Još u travnju mjesecu ove godine Miroslav Škoro nije ni sanjao da će se kandidirati za predsjednika Republike i onda se u njemu nešto prelomilo pa je donio najvažniju, sudbonosnu životnu odluku.
U sebi je, ni manje ni više, prepoznao novog dr. Franju Tuđmana, vidio je u ogledalcu da on zapravo nije više pjevač, zabavljač, glumac, iluzionist, stand-up komičar, vidio je da u njemu čuči državnik koji će od Hrvatske stvoriti raj na zemlji u kojemu će jedini Bog biti on, svevišnji Miroslav Škoro!?
Gospodar naroda, gospodar Ustava Republike Hrvatske i gospodar političkog ustroja sa faraonskim ovlastima!?
Taj sudbonosni alter ego klik u glavi Miroslava Škore dogodio se kao slučajno u trenutku i kontekstu kada bivši savjetnik Kolinde Grabar Kitarović nakon što je otpušten s Pantovčaka u kontroverznim okolnostima, uz pomoć svog glasnogovornika Velimira Bujanca, očajnički traži svog novog kandidata za predsjednika Republike Hrvatske.
Potraga za kandidatom
Nagađa se da je bivši savjetnik zapravo šef Velimiru Bujancu pa ako je to istina logično je pretpostaviti da je Bujku za napad na instituciju predsjednice RH bilo potrebno zeleno svjetlo velikog šefa. Oko ostavke ili otkaza bivšem savjetniku stvorila se prava fama bez ikakvog razloga, jer biti blizak pa još tome i vjeran suradnik bilo kojega predsjednika na svijetu ne znači da ćeš to biti doživotno, ne znači da je to neraskidivi brak, jer upravo svjedočimo kako predsjednik Trump mijenja savjetnike kao čarape.
Doduše i Trumpovi savjetnici se pokušavaju osvetiti iznošenjem prljavog rublja iz Bijele kuće, no to redovno završava njihovim ljudskim i političkim porazom. Ima li možda svjetonazorske sličnosti u metodologiji rušenje Trumpa s metodologijom rušenja predsjednice Kolinde Grabar Kitarović?
Iako ne postoji ni jedan objektivan dokaz da je posjet Vučića Zagrebu na bilo koji način naštetio Republici Hrvatskoj, predsjedničin najveći krimen zbog čega bi trebala biti srušena je baš taj posjet Vučića Zagrebu kojega je protokolarno do u detalje pripremio savjetnički tim na čelu s bivšim savjetnikom. Zašto se onda ne traži neopoziva ostavka kardinala Bozanića ili premijera Plenkovića koji su također s dužnim uvažavanjem primili Aleksandra Vučića uz poslovičnu diplomatsku uljuđenost?
Vučić u Zagrebu
Silna šteta nanosi se jedino predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, a opskurna emisija već mjesecima je prikazuje kao glupu srboljupku koja, valjda namjerno, šteti Hrvatskoj što je na granici veleizdaje nacionalnih interesa?
Smijemo li mi posjet Vučića Zagrebu oslikati kao trenutak istine u kojoj je pred očima svijeta i nacije potpuno ogoljena srpska licemjerna i lažljiva politika koja nije pokazala ni minimum pristojnosti i kooperativnosti za rješavanje bolnih međudržavnih odnosa nataloženih kroz povijest, a poglavito rješavanje onih bremenitih problema koji su proizvod velikosrpske agresije na Hrvatsku?
Nije li možda rušenje „povampirene veleizdajnice“ Kolinde Grabar Kitarović započelo puno ranije nego što mi to znamo, zbog sasvim drugih političkih motiva koji su danas potpuno razotkriveni?
Prvi kandidat koji je trebao imati ulogu onoga koji će devastirati biračko tijelo Kolinde Grabar Kitarović bio je Tomislava Karamarka kojemu je u tom tajmingu slučajno ili objektivno, rejting kao mogućem ili izmišljenom predsjedničkom kandidatu narastao na 6-7%. Velimir Bujanac je tada slavodobitno na sva usta tvrdio da je Karamarko njihov kandidat.
Miroslav Škoro tada još nije bio ni u povojima!
Karamarko je odbio
Dakle, kreatori dekapitacije Kolinde Grabar Kitarović nošeni prvim motivom osvetničkog zanosa, tražili su profil onoga kandidata koji će najviše naštetiti aktualnoj predsjednici, a ne onoga koji bi mogao biti puno bolji ili korisniji za Hrvatsku?
Tomislav Karamarko je odbio tu nemoralnu ponudu, jer logično je da nema nikakvog smisla rušiti predsjednicu koju je on sam iznjedrio, s njom osvojio Pantovčak, s njom srušio Josipovića i Tita. Sudjelovanjem u njenom rušenju srušio bi i vlastito biračko tijelo koje će mu svakako biti potrebno ako se odluči na politički come back!?
