Da se nije predstavio kao ministar Malenica, gotovo bi se mogli kladiti da su to poruke Tomaševića i ekipe iz Možemo, a zastupnica Karolina Vidović Krišto na banalnosti ministra Malenice, odgovara u još banalnijem stilu.
Zanimljivo je pratiti javnu raspravu vlasti i oporbe oko antikoruptivnih politika. Vlast očito pokušava u okvirima političkih mogućnosti, koje ni izbliza nisu dovoljne za pokretanje temeljitih promjena, kreirati antikoruptivne politike na marginama relevantnih procesa, a oporba koju najglasnije predstavljaju Karolina Vidović Krišto, zatim Petrov i Grmoja, očito čak i više od vlasti banalizira korupciju i antikorupcijske politike. Vlada predlaže zakonske mjere s nekoliko elemenata:
“Jačanje institucionalnog i normativnog okvira za borbu protiv korupcije, jačanje transparentnosti i otvorenosti rada tijela javne vlasti, jačanje sustava integriteta i upravljanja sukobom interesa, jačanje antikorupcijskih potencijala u sustavu javne nabave te podizanje javne svijesti o štetnosti korupcije”.
Ministar pravosuđa i uprave Malenica u obrazloženju navodi:
“Korupcija kao društveni fenomen ima snažan negativan učinak na vladavinu prava i povjerenje u institucije te na gospodarstvo, demokratsku političku kulturu i društvo u cjelini”, zatim zaključuje:
“Stoga, učinkovita borba protiv korupcije uključuje ne samo nadležna tijela javne vlasti, već i cijelo društvo, poslovnu zajednicu, građane i civilni sektor.”
Da se čovjek nije predstavio kao ministar Malenica, gotovo bi se mogli kladiti da su to poruke Tomislava Tomaševića ili nekoga od njegovih pajdaša, Matule, Raukar, Benčić, Kekin ili Celakoskog.
Tu možemo mirne duše zbrojiti i tragikomičnog Juričana s njegovim navodno duhovitim zagovaranjem korupcije, a koji je s obzirom na svoje tržišne i konkurentne vrijednosti statusno otjelovljenje koruptivne naravi društvenih odnosa.
Svi ti ljudi očito ne znaju da korupcija nije samo zlouporabiti položaj i priskrbiti novčanu i materijalnu korist, da je to samo izvanjska posljedica stvarne koruptivne naravi u poretku, koja primarno počiva na tome da bilo tko uopće dođe u poziciju obnašati funkciju, ili raditi bilo koji posao bez konkurentskih sposobnosti i poštenog nadmetanja s drugim ljudima.
Većina ljudi u hrvatskoj politici to ne zna, a dobar dio ne smije ni pomisliti na takvu definiciju korupcije, jer bi dobrim djelom baš najgrlatiji zagovornici borbe protiv korupcije i za famoznu transparentnost pali kao snoplje kad bi se država dubinski i ozbiljno išla obračunati s tom bolešću.
Za početak, nema ništa prijetvornije u startu, niti osuđenijeg na usporedbu s eklatantnim modelima komunističkih floskula o kolektivnoj odgovornosti, samokritici i cijeloj pripadajućoj alibi industriji prebacivanja odgovornosti s države i nositelja državnih funkcija na posve nebitne i nedužne subjekte, od isticanja odgovornosti “cijelog društva” ili “građana” kao nositelja odgovornosti za državne politike.
Nije “cijelo društvo”, niti su svi “građani” ministar ili ministri, nemaju ministarski društveni status, benefite, odgovornost, nemaju pravo na zasluge za uspjehe, nisu i neće primiti plaću za uspješno obavljen posao, niti mogu biti odgovorni za neuspjeh. Zato se ozbiljan političar na vlasti u obrazlaganju svojih političkih zamisli i zakonskih prijedloga ne smije pozivati na društvo i građane kao suodgovorne. Isto vrijedi za opozicijske političke oponente, da ne bi bilo zabune.
