PIŠE: Goran Raguž
DUGO je visilo u zraku to da radi raznih razloga neće dopusti slučajnost da se bilo tko drugi bavi izvršnom vlašću osim njega samoga i njegovog obiteljskog klana, već napunjenog u rang divizije, sinovima, tetkićima, dajdžićima i amidžičima.
Nije tu bilo ni pitanje lojalnosti, da jeste Davutoglu (premijer koji je u svibnju podnio ostavku) bi bio tu gdje jeste, u funkciji njegovog osobnog Kardelja. Čovjek piše knjige i iz efendijinih usta prenosi dunjaluku sve teoretski obrađeno. Da dunjaluk ne mora razbijati glavu razmišljanjima. Isto k’o i Bevc onomad. Ipak, Davutoglu nije njegov, a usprkos gadnom historijatu obiteljskih klanja među osmanskim sultanima, Erdogan se radije oslanja samo na svoju lozu. Drugi zaključak bi bio da je sinija postala premalena za toliko čeljadi nakon ukidanja iranskih sankcija i rušenja ISIL ovih naftnih kapaciteta.
Sve to je njemu jasno od kako je prvi put u Istanbulu sjeo u šćemliju izvršne vlasti. Osobito jasno da je zahvaljujući Turskoj vojsci ona i ograničena na provodjenje zakona koje donosi parlament u Ankari s glavnim mandatom da Turska ostane to što jeste. Erdogan je točno znao granice svojih ovlasti kao što je točno znao da ako neoprezno pusti vjetar, neki Kenan Evren će ga za minutu spakirati u zindan.
Taktika za koju se odlučio je bila odlična. U zemlji gaženoj vojnim huntama, djelomično sekulariziranoj čizmom, rasla je u tiho antikemalovska tiha grupa predvođena profetskim ef.Fetullahom Gullenom, kojem je samo trebao vjerni sljedbenik, mlad, obrazovan i na da sve lojalan. Erdogan je bio sve to osim zadnje stavke. U čas se sve to tradicionalno okrenulo protiv svog tvorca.
Fetullah Gulen je sve, samo ne budala. Vrlo brzo mu se samo reklo da će se protiv svog posinka moći boriti samo njegovom taktikom, tihim građenjem svog kulta, osobito na Zapadu. Emigracija u USA je tu bila usput. Na ruku mu je išla i najgora mi znana administracija od one Carterove, a USA će s Gulenom platiti gore nego on s Homeinijem. Elem, Gulenov kult, osobito kroz odlično organizirano školstvo, od Afrike, Azije ili BiH, gdje je zanimljivo u “erdoganovskom” Sarajevu elitno, raste neslućeno brzo i fundirano očevidno golemim kapitalom iz njegovih, vjerujem pomalo haračlijskih nameta svojim pristalicama.
Ako…
Ako je Gulan iza udara, ovo je samo test udar jer samo on zna koliko točno je Erdogan razvlastio Kemalista, te osobito važno, koliko je neodlučnih. Znajući Erdoganovu prgavost i temperament, namjestio mu je proxy coup d’etat gdje je ovaj nakon par sati odmah pomeo 3.000 sudaca i svakog časnika kojeg je odavno utefterio.
Paranoja apsolutnih vlastodržaca je moćan motor i uvijek se, čak i u ranoj fazi, okrene protiv svog tvorca. Od jučer i planiranog iživljavanja nad očevidno jako zbunjenim pučistima, naime, nigdje jednog komandosa, padobranca, marinaca i sl, nema više neodlučne vojske. Neki će na rukoljub Babi, a neki će pobrisati prašinu s onih malo uspješnijih udara od prije. Ako je Gulen iza svega, win – win za njega.
U ovako podijeljenoj zemlji, građanski rat je neizbježan. Odcjepljenje sada već moćnog Kurdistana, svakako dolazi na red, a usprkos telefonskom razgovoru s Putinom, njegovi prioriteti su bitno jasniji. Od Petra Velikog. A osvetoljubiv kakav je, neće se zadovoljiti glavom nekog nesretnog pilota kojem je po svom osobnom priznanju, Davutoglu naredio da rokne Ruse. Ili će to naplatiti Dardanelima i Bosforom malo šire od Montrealske konvencije, sve usput pomažući Kurde, tradicija još od Staljina, da se Erdogan ne predomisli. U svakom slučaju win – win za Gulena.
Ako nije…
Sve ostaje isto kao i da jeste. Usput, natjerao je Erdogana da podvrisne Obami da mu ga izruče. Što bi ovaj i mogao uraditi, toliko nije glup, ne radi toga da sačuva Tursku za NATO, to je malo bolje cementirano, već da mu javnim suđenjem, zapravo sruši sadašnju vlast. Dobio bi žarko željenu tribinu i slušaoce u cijeloj državi, što bi je ispolariziralo do fatanja za jatagane. Opet win – win za Gulena. Usput, Erdogan bi nastavio čistke temeljito opisanom 2. fazom revolucije utemeljenom od Staljina i do savršenstva razvijenom od Tita i Paula Pota. Nikada ne mijenjaj teoriju koja dobro igra.
Turska i EU…
To je gotovo i to davno prije puča. Čim se namirisalo da ima plina u sjevernociparsko – izraelskom bazenu i da je vađenje moguće vrlo brzo, pritisnut nedostatkom Irana i ISIL a, te rijeke novaca koji su odatle dolazili, u čas se nagodio s Netanyahuom o puj pike. Netanyahu mu ostaje jedini stvarni saveznik, koji ni u najgorim danima s Erdoganom, nikada nije posegnuo za promijenom negativne politike Golde Meir prema Kurdima. Tu negdje i prestaje šarm EU za koji i inače zna da bi ga trenutno blokiralo makar pola članica vetom. Zemlja mu mora riješiti pitanje okupacije S.Cipra prije ikakvog ozbiljnog razgovora o EU. Isto kao i Putin Ukrajine i Gruzije.
Turska i NATO…
Turska kao suverena zemlja može napustiti Savez točno onako kako je prihvatila u završnim odredbama ugovora kada ga je potpisala. Svako drugo brljanje ili ne dao Bog kakva “spontana” reakcija, bi je trenutno stavilo na čelo jedne jako gadne liste, a tu je 6. flota, garant da se to neće desiti. Sve NATO instalacije u Turskoj su pod šapom SAC EUR a u Monsu i tu nema labavo. Zaštitne baterije Patriota, također, a nuklearno oružje je sklonjeno još za Kubanske krize.
Usput, Turska kao poluga za odvraćanje i usporavanje napada SSSR a na Zapad, izgubila je demontažom Varšavskog ugovora svoj strateški značaj kao i doktrina Zrak – Zemlja 2000 uz sve svoje nadopune. Taktički, ostaje značajna zemlja, no i to manje jer se Iran polako vraća na scenu kao bitno moćniji igrač i kao pouzdaniji partner za razliku od zaljevskih vehabijskih sultanata, emirata i feudalnih vladaoca. Uprskavanje Turske i Saudijske Arabije s rođacima u Siriji i bolno nesposobni Obama i rođaci mu u EU, doveli su svijet na rub ONOG rata.
Za kraj, samo iz radoznalosti, što će biti u Sarajevu gdje “erdoganska” elita školuje djecu u Gulenovim školama?
FOTO: Anadolu Agency