Da je na to pristao, Karamarko bi se pokazao kao nevjerodostojan političar što mu mnogi birači i članovi HDZ-a ne bi nikada oprostili! Tomislav Karamarko je odbivši takvu nemoralnu ponudu još jednom pokazao da je političar s karakterom i ako se bude odlučio vratiti u politiku to će mu biti jedan veliki plus. Već sada mu je veliki plus što nije, a najvjerojatnije ni neće podržati Miroslava Škoru!
Da je kojim slučajem Karamarko pristao biti egzekutor Kolinde Grabar Kitarović, „veliki državnik“ Miroslav Škoro se ne bi nikada pojavio kao kandidat, što nam govori da se nije tražio kandidat koji je bolji za Hrvatsku, nego onaj lik koji aktualnoj predsjednici može više naštetiti. Ono što je sigurno, rušenje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović pomoću Škore kao udarnog malja za razbijanje njenog biračkog tijela direktno pomaže notornom Zoranu Milanoviću da se lakše dočepa Pantovčaka.
Jedini cilj je poraziti Kolindu
Nakon silnih pobjedničkih ratova Karamarka protiv Milanovića nije bilo objektivno da će Karamarko pomoći onima koji žele Milanovića vratiti u život, čime bi nanijeli silnu štetu HDZ-u, što je izgleda konačan cilj ove urotničke kampanje.
Dakle modus operandi je provaljen. Prvi korak je onemogućiti Kolindi Grabar Kitarović ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora. Ako to ne uspije cilj je da Zoran Milanović uz silnu potporu medija bude relativni pobjednik prvog kruga na čemu se onda može graditi njegova konačna pobjeda!
Konačan je cilj poraz Kolinde Grabar Kitarović od Zorana Milanovića koji treba izazvati pad Andreja Plenkovića, a pad Andreja Plenkovića bez ikakve sumnje znači drastičan pad HDZ-a, gubitak parlamentarnih izbora, što konačno znači pobjedu ujedinjene ljevice koja bi na dugi rok osvojila oba sveta hrvatska brda.
Dakle cilj je totalno crvena Hrvatska, Titova Hrvatska, jugoslavenska Hrvatska, mentalno komunistička Hrvatska i novo bratstvo i jedinstvo. Nismo li svjedoci da upravo od te ideje u zadnje vrijeme zveči cijela Hrvatska, a Tito, Špiljak, Jugoslavija postali su najvažniji mainstream pojmovi dok se Tuđmana cipelari više nego ikada prije.
Miroslav Škoro bi u ovakvim okolnostima sam sebi trebao postaviti pitanje pred ogledalcem, ali ne ono tko je najljepši i najpametniji, jer zna se, to je on!? Trebao bi si postaviti pitanje „što je meni ovo trebalo“ iz one pjesme Željka Bebeka i trebao bi si postaviti retorička pitanja iz pjesme svog uzora Đorđa Balaševića o Vasi Ladačkom iz koje se štošta poučno može naučiti o nerealnim ambicijama.
Olako obećane promjene
Konačno, trebao bi si postaviti pitanje je li on stvarno eksperiment ili nije? Je li on svjesno ili nesvjesno eksperiment? Ili pitanje, je li njegov program ustavnih promjena s ciljem da se politički ustroj u Hrvatskoj vrati na polupredsjednički ili predsjednički ustroj puki eksperiment, predizborno obećanje ili realno može provesti ono što danas nerealno obećava?
A Škoro nerealno i olako daje obećanja, jer realno ne može ući u drugi krug predsjedničkih izbora, barem po trenutno dostupnom ispitivanju javnog mnijenja.
Čini se, muti već ionako mutnu baru!?
Konačno, čiji je stvarno Miroslav Škoro kandidat? Velimira Bujanca i Mate Radeljića, ili možda Mosta, ili Zelenih, ili Ruže Tomašić i po najnovijem Lore Vidović, Ružine drage prijateljice. Ili Hrvatskih suverenista? Ili je možda kandidat Stjepana Mesića i Jože Manolića koji ga silno hvale kao ozbiljnog izazivača ? Ili je Škoro favorit svih njih zajedno, „uđuture“, svih onih koji ne mogu zajedno ni u tramvaj, a kamoli na Pantovčak ili u Banske dvore?
Čime je Škoro zaslužio toliku pažnju javnosti? Gdje su pisani tragovi njegove političke doktrine ili filozofije, gdje su tragovi njegovog poznavanja diplomacije, njegove knjige, znanstveni radovi, kolumne, rasprave, komentari, politička karijera, gdje su dokazi o njegovom dubinskom poznavanju vojno obrambenih i obavještajnih strategija osobito poznavanja one međunarodne dimenzije NATO saveza čija smo ravnopravna članica?
