Anto mudri “misli” da je Bleiburg terorizirao Europu, komemoraciju naziva “ustaškim dernekom”, a nacionalne pokrete u Europi označava “vozilima” koja se napajaju mržnjom.
Uz nekoliko “antologijskih misli” Ante Nobilo smatra da treba priznati da je “Za dom spremni” “naš oblik fašizma” i da to treba sankcionirati kao što je učinila Austrija.
Zatim Nobilo brani Pupovčevu usporedbu NDH i Republike Hrvatske navodeći kako Andrej Plenković zaboravlja na primjeru Vukovara i prijepora o srpskom jeziku u Vukovaru, da je Pavelić čim je došao na vlast odmah zabranio uporabu srpskog jezika i pisma na području NDH. Mantra Nobilo da je jezik simbol nacije pa kaže ako na nekoga želite udariti i svesti ga u građane drugog reda, udarite mu na jezik.
I “misli” tako Anto mudri da je Bleiburg terorizirao Europu, komemoraciju naziva “ustaškim dernekom”, a nacionalne pokrete u Europi označava “vozilima” koja se napajaju mržnjom.
Zaključio je da je rodonačelnik pogona na mržnju Kolinda Grabar- Kitarović, a da joj se priključio mržnjom pogonjen Škoro. Nema što, jedino spokoj i mir donosi slogan “Smrt fašizmu”, pri čemu Nobilo i njegovi mjere tko je fašist i primjenjuju miroljubivi poklič.
Da nije Kregara, Klasića, Klauškog, Jovića i nekoliko tisuća tipova iz tog zvjezdanog kruga službene “pameti” u Hrvatskoj, na temelju pročitanog čovjek ne bi imao izbora nego proglasiti Nobila – pobjednikom u natjecanju za intelektualnu karikaturu. Ili intelektualni balvan u kontekstu političke misli, kojom se ti umnici bave.
U ovoj najnovijoj seriji ispada umne inspiracije čovjek je nadrobio smjesu od koje bi i prilično gladna svinja bez minimuma svinjskog ukusa danima povraćala ili barem podrigivala.
Prvo, ističući jezik kao ključno obilježje nacije Nobilo ili ne zna, što je prilično vjerojatno, ili se pravi akademikom SANU, ili barem patrijarhom SPC-a, da u Republici Hrvatskoj upravo pozivanje na pravo nacije kao na argument za srpski jezik u Vukovaru, isključuje svaku mogućnost njegove legalizacije. Jer, u Hrvatskoj ne smije biti, niti ima srpske nacije.
Srpski etnički identitet u Hrvatskoj se ostvaruje isključivo u okviru hrvatske nacije. Ili, u suprotnom, etnički Srbi su neprijateljsko tijelo ili građani drugog reda, upravo zbog nastojanja biti posebna nacija u Hrvatskoj. Pojam nacija je politološki termin i ima isključivo političko značenje, uvijek je sinonim s državnošću, a u nacionalnim državama nema više nacija.
Zato Nobilo naš primudri, ili knjigu u šake, da ne kažem “bukvar”, ili na ozbiljniju poduku u SANU ili SPC, jer oni su kroz povijest takve koristili za sječu balvana u balvan revolucijama ili za deranje kože opljačkanih volova po hrvatskim selima, koje su oslobađali od “fašizma”. Ili bi ih podvrgli dugotrajnim podukama ako nisu baš potpuno zapušteni pa ih slali u “fašističku” pozadinu kao odvjetnike, novinare, političare ili civilne aktiviste. Što se god Paveliću može prigovoriti, zabrana službenog korištenja srpskog jezika u otvorenom ratu sa Srbima u proglašenoj hrvatskoj državi – ne može.
Nobilovo pozivanje na austrijsku praksu kažnjavanja tuđih simbola i oznaka, koje on prilično primitivno uzima kao uzor i primjer koji bi Hrvatska trebala slijediti, također ga dovodi na totalnu umnu stranputicu. Ako bi Hrvatska slijedila austrijsku praksu i mir vlastitog naroda štitila žestokim kažnjavanjem tuđih simbola, u tom slučaju s debelo većim civilizacijskim utemeljenjem u Hrvatskoj se ne bi smjelo ni spomenuti srpski jezik, srpsko pismo, srpske oznake, srpske nacionalne institucije sa SPC-om na čelu, a uz njih još teže kazne bi lupile po leđima antifašiste, zvijezdu petokraku i sve moguće oznake i simbole jugoslavensko-komunističke i srpske okupacije hrvatskih zemalja.
Kada se već poziva na Austriju treba reći da Austrijance nikada u povijesti nije snašlo zlo od “Za dom spremni”, a Hrvatsku jest i još uvijek joj rade Nobilovi istomišljenici veliko zlo pod simbolima koje sam naveo. Ako je “ustaški dernek” teririzirao Europu, što su joj tek radili Nobilovi štićenici, osuđeni zločinci i njihov režim, iz Münchena ili kakav je tek ugođaj Europi činila televizijska slika krvoločne srpske vojske, koja ulazi u Vukovar i pjeva “bit će mesa, klat ćemo Hrvate”. Ili, kakav je spokoj donosila ista ta vojska ubijajući novinare recimo, europskih redakcija?
Prema Nobilovim kriterijima po kojima je biti spreman za svoj dom terorizam, a pjesmica i slika o klanju s isukanim nožinama i bradatim spodobama umjetnički performans, crno se piše svakom normalnom čovjeku, ili onome što nas je do sada činilo ljudima.
Naš mudri Anto ne kuži da je primjenom te logike i on sam u nevolji, jer bi mu se moglo dogoditi da mora mijenjati ime, čak da se ne smije nazvati ni Vojislav, jedino možda, i to samo možda u takvom procesu bude smio biti Drago. Da oprostite Pilsel. Zato ga valja upozoriti da ako već ne umije bolje razmišljati, a daleko je i kasno za dodatni tečaj SANU-a, manja je šteta uzeti sjekiru u junačke ruke i u Liku. I udri po balvanima.
Ako mu je do revolucije, neka tako pokuša kada mu je već intelektualni domet antifašistički akademik Mile Martić.
Foto: M.Lukinić/Pixsell
