Domovinski rat danas izgleda kao da se dogodio jer su Hrvati tražili da im se država zove Hrvatska a sve drugo da ostane kao što je bilo.
Piše: Dinko Dedić
Ova država nije Jugoslavija ali se mnogi u vlasti ponašaju kao da se ništa nije promijenilo, a onda se i narod ponaša kao da i on živi u toj zemlji, u strahom izazvanoj pasivnosti na osnovu davno i dobro uvriježene formule kako opstati – Ne diraj u vlast, ne kritiziraj, ne izlaži se i sve su šanse da će te ostaviti na miru.
Neki će kao protuargument uzeti podatak da više nema Golog otoka ni političkih zatvorenika (?) i da se ljude više ne tuče i ne ubija. Međutim, nije se ni u Jugoslaviji sve tuklo, zatvaralo i ubijalo. Najširi slojevi su pritisak osjećali na isti onaj način na koji ga osjećaju i danas. Ljudima je prijetio gubitak posla. Mogla im je biti ugrožena egzistencija. Bojali su se policije koju nisu doživljavali kao svoju nego kao organ vlasti kojeg se treba bojati. Bojali su se sudova koji nisu sudili po pravdi nego po političkom diktatu. Oni koji nisu mogli naći posla ili su ga izgubili, šutke su odlazili na rad u inozemstvo. Oni koji su ostajali, šutili su i tako bez prisile provodili autocenzuru svojih riječi, svojih djela pa čak i svojih misli.
Imao sam prilike privatno razgovorati s pojedincima za koje znam kako misle ali se nikad ne izlažu, zaobilaze “škakljive” teme i žive kao totalno apolitični ljudi, iako ih znam kao ljude snažnih stavova, od kojih bi se očekivalo da će te stavove snažno i glasno ispovijedati.
Onda čujem da čuvaju posao, pa nekad i oni bez posla čuvaju posao nekoga iz svoje obitelji. Ljudi se boje za djecu koja se školuju i za baku koja mora u toplice. Trebalo bi biti teško za povjerovati da u jednoj demokratskoj, modernoj državi ljudi strahuju ne samo za sebe nego čak i za rodbinu iz drugog ili trećeg koljena, jer nije ovo Jugoslavija da se država osvećuje na rodbini, ili možda je, ili možda ne treba ni biti jer je dovoljno da ljudi žive s percepcijom da je tako.
Pogledajte moje šaljive i “bezopasne” tekstove s odbravanjem od 70 lajkova i one u kojima se spominje udaba sa 7 od kojih su 4 emiganti. Već sam razmišljao da počnem pisati sa šifrom, tako da za udbu stoji “Haso” a za KOS “Huso”.
Čemu služi podatak potencijalnog svjedoka na suđenju Perkoviću i Mustaču čije kćeri za njegov “neposluh” dobivaju otkaze na poslu? SlužI kao opomena i podsjetnik svima koji ne žele da im rodbina padne u nemilost, pa onda “idealna” situacija nastane kad svi to sebi utuve u glavu i pretvore se u zombije koji tumaraju po Hrvatskoj kao da nemaju stava, mišljenja, prigovora niti emocija bilo koje vrste, kad u zemlji koja je toliko nagomilana neriješenim političkim, financijskim, egzistencijalnim, moralnim i socijalnim problemima, ljudi od kojih se očekuje vriska, galama i negodovanje, oni uokolo hodaju kao da su u mislima negdje drugdje, odsutni, na pitanja koja bi trebala izazvati oštru reakciju odgovaraju blago i neutralno ili izjavljuju da ne znaju ili da nemaju određenog stava.
Ta vrsta pasivnosti najvidljivija je kad se uzme u obzir na koji je način stotinjak tisuća Hrvata napustilo Domovinu i otišlo trbuhom za kruhom u inozemstvo u nekoliko prošlih godina.
Baš kao za vrijeme Jugoslavije, kad su s poniznom zahvalnošću prihvaćali vizu kao da im ju netko daje iz ljubavi i tiho nestajali preko granice, tako je i danas iz Hrvatske tiho otišlo stotinjak tisuća ljudi, šaptom i bez prigovora.