A sve bi to trebao imati ako se misli barem malo približiti sjeni predsjednika Tuđmana tražeći njegove ovlasti!
Može li se on uspoređivati s predsjednikom Tuđmanom, ako već misli da je bolji od predsjednice Grabar Kitarović? Gdje je njegovo obrambeno, braniteljsko iskustvo? Toga nema ni u snu, njegov sramežljivi „priziv savjesti“ kada kaže da „nisu svi rođeni za rat i pušku“, kada mu se postavlja opravdano pitanje gdje je bio 1990.?
A kao napredan omladinac u socijalizmu JNA je bio desetar, iz čega možemo zaključiti da je upoznat s vojnim vještinama, da zna što je puška, a što “atomski zdesna”.
Vrhovni zapovjednik s tabmuricom u ruci
On tvrdi da je tamburicom branio Hrvatsku u SAD-u, pa ako misli da je to bio njegov učinkovit doprinos obrani i boljitku Hrvatske neka i nadalje tamburicom brani Hrvatsku, ali ne s Pantovčaka nego s bine pred raspjevanim maloljetnim obožavateljima koji u transu viču „Škoro predsjednik“!
Hoće li se on kao predsjednik i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH također pozvati na „priziv savjesti“ u slučaju rata? Što bi s Hrvatskom bilo da se Franjo Tuđman devedesetih pozvao na priziv savjesti?
Gdje su Škorini čvrsti stavovi o važnim svjetonazorskim pitanjima kada u isti koš stavlja Tita i Tuđmana kao velike sinove Hrvatskog naroda? Škoro odjednom postaje veliki „princ od Istanbula“ koji daje obećanje da će referendumom srušiti Istanbulsku konvenciju, a kada je bio pozvan da „tamburicom“ podupre prosvjede protiv iste sakrio se u mišju rupu. Škoro će konačno i na križni put prema Bleiburgu gdje nije nikada bio, a sada je odjednom osjetio potrebu da na tom putu bude sa „svojim narodom“.
U svojoj borbi za svoj prvi mandat Kolinda Grabar Kitarović je već imala iskustvo s „eksperimentalnim kandidatom“ ultradesnice u Hrvatskoj koja je sebe pompozno nazvala „Savez za Hrvatsku“! Taj „eksperiment“ zvao se Milan Kujundžić čelnik još pompoznije strančice „Hrvatska zora“ koju je osnovao nakon što je poražen od Karamarka na unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Jedini je zadatak prof. Kujundžića današnjeg ministra „zdravlja“ bio spriječiti.
O ratnicima i dezerterima
Kolindu Grabar Kitarović da pobjedi Ivu Josipovića, a jaki osvetnički motiv je našao u svom porazu od Tomislava Karamarka. Jednim udarcem htjelo se srušiti Kolindu, Karamarka, Domoljubnu koaliciju i HDZ! Prepoznajemo li mi u toj priči modus operandi koji se događa recentno pred naši očima? „Ista meta, isto odstojanje“!
Prof. Milana Kujundžića se pitalo u Bujici, ono što se Škoru ne pita, gdje je bio 1990. godine pa ga je u tom kontekstu prof. Andrija Hebrang javno prozvao ratnim dezerterom.
Milan Kujundžić je tužio prof. Hebranga za klevetu, a sud je pravomoćno dosudio u korist prof. Hebranga zaključivši da klevete nije bilo, što bi značilo da je prihvatio Hebrangovu tezu o Kujundžićevom dezerterstvu.
Za dezerterstvo nitko nikada u Hrvatskoj nije odgovarao ni pravno ni etički, jer bila je poznata ona opraštajuća filozofija Tuđmana i Šuška: „Tko nema „muda“, nije nam ni potreban na prvoj crti bojišnice“!
Doista, bilo je i previše onih domoljuba s „mudima“ za obranu i stvaranje Hrvatske, a danas uglavnom oni bez „muda“, oni kojima se ne može dokazati kukavičluk i dezerterstvo upravljaju Hrvatskom, ili bi htjeli biti vječni gospodari Hrvatske!?mNije li došlo vrijeme za prokazivanje lažnih domoljuba, a stvarnih domoljubnih profitera?
Kazimir Mikašek-Kazo/Foto:pxll
Hrvatski premijer Andrej Plenković telefonski je razgovarao s izabranim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, kojem je…
Dvojici Hrvata osuđenima prema zakonima koji su zabranjivali nacističke simbole, poništene su osuđujuće presude nakon…
Bivši ministar zdravstva Vili Beroš pušten je iz Remetinca te će se braniti sa slobode. Na izlasku je…
Komentiraj