijeme koje će pokazati hoćemo li još jednom moći s pravom reći „ponosan sam što sam Hrvat“ i s balkona zapljeskati suvremenim uzorima kao promotorima dobre slike o Hrvatskoj!

Kazimir Mikašek-Kazo/foto.outube