Rasprava koju je svojim osvrtom potaknula predsjednica Republike, Kolinda Grabar-Kitarović, o tome je li Hrvatska do devedesete godine bila iza željezne zavjese, nije pitanje na koje se može odgovoriti interpretacijom značaja jugoslavenskog pasoša iz tog vremena, ili po hrvatskom – putovnice.
Pitanje je to s kojim se danas, upravo zbog prirode tadašnje zavjese, silno muči hrvatski narod.
Konačno, “zavjesa” iza koje su nakon skidanja ostali javno djelovati i arbitrirati hrvatskim društvom Tvrtko Jakovina ili Hrvoje Klasić, upravo zbog nasljedne društvene bolesti s nepreglednim devijantnim društvenim metastazičnim posljedicama, neusporedivo je društveno i povijesno opasnija od bilo kojega zida ili čeličnog zastora.
Pogotovo su njih dvojica i stotine sličnih postzavjesnih društvenih eksponata, formiranih nakon skidanja te zavjese, dokaz zloćudnosti i metastazičnosti poretka skrivenog ispod te zavjese.
U Hrvatskoj je pitanje društvene higijene tako analizirati pitanje, je li hrvatski narod bio iza željezne zavjese, a ne s navedenim i stotinama sličnih tipova pokušavati raspravljati o usporedbama režima pod sovjetskom okupacijom s režimom navodne slobode u zagrljaju srpskog bratstva. I jedinstva, koje samo što se nije ostvarilo eliminacijom genetskog hrvatskog fašizma, putem istrijebljenja ili jugoslavenizacije hrvatskog identiteta. To je bilo zacrtano jedinstvo, ostvarivo ili tenkom ili ” bratstvom”, samoupravljanjem i nesvrstanošću, a u funkciji mu je bio i jugoslavenski pasoš.
Iako sam pojam “željezna zavjesa” zvuči rigidnije, a i označavao je oštriju, opasniju, no i jasniju neslobodu naroda, nesumnjivo je bio manje koban za narode iza te zavjese, od zavjese bratstva i jedinstva, samoupravljanja i nesvrstanosti. Prva, ova željezna zavjesa, neupitno je i bez dvojbi bila izraz neslobode, okupacije i ropstva, pri čemu se režim nije trudio predstaviti drugačijim ili pronaći modele društvene prevare. Dapače. Demonstrirao je svoju surovost i na otvorenom strahu gradio održivost.
Putovnica ljudima tih okupiranih i porobljenih naroda bila je točan ekvivalent stanja i nije nudila iluzije. Sve je svakome, kako među tim narodima, tako i promatračima izvana, bilo kristalno jasno. Ako bi se ukazala kakva nedoumica ili dvojba, tu su bili sovjetski tenkovi s odgovorima.
Putovnica države bratstva i jedinstva, samoupravnog socijalizma i pokreta nesvrstanih nije bila samo putna isprava kojom se regulirala državna i politička podobnost, iako je jednim dijelom bila i to. Bila je sa stajališta državnosti i povijesnog prava na državnost hrvatskog naroda uz sve ostalo, manje ili više egzistencijalno prihvatljivo, i instrument nastavka osmišljenih politika uveliko započetih pokoljima još od Srba, preko Bleiburga i Križnog puta, do likvidacija stotina Hrvata u SFRJ i u svijetu, a eskalirala je srpskim pokoljima devedesetih godina.
Režim koji se skrivao iza te putovnice, odnosno pasoša, skrivao je gdje je god i kako je god mogao, stvarajući cijele društvene sustave manipulacije i prevare, s desetinama tisuća angažiranih protagonista, posebno u tzv. akademskim i obrazovnim, te medijskim i krugovima u kulturi, svoju zlu i surovu narav, pokušavajući proizvesti privid slobode.
Zov slobode, prvo na pasošu, a onda kasnije, sve do danas, istodobno je bio i otrovni instrumentarij uništenja ili slabljenja ljudske komponente hrvatske državnosti, ili – nacionalnog zova i imperativa slobode.
Stotine tisuća Hrvata je od šezdesetih godina prošlog stoljeća napustilo hrvatske životne prostore, s vremenom povuklo svoje obitelji ili utemeljilo nove, koristeći se “blagodatnošću” i stvarnom blagodatnošću pasoša, ili u prijevodu – činjenicom da nismo bili iza željezne zavjese.