Ministar Malenica očito misli da je ovo što navodi kao posljedice korupcije dovoljno dobro obrazloženje za navedene modele borbe protiv korupcije, što bi u svakodnevnom životu bilo moguće prevesti kao pokušaj obrazloženja čovjeku s teškim srčanim smetnjama, koga su doveli zubaru i objašnjavaju mu da je korisno za ozdravljenje srca popraviti kvaran zub. Nema sumnje da je korisno, no ode srce, i ode život zbog pogrešno dijagnosticiranih primarnih uzroka oboljenja, s tim i terapije.
Ništa bolje ne nudi ni Karolina Vidović Krišto, koja politiku očito doživljava i shvaća kao ekskluzivno pravo na prokazivanje drugih, i to bez straha od etiketiranja bez nužnih dokaza, što u bitnome, ne samo da neće spriječiti koruptivnu antikulturu u procvatu, nego će ju upravo takvim banalnim poimanjem ojačati s eventualnim efektima zamjene korumpiranog Ante, korumpiranim Mirom, ili kolokvijalno rečeno – zamjenom njihovih i naših na koruptivnim pozicijama, pri čemu su njihovi zlo, a naši po definiciji – dobro.
Znalci koji se bave analizom društvenih procesa će reći da Karolina Vidović Krišto nastupa s pozicije avangardizma, što je jedna od najpogubnijih alatki političkih paradigmi marksizma, od koje su formalno čak i suvremeni ljevičari odustali zbog kompromitiranosti. Na stranu to što se zastupnica Vidović Krišto, upravo kao Petrov i Grmoja uz takav pristup i osobno jako izlaže, pozivajući političke suparnike i javnost da se, kad već optužuju i etiketiraju sve redom, ljudi pozabave njihovim osobnim karijerama, koje bi razuman čovjek izlagao samo ako nemaju rupa. A to je vrlo upitno.
Nezavisna saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto na banalnosti ministra Malenice, odgovara u još banalnijem stilu:
“Prije nekoliko dana sudac visokog kaznenog suda Ivan Turudić vratio je optužnicu protiv Ivice Todorića na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Poznato je da Turudić sudi onako kako vladajućoj strukturi odgovara, a samo suđenje Todoriću jest samo igrokaz jer se hrvatsko pravosuđe boji tog Todorića….Ima li Todorić možda nekakve materijale protiv moćnika u politici i pravosuđu? Mi to ne znamo. Suca Turudića je pak policija naganjala zbog prebrze vožnje…”.
Pogledajmo prvo uporišta ministra Malenice, koji u ime Vdlade predlaže antikoruptivne državne postupke.
“Jačanje institucionalnog i normativnog okvira za borbu protiv korupcije” je mjera sekundarne i posljedične naravi koja se isključivo primjenjuje kad je uočen koruptivni čin, što podrazumijeva vrhunsku i objektivnu institucionalnu i medijsku svijest o štetnosti baš svega koruptivnoga i odlučnost da se krajnje pošteno u potpuno slobodnoj cirkulaciji svih informacija o svemu koruptivnom javno govori. Bitna bi kvalitativna, državna i politička narav bila u ” jačanju institucionalnog i normativnog okvira za spriječavanje korupcije”.
To izgleda sitnica ili terminološka razlika, ali između sprječavanja korupcije i borbe protiv korupcije krije se suštinska razlika u samoj prirodi državno-političkog poretka. To su dva pravca na sasvim suprotnim smjerovima, od kojih je prvi izraz istinske svijesti o opasnosti od društvenih stranputica, a drugi siguran smjer u još veće stranputice.
Temeljna slabost ovoga očekivanja je zanemarivanje realnog stanja u medijima, institucijama i društvenim odnosima, a pogotovo u javnoj komunikacijskoj kulturi u zemlji, gdje dominiraju realni interesi u javnosti i medijima, te kultura da je zlo jedino ono što drugi radi, a nikada ono što moji i ja radimo.