Ljudi u zemljama u kojima vlada besposlica prave demonstracije i proteste koji su često puni nasilja i sukoba s policijom, gdje ne rijetko stradaju prozori državnih zgrada, gdje se vidi automobile prevrnute na krov, gdje se diže dim i širi miris zapaljenih automobilskih guma.
Ljudi koji su svjesni osnovne obaveze svojih vlasti, pobrinuti se da imaju posao i život dostojan čovjeka, ispoljavaju nezadovoljstvo na vrlo dinamičan način. Pogledajte samo seriju demonstracija u Grčkoj koja je poput Hrvatske, izgubila moć pružiti svom stanovništvu ono što spada u njegova osnovna prava, poput prava na rad i život iznad razine siromaštva. Pogledajte i one koji niti iz bliza nisu egzistencijalno ugroženi ali im država pokušava uskratiti ono što im je obećala, poput Francuza, koji često organiziraju proteste.
Ne u Hrvatskoj. Hrvati tiho i bez riječi spakiraju svoje kofere, sa suzom u oku se oproste od svojih najmilijih i nestanu bestraga, kao milijuni prije njih, kao svi oni koji su napustili Jugoslaviju, kao da vjeruju da su još u Jugoslaviji, kao što za svaku praktičnu primjenu osim po imenu još uvijek i jesu u Jugoslaviji, koja će to i ostati ako se ne provede lustacija.
Lustracija, dakle, nije samo pitanje nekih ljudi koji su zakrvavili ruke, nego pitanje cijelog naroda, hoće li se ili neće moći ponašati kao slobodni ljudi ili će i dalje živjeti u jugoslavenskom socijalnom i mentalnom sklopu.
Hrvati su šezdesetih tražili priznanje hrvatskog jezika, pa onda malo više nacionalne slobode, devize hrvatskih izvoznika u Hrvatskoj i tako neka ljudska prava. Domovinski rat danas izgleda kao da se dogodio jer su Hrvati tražili da im se država zove Hrvatska a sve drugo da ostane kao što je bilo.
Ne znam, možda u sveopćoj gužvi i borbi za opstanak, zasićeni svakodnevnicom sa svim svojim problemima, to nije tako jasno. Možda stvarno treba sjesti malo dalje, izvan te vreve i onda pogledati kako to sve izgleda.
Hrvatska se mora osloboditi takvih ljudi s pozicija moći, elimnirati kompletno sve što na životu održava taj jugoslavenski “mindset”. Hrvatska mora provesti lustaciju, jer svi gospodarski i ini planovi namijenjeni unaprijeđenju, proći će onako kako su prolazili u Jugoslaviji i kako prolaze u Hrvatskoj sve od osamostaljenja. Lustracija treba biti egzorcizam jugoslavenstva, odstranjenje jugoslavenskog đavla iz hrvatskog tijela.
Catch 22 je u tome što i za lustraciju treba biti slobodan. Da bi se oslobodio trebaš lustaciju a da bi ju proveo trebaš biti slobodan. To status quo stanje odgovara baš tim ljudima, jer tako funkcionira taj perpetuum mobile hrvatskog poraza. Neki ljudi se pitaju, manjina, jer većina se ne usudi ni pitati, kako je moguće da smo se našli podvrgnuti vladavini onih koje smo porazili u ratu? Eto tako!
Ne smije se revidirati ni prošlost ni sadašnjost, tako da budućnost za uvijek ostane ovakva kakva je današnjica. Bez tog preporoda kojemu prvi korak mora biti lustacija, Hrvatska je osuđena na propast i natalitet će i dalje padati. Kozmetika od 1,000 EU na svako dijete znači samo da će obespravljeni i besposleni roditelji tu djecu prije ili kasnije, uzeti jednom rukom a kofer drugom i otići preko granice, kao što rade već treće stoljeće kontinuirano. Tako je to kad se baviš mikro-managementom nacionalne slobode, kad pokušavaš eliminirati posljedice a ne diraš u jedan centralni uzrok svih nedaća, koji blješti u oči svima a svi kao da ga ne vide.