Jesmo li bili slobodniji od Rumunja, Bugara, istočnih Nijemaca ili Mađara? To je temeljno pitanje, a ne rasprava o tome, koji je komunistički režim bio suroviji.
Odgovor na to pitanje dobili smo pred cijelim svijetom, koji se bavi tim analizama, devedesetih godina prošlog stoljeća. Jedino je hrvatski narod rijekama krvi i patnje platio pravo na svoju putovnicu. Cinično je i mnogima i danas očito nejasno, da je ta cijena plaćena, upravo zbog naizgledne i iluzorne nacionalne i relativno stvarne osobne pojedinačne slobode stotina tisuća ljudi.
I jedino danas hrvatski narod, među svim tim narodima iza bivše željezne zavjese i dalje upravo zbog bivših i novoproizvedenih, a jednako i danas kao i ranije društveno pozicioniranih iluzionista, trpi nevjerojatan duhovni, svekoliki i politički teror satiranjem svoga identiteta.
Zbog iskustva sa željeznom zavjesom, sve države naroda koji su bili okovani tom zavjesom danas nemaju problema sa svojim državnim i nacionalnim identitetom, sve su se više ili manje uspješno obračunale sa strukturama željeznih zavjesara, svi se ti narodi razvijaju neusporedivo brže, konkurentnije i snažnije, nego hrvatski narod, na kojemu je primjenjivana zavjesa bratstva i jedinstva, samoupravljanja i nesvrstanosti. Kako to?
Zato što je zavjesa nad hrvatskim narodom imala daleko ubojitiji duhovni konceptualni katakter, bila je rastezljivija i prozirnija, pa se kroz nju vidjela slika modificiranoga svijetla, otvarala je prozor i svjetlost tek toliko da iz korijena izvuče ljude željne slobode i života, nudila im iluziju slobode, a bila je smrtonosno i dugoročno zlo. To je bila nevjerojatno otrovna i opasna iluzija, koja se i danas u trenutcima svakodnevnih suočavanja s teškoćama, stotinama tisuća od nesigurnosti umornih ljudi, nudi kao rješenje.
Danas su prodavači toga modificiranog ružičastog svijetla generacije aktivista i propagandista, pod znanstvenim, umjetničkim i građanskim krinkama kao što su Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina ili primjerice Jelena Veljača. Danas je ta iluzija vitalna, strukturirana, sustavno moćna, opet zamagljena novim izazovima jednako otrovnih sloboda, s nekim drugačijim predznacima i usporediva je sa slobodom, koju je nosio pasoš.
Ta iluzija je danas, nakon svoje samoupravne i nesvrstane faze, poprimila oblik antifašističke platforme, označene zagrljajem tzv. lijevo-liberalnog globalizma i univerzalne navodne humanosti u kojoj nema mjesta za dosadašnjeg tradicionalnog živog čovjeka. Ta iluzija je danas platforma nevjerojatnih izopačenosti, koje se nude kao obilježja slobode novoformiranog i navodno naprednog čovjeka.
Zavjesa koja je bila do devedesete godine iznad hrvatskog naroda nije bila čelična, ali je bila neusporedivo smrtonosnija, jer sam dodir u tu zavjesu trajno je tisućama ljudi lijepio prste ljepilom, koje se gotovo nikako za života ne može sprati s prstiju. A nije bilo kruto kao čelični okovi, moglo ga se naizgled modelirati i rastezati, samo što u odnosu na čelik koga se jednim udarcom može slomiti, ovo ljepilo nikada nije bilo moguće prekinuti, koliko god razvlačili prste. To je bit rasprave o tipovima zavjese i putovnica, jer su željezne zavjese odavno popucale, dok se hrvatski narod i danas nevjerojatno i životno muči s ljepilom zavjese koja je bila nad njim do devedesete godine.
To je istodobno ključno pitanje hrvatske nacionalne slobode i svekolikog razvoja. Bez jasnoće o tipu zavjese, svijesti o okovima rastezljivog ljepila, koje koliko ga god razvlačili između prstiju, crpi golemu nacionalnu energiju i ograničava slobodu prstiju, Hrvatska ne može postati slobodna zemlja, niti hrvatski narod slobodan narod.
Država i političari, koji to ne razumiju, nisu rješenje, nego produženje smrtonosne iluzije.
Dok bivši zatočenici željezne zavjese od polomljenog željeza rade nacionalne alate u svojim ljevaonicama, Hrvatska je i dalje zarobljena ljepivom zavjesom. Nju treba isprati i biti slobodan.
Foto:Maxportal