Zatim, Malenica, opet potpuno zanemarujući ovo što sam rekao o naravi ovakve javnosti kakvu imamo, ističe “jačanje transparentnosti i otvorenosti rada tijela javne vlasti”, što se nužno zadržava na granicama interesa pretežitih javnih struktura, ali i na stupnju procjene odgovornih osoba u tijelima javne vlasti o tome jesu li interesi njegove strukture u medijima nadmoćni ili nisu, te može li sukladno tome imati zbog svoga ponašanja ovakve ili onakve posljedice.
Malenica ovdje zanemaruje notornu činjenicu da je kroz povijest ljudskoga društva i razvoja odgovornosti javnih institucija za opće dobro jedini siguran pokretač razvoja kulture odgovornosti bila sustavna i zakonska kazna za neodgovornost, a prije toga sustavno preventivno sprječavanje nastanka neodgovornosti ili u ovom slučaju korupcije. Nikada se ništa što je poprimalo značaj ili oblik društvene pojave nije uspješno rješavalo osloncem na javnost bez pripadajuće moći sankcije, a pogotovo samo naganjanjem ili kažnjavanjem uočenih sudionika neodgovornosti ili nedjela, jer bi to svako društvo nužno vodilo u diktaturu represivnog aparata i selektivnog pristupa pojedinačnim nedjelima, pri čemu, narod bi rekao – jači tabači.
U takvim okolnostima je u većini slučajeva otkrivanje i progon, te kažnjavanje pojedinaca, koliko god bila isključena baš svaka sumnja u opravdanost, izraz unutarnjeg sukoba u borbama za premoć, a gotovo nikada nije izraz pretežite svijesti o zloćudnosti nedjela. Takva praksa u biti dovodi do čoporativne pravde u kojoj veći i jači vuk ubija slabijega i manjega, što društvo nužno vodi u još veće i pogubnije poremećaje, utoliko pogubnije ukoliko je privid javne pravde isforsiraniji. Jer, koji god vuk pobijedio i sveo broj vukova na jednoga manje, pobjednik neće prestati biti vuk. S pastirskog stajališta ostaje nedirnuta njegova narav klanja ovaca.
Malenica dalje navodi kao mehanizam antikoruptivne politike, “jačanje sustava integriteta i upravljanja sukobom interesa”, što je u politološkom kontekstu, u teoriji države ali i u operativnom smislu – smijurija, toliko isprostituirana u Hrvatskoj, pogotovo sa sintagmom o “sukobu interesa”, da je stvarno za svakoga tko donekle drži do sebe postalo hrabrost to pokušati nazvati ozbiljnim, a ne još i ozbiljnom državnom politikom. Pojam sukoba interesa je jedna od najvećih podvala i institucionaliziranih zabluda u Hrvatskoj, čija je funkcija poticanje, s jedne strane minimiziranja i opravdavanja korupcije, a s druge strane, poslužiti kao instrument u dnevno-političkim borbama za ostvarivanje premoći i eliminaciju konkurenata.
Sukob interesa je floskula, a kao institucionalizirani problem potpuno nerješiv. Rješavanje sukoba interesa samo eliminacijom jednoga tipa interesa u biti je zamka kojom se sužava konkurencija i sputava sloboda i razvojni potencijali društva. Sintagma ” sukob interesa” nosi sobom ucjepljeno nepovjerenje i sumnju u ljude, što je samo po sebi izrazito opasna deformacija, a ima epidemijske potencijale totalitarnog zloduha ukoliko se institucionalizira kao antikoruptivni instrument.
Na toj točki sukob interesa postaje generator korupcije, jer dovodeći u potencijalnu sumnju sve uspješne i dokazano sposobne ljude silno sužava kadrovski potencijal države i javnog upravljanja, a širom otvara vrata ljudima kao Tomašević i većina iz njegove skupine, koji ostaju baš zbog toga što nikada ništa nisu stvarali, jedini izbor nedodirljiv za primjenu “sukoba interesa”. A vidimo što to znači.
Posve je nebitno sa stajališta uredne zaštite općeg interesa je li čovjek koji preuzima institucionalnu odgovornost za opći interes imao, ima li, i ostvaruje li posve isti konkurentan interes u svom privatnom djelovanju, a to svakako u uređenom sustavu s egzaktnim standardima mjerenja rezultata djelovanja u ostvarivanju precizno definiranih ciljeva općeg interesa nikako ne može nauditi društvu.
