Krvna zrnca u hrvatskim medijima: Pozitivna diskriminacija je kao pozitivno silovanje

AKO je Hrvatska preživjela Račana, Mesića, Sanadera, Kosoricu, Josipovića, a uskoro će i Milanovića, onda to definitivno znači da je ova država neuništivo djelo. Nisam siguran da bi spomenute ljudske katastrofe preživjele veće, starije i moćnije države.

Piše: Marko Jurič

Furio Radin to zove pozitivna diskriminacija. Međutim to je glupost. Otprilike kao i termini pozitivno silovanje, pozitivno pljačkanje ili pozitivno ubijanje.

Diskriminacija je uvijek diskriminacija, a to što se događa u Hrvatskoj od državne administracije, raznih agencija, javnih poduzeća pa sve do medijskih firmi jest najjeftiniji, brutalni rasizam. Naime, ti manjinci se ne bave obogaćivanjem hrvatske kulture, širenjem njenih okvira unosom svoje etničke baštine. Ne, oni se bave sirovim milicijskim novinarstvom drukanja i sastavljanja popisa za neke buduće bleiburške obračune s narodnim neprijateljima. Zato su u toj orto-jugo tiskovini prije par tjedana objavili popis današnjih ustaša u Hrvatskoj.

Međutim, to je postalo pravilo u medijima koji se serviraju Hrvatskoj na čitanje. Jugoslavenska Styria nije iznimka, već pravilo. Potpuno je identična situacija na HTV-u i redom u svim ostalim, tek zemljopisno, nacionalnim tiskovinama. Sve te jutarnje, večernje, slobodne, riječke listove objedinjuje ono najlošije od raskošnog bizantskog naslijeđa, a to je laganje, varanje, podvale i monstruozna mržnja prema svemu što ima veze s pojmom Hrvatska.

Čudan je to sklop ljudi, intelekta, obrazovanja, vještina, nacija, religija i civilizacijskih krugova. Huntington je to nazvao ‘Sukobom civilizacija’, Havel piše o sukobu religija, Chopra i Moldinov pišu o ‘Sukobu svjetonazora’, a Biblija je još davno opisala duhovne borbe pa i ratove.

Veliko se zlo spustilo na ovu državu i vreba da još jače zagrize u tkivo bića nacije. Ali kako to obično biva gdje je veliko zlo tu je i veliko dobro. Ovo danas je očita slika lutanja pustinjom nakon izlaska iz ropstva. Dugo je ovaj narod živio u ropstvu. Čini se za mnoge predugo, a da bi ga se mogli osloboditi i prihvatiti slobodu i odgovornost za vlastitu sudbinu. Zato je toliko jugosentimenata prisutno u javnom prostoru. Zato se stalno snimaju filmovi i serije o starom Novom vremenu koje bi trebalo dugoročno mentalno osloboditi Hrvate od slobode.

Ostanimo malo u tradiciji naše kršćanske baštine. Tamo je zapisano da naum ili djelo koje je od ljudi, propast će, a ono koje je pak od Boga to se neće moći uništiti. Jučer sam razgovarao s nekim braniteljima i čuo njihove strepnje i zabrinutosti na temu kamo ide ova zemlja za koju su se oni borili. Međutim, ako je ta zemlja preživjela Račana, Mesića, Sanadera, Kosoricu, Josipovića, a uskoro će i Milanovića, e onda to definitivno znači da je ova država neuništivo djelo.  Nisam siguran da bi spomenute ljudske katastrofe preživjele veće, starije i moćnije države.Ipak, unatoč svim tim političkim egzibicionistima, saboterima pa i izdajnicima Hrvatska ide dalje kroz svoju pustinju u susret nekim obećanim prostorima. Htjeli ili ne htjeli ona čudesna mana s neba uporno pada i održava sve na životu. Kako će se svi ti silni krediti vratiti, kako će se sve to rasplesti teško je reći, ali sumnjam da će se ikada vratiti. Uostalmo, ni Izraelci nisu nikome manu vraćali. Treba se koncentrirati na cilj.

Tuđman je često govorio o prijekoj potrebi duhovne obnove. Čini se da je to ta hrvatska obećana zemlja. Treba proći vrijeme da izumre onaj dio naraštaja kod kojeg je duboko i neraskidivo usađen taj ropski mentalitet. Kada se to dogodi, kada biološki nestanu ti kukavni hrvatski kmetovi, taj nacionalni jad i čemer koji okolo hodočasti spuštenih gaća i cinkari svoje, prokazuje, rasprodaje, krmči što nisu stekli, tada će narod biti spreman pregaziti Jerihon, a pojavit će se i Jošua koji će ga povesti.

A dotad čitanju spomenutih Bizantskih listova ili praćenju Cincarskih tv postaja pristupiti ne oprezno, nego sa znatiželjom promatrača fenomena: koliko nisko čovjek može pasti.