Još i dan danas mnogi se zbunjeno pitaju tko je zapravo pravi Stjepan Mesić. Onaj koji je 1991. godine u pjevao ustaške pjesme o Juri i Bobanu, onaj koji je pred desetak svjedoka i video kamerom ostrašćeno branio Jasenovac i tvrdio da je bio isključivo radni logor, da Pavelić nije bio toliko glup da ubija svoju radnu snagu?
PIŠE: Kazimir Mikašek Kazo
Je li pravi onaj Mesić koji je ispred Pavelićeve slike u Australiji primao izdašne čekove za obranu Hrvatske, onaj koji je tvrdio da je Hrvatska dva puta pobijedila, jednom 10. travnja 1941. godine uspostavom NDH, i drugi put 10. svibnja 1945. godine kada su Titovi partizani konačno stvorili komunističku Jugoslaviju?
Ili je možda pravi Mesić onaj koji je urotnički s Josipom Manolićem radio na državnom udaru želeći svrgnuti predsjednika Tuđmana 1994. godine netom prije osloboditeljskih akcija Bljesak i Oluja, jer je znao da konačnim oslobođenjem Hrvatske pada u vodu njegov plan o nekoj novoj konfederalnoj Jugoslaviji?
Je li pravi Mesić onaj koji je nemilosrdno očerupao transkripte predsjednika Tuđmana i dijelio ih šakom i kapom Haškom sudu kao bi potkrijepio tezu o Tuđmanu koji je bio na čelu udruženog zločinačkog pothvata? Taj isti Mesić je onako usput, lakonski, tajno svjedočio pred Haškim sudom optužujući Hrvatsku za agresiju na BiH. Koji je Mesić pravi?
Kloniranje Mesića
Onaj koji je obećao hrvatskoj naciji da će vratiti sav opljačkani novac s nekih imaginarnih egzotičnih otoka ili onaj koji je „izgubio“ čekove naših iseljenika koji su bili namijenjeni obrani Hrvatske? Je li Mesić ustaša s dna kace ili je možda crveni antifašist i ljubitelj Tita do bola kakvim se danas prikazuje? U Hrvatskoj, maloj zemlji za velike apsurde, taj i takav Stjepan Mesić dva puta je biran za predsjednika države, a posljedice njegove i Sanaderove vladavine možemo mjeriti milijardama gubitaka za mladu Hrvatsku državu.
Da, to je isti onaj Sanader koji je izbore dobio na Splitskoj rivi braneći svojom krvlju hrvatske generale da bi ih, nakon što je zasjeo na tron Banskih dvor, ekspresno, u sprezi s Mesićem izručio Carli del Ponte.
Isto tako, Sanader i Mesić su se ne trepnuvši okom riješili HSP-a Ante Đapića, HOS-a i pozdrava „Za dom spremni“ oživjevši političko srpstvo u Hrvatskoj, podižući spomenike u Srbu, Brezovici i na mnogim mitskim antifašističkim hodočastilištima, oko čega se i dan danas vode ostrašćene ideološke rasprave.
Koji je pravi Miroslav Škoro predsjednički kandidat kojega istovremeno snažno podupiru Velimir Bujanac i Stjepan Mesić?
Je li pravi Škoro onaj koji za Tita i Tuđmana tvrdi da su veliki hrvatski sinovi iz Hrvatskog zagorja, onaj koji je na blagdan Aljmaške gospe tvrdio da smo pozdrav „Za dom spremni“ trebali riješiti (čitaj zabraniti) prije 25 godina pa danas ne bi imali problema, onaj koji ne zna hoće li Tita vratiti na Pantovčak ili ne?
Koji je pravi Škoro onaj kojega podržavaju Mesić, Josipović, Jadranka Kosor, Žarko Puhovski, Drago Hedl, ili onaj kojega podržavaju Željko Sačić, Rozalija Bartolić, Miro Bulj, suverenisti, nacionalisti i svi drugi „isti“.
Koji je pravi Škoro, onaj koji kod Željka Matića tvrdi da se Hrvatska treba ponositi antifašizmom, jer pobogu, “čime bi se drugim ponosila” ako ne s partizanima i antifašizmom, ili onaj koji isti dan u Novom Zagrebu ostrašćeno tvrdi da će preorati Jasenovac, koji odjednom sve zna o pozdravu „Za dom spremni“, koji odjednom potpisuje teze Zlatka Hasanbegovića o antifašizmu kao notornoj floskuli?
Za Škoru, u razmaku od nekoliko sati jedini antifašizam postaje onaj koji je rođen u borbi protiv srpskog fašizma? I to sve nakon katastrofalnog nastupa u „Dogmatici“ Željka Matića na Z1 televiziji?!
Koji je pravi Škoro, onaj koji je, iz jugoslavenskih klubova i srpskih restorana, promatrao kako četnici brutalno razvaljuju Vukovar i traže salate, jer “bit će mesa klaćemo Hrvate”, kako mu ruše osječki HNK, kako mu buše osječku katedralu, kako se četnici kao okupatorske svinje valjaju na kultnom osječkom kupalištu „Kopiki“ ili ovaj koji u Novom Zagrebu sriče hvalospjeve svom kumu Thompsonu računajući valjda još uvijek na njegovu podršku?
Koji je Škoro pravi, onaj koji je Bleiburg do sada vidio samo na razglednicima, ili onaj koji će povesti „svoj narod“ na Bleiburg?
Škori je savjest mirna, on je tamburicom u SAD-u učinkovito branio Hrvatsku i svečano obećao, kako se priča, da će kada zaradi novac kupiti proteze hrvatskim braniteljima.
U Škori, koji želi biti veći od Tuđmana, čuči slika i prilika Stjepana Mesića. On je Mesić poslije Mesića, jer Škoro koristi sve one Mesićeve populističke štoseve pomoću kojih se detuđmanizator Mesić dočepao Pantovčaka. Mesić je Škorin alter ego, a Škoro je Mesićev ljubimac. Tajna njihove ljubavi nije mi poznata.
Miroslav Škoro u nekom sadržajima neodoljivo podsjeća i na Zorana Milanovića koji je jedan dan najveći srboljubac, drugi dan ih vrijeđa, Jedan dan do zadnje kapi krvi brani udbaške ubojice zakonom „Lex Perković“, a već drugi dan se buba u prsa kao najveći domoljub dok mu se članovi SDP-a dive mašući bezbrojnim hrvatskim zastavama.
Na kraju, postavlja se pitanje koji je pravi Škoro, onaj kojega vodaju po Hrvatskoj i treniraju ga da viče „Za dom spremni“ ili onaj koji u nekontroliranim medijskim uvjetima, prezentira neku novu vrstu hrvatskog suverenizma ili globalnog kozmopolitizma?
Hrvatska nacija je danas na tragu ozbiljnog sazrijevanja, na pragu jedne nove povijesne odgovornosti i ima pravo znati odgovore na sva pitanja, jer u protivnom će biti prevarena kao bezbroj puta do sada. Hrvatskoj ne treba novi Mesić, Hrvatskoj ne treba onaj koji će jedan dan biti antifašist, a već za tri sekunde „ustaša“ s dna kace!
Kazimir Mikašek-Kazo