Figurativno, čovjek koji ima uspješnu građevinsku tvrtku, nastalu i izraslu u uvjetima tržišne konkurencije neusporedivo je bolji izbor za ministra graditeljstva od onoga tko nikada nije ostvarivao svoje interese na području građevinskog biznisa. Uspješnom ostvarivanju općih interesa neće nimalo smetati njegov privatni interes, a još manje će biti zaprijeka korupciji prenošenje tzv. ovlasti na treće pravne osobe. Dapače. Posve je neprirodno institucionalno dovoditi privatni interes uspješnog čovjeka u sukob s općim interesom, jer ti interesi ne smiju biti isključivi, a uspješnog ostvarivanja općih interesa nema bez uspješnih privatnih interesa. Sukobljavanjem tih tipova interesa država ucjepljuje u poredak opasnu klicu totalitarizma s klasičnom neoboljševičkom naravi.
Privatni i opći interes su isključivi u društvu koje sustavno potiče korupciju, pa je isticanje sukobljenosti interesa prije svega izraz dubokog nerazumijevanja funkcioniranja dobrog, uspješnog i poželjnog društva na standardima natjecanja u izvrsnosti, ali i izraz naslijeđenog dubokog nepovjerenja prema privatnom vlasništvu, poduzetništvu, tržištu, konkurentskom natjecanju i uopće izraz nepovjerenja prema slobodi čovjeka, kome se podsvjesno, ali i institucionalno pretpostavlja ograničavajuća arbitraža države. Zbog svega toga je javna i institucionalna sintagma o ” sukobu interesa” jedna od najpogubnijih kategorija u hrvatskom državno-političkom i društvenom poretku, a pozivanje ministra Malenice na taj “problem” kao na važnu programsku točku antikoruptivnih politika jasan je znak da o korupciji kao fenomenu nema pojma.
Zatim Malenica kao jednu od uporišnih točaka u antikoruptivnim politikama navodi “jačanje antikorupcijskih potencijala u sustavu javne nabave te podizanje javne svijesti o štetnosti korupcije”.
Kakav god model javne nabave država izmislila, kakve god natječaje osmislila, od raspisivanja do nadzora ili već legendarne ” transparentnosti” neće ni dotaknuti koruptivnu nekulturu i potencijal. Generatori korupcije su u procesima koji nekome daje zakonodavnu moć, a baš sve ostalo su posljedice. Onaj tko donosi zakone i tko ima potencijal ustavotvorca stvarna je vlast, samo taj i nitko drugi.
Gotovo je komično isticati dijelom ozbiljne političke namjere, uz prethodno nabrojano, “podizanje javne svijesti o štetnosti korupcije”. To bi otrpilike bilo kao ljudima objašnjavati da je štetno ne plaćati porez, a napraviti takva zakonska rješenja da je blesavo – platiti ga. Treba razlikovati i uvijek će trebati postupke na koje ljudi u svim uređenim društvima moraju biti prisiljeni pod prijetnjom kazne i postupke na koje ljude ne treba prisiljavati. Računati na poticanje svijesti javnim kampanjama se može samo u ovom drugom slučaju, gdje ionako ljude ne treba poticati.
Ne treba ljude poticati da jedu kad su gladni, a nikakva javna kampanja neće u bitnome ljude spriječiti da otmu tuđi ručak ako nemaju svoga, a gladni su. To se uspješno može suzbiti samo tako da svi ljudi imaju što jesti i kaznama onima kojima to nije dovoljno pa kradu. Takve floskule i dogme su bile temeljna propagandistička matrica komunističkog poretka s nevjerojatno opasnim zamkama tzv. društvenog vlasništva i samoupravljanja. Te potpuno izmišljene i nestvarne kategorije bile su izravan poziv – kradi narode koliko tko može i koliko ti, što je u pozadini daleko najvažnije i najzloćudnije – partija, čitaj država, dopusti.
S druge strane opozicijsko stajalište Karoline Vidović Krišto ni u čemu nije drugačije od ovoga što promiče Malenica. Opozicijski predznak njenom stajalištu jedino daje činjenica da ona nije dio zakonodavne većine, a to je izrazito opasna perspektiva društvu.
Njezina poruka da je “poznato da Turudić sudi onako kako vladajućoj strukturi odgovara, a samo suđenje Todoriću jest samo igrokaz jer se hrvatsko pravosuđe boji tog Todorića…”, možda i može biti točna, no to – nije poznato, spada u banalno nagađanje.
Upravo je boljševički avangardizam počivao na polaznoj sintagmi ” poznato je”, s koje su polazili svi progoni i zatiranje sloboda. Kad je nešto “poznato”, onda sumnje ne bi smjelo biti, inače nije poznato.
Ako se ta sintagma koristi kao javno političko stajalište, onda onaj tko ju koristi polazi od projekcije da je on/ona kriterij, standard, neupitan autoritet i bezgrješan. S druge strane, onaj tko koristi u javnosti sintagmu “poznato je” bez neupitnog uporišta, zapravo standardizira društvo preko realnog utjecaja medija, čime Vidović Krišto usprkos svojih žestokih kritika većini najutjecajnijih medija, upravo njih i njihove objave promiče u vrhunski autoritet. Uz to što ta kontradikcija, a sintagma “poznato je” ne može imati uporište ni u čemu nego u pretežitom povjerenju u medije koji nešto čine “poznatim”, čini smješnom njezinu kritiku Maleničinih, pokazali smo jako loših zamisli i obrazloženja, samo Vidović Krišto predstavlja neukom i nevjerodostojnom političarkom, koja će tu neukost zbog osobnog probitka nastojati nadoknaditi agresivnošću i neodgovornim optuživanjem konkurencije i nositelja društvene moći. Zato u tom kontekstu problematizira i proces protiv Todorića s čitavim nizom insinuacija potičući svojim pitanjima kampanju sumnje i nepovjerenja, isključivo se oslanjajući na nepoznato ili nagađajuće “poznato je”.
Samo kratkim uvidom u njezine političke istupe od ulaska u Sabor, jasno se vidi gotovo isključivo usmjerenje žestoke kritike i prozivanja različitih ljudi na temelju postojeće javne percepcije ili očekivanih sklonosti do stereotipa pripadajuće društvene skupine kojoj politički pripada. Neki će to nazvati populizmom, no dobre politike nema bez primjerene kritične mase populizma, pa je to banaliziranje i kriminalizacija u biti normalnig političkog modela. To što Vidović Krišto radi je klasični neoboljševizam, srećom benignog materijalnog efekta zbog relativnosti njezinog utjecaja i veze to nema s dobrim pučkim populizmom. Agenda neodgovorne javne kritike, u biti amnestira i lošu vlast, ali opasnije od toga, sprječava razvoj potencijala društva srozavajući razumsku komponentu na navijanje, konkurentnost na ostvarenu premoć, što su idealne pretpostavke svih devijacija, pa i korupcije.
Zato je moguće da se Petrov i Grmoja nakon niza nevjerojatnih šteta koje su učinili, čak i javno preuzimajući osobnu odgovornost kao Petrov u slučaju arbitraže INA-MOL, bez ustezanja pojavljuju kao korifeji borbe protiv korupcije i za društvenu odgovornost, bez da im pada na pamet osvrnuti se iza sebe. Ni oni, ni Karolina Vidović Krišto, a niti Malenica na žalost nisu incidenti, nego već odavno pravilo.
A opasno pravilo se ne može promjeniti intervencijama površinske naravi, te i takve pojave se treba spriječiti oduzimajući im političku perspektivu visokim podizanjem ljestvice konkurentnosti za ulazak u zakonodavni dom. To je, pogađate, primjeren izborni sustav koji će obeshrabriti mediokritete i suzbiti delegiranje štetnih utjecaja u proces donošenja zakona, suzbiti svodeći ih na status incidenta i oduzimajući im potencijal pravila.
Marko Ljubić/Foto: pxll
