Danas je vlada Republike Hrvatske konačno, nakon dugoga iščekivanja osnovala, kolokvijalno rečeno, Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, a punim nazivom Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.
PIŠE: Marko Ljubić
Na stranicama vlade stoji ovakvo obrazloženje:
“Kako bismo odgovorili na te izazove danas ćemo osnovati Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, kazao je predsjednik Plenković i dodao da se kao društvo moramo suočiti s otvorenim ideološkim pitanjima o nedemokratskim režimima u Hrvatskoj od Derugog svjetskog rata do proglašenja neovisnosti. Ocijenio je i kako se novim generacijama trebaju prenijeti razumijevanje tragedije sustavnog kršenja ljudskih prava za vladavine nedemokratskih režima.
Naglasio je da će glavni zadatak Vijeća biti da Vladi predloži sveobuhvatne preporuke usmjerene na suočavanje hrvatskoga društva s nedemokratskom prošlošću, što podrazumijeva prijedloge za očuvanje kulture sjećanja, znanstveno istraživanje, dokumentiranje, politiku imenovanja ulica i trgova, omogućavanje pristupa arhivskoj građi te način obrazovanja djece i mladih u vezi kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda za vrijeme vlasti nedemokratskih režima“.
Uz to, na vladinim stranicama, dakle službeno stoji i objašnjene modela formiranja Vijeća: „Dodao je (Plenković p.a) da se Vlada, nakon temeljitog promišljanja, odlučila zauzeti za institucionalni i multidisciplinarni pristup te u Vijeću, na čelu s predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sudjeluju pravnici, povjesničari, politolozi i drugi stručnjaci koji predstavljaju relevantne hrvatske institucije“.
Ovo su daleko najvažniji elementi današnje odluke, koji determiniraju nužno i sami sastav Vijeća.
S druge strane u medijima, na portalima, a pogotovo na forumima, počele su žestoke rasprave o sastavu Vijeća, te s utemeljenim i potpuno neutemeljenim argumentima o ljudima, imenima, očekivanjima i u konačnici rezultatima rada, iako Vijeće još nije ni počelo raditi.
Očekivanja, nervoza, pa i sukobi u javnosti i to između poznatih povjesničara oko same namjere Vlade i predsjednika Plenkovića, mjesecima već tresu Hrvatsku, što je najsigurniji pokazatelj da je to vrlo bolna rana i problem koji teško, možda i ponajviše opterećuje ne samo današnjicu, nego i zaprječava vidike hrvatskome narodu i njegovim politikama u budućnost.
Zbog toga je formiranje ovoga Vijeća definitivno odgovoran čin i ozbiljan iskorak ka rješavanju golemih napuklina i prije svega otklanjanu instrumenata zlouporaba ili manipulacija hrvatskim narodom i njegovim potencijalima.
Teško će netko na suverenističkim pozicijama biti sretan Zakošekom ili Goldsteinom u Vijeću, kao što će netko s navodne ljevice, a u stvari apologeta i totalitarnoga i antihrvatskoga režima, onoga komunističkoga koji je uz to i radikalna antiteza samoj hrvatskoj državnosti, biti sretan imenom Željka Tanjića, Ante Nazora ili Ivice Lučića u tom Vijeću. I jedni i drugi, i jedna i druga društvena grupacija škrguće zubima.
Kad bi svi bili sretni, Vijeća ne bi trebalo.
Ili bi pretežita sreća zbog nepostojanja Tanjića, Lučića ili Nazora bila siguran znak da nema više autentične Hrvatske, ili bi eventualna činjenica da u tom Vijeću nema Zakošeka ili Goldsteina, bila siguran znak da su stvari jasne, da je znanost i povijest odavno ustvrdila autentične činjenice, da nema sporova u hrvatskom društvu o pitanjima kojima će se Vijeće baviti i da je Hrvatska konačno –duhom i tijelom slobodna.
Činjenica je da u Hrvatskoj postoje vrlo snažne silnice kojima je zadržavanje postojećega stanja, odnosa snaga i postojećih krivotvorina i teških neravnoteža koje krivotvore na matricama velikosrpstva već cijele stoljeće hrvatski nacionalni identitet. Tu činjenicu je moguće otkloniti samo na dva načina. Prvi je pohapsiti i zabraniti djelovanje takvim znanstvenicima, novinarima, političarima, medijima, društvenim skupinama i silnicama, a drugi je natjerati ih na civiliziran institucionalni dijalog i razgovor u kojemu će mimo pozornica na kojima godinama aktivistički djeluju, morati sučeliti argumente i posve se legitimirati kao nositelji znanstvenih zvanja pred kolegama koji su u Hrvatskoj prepoznati kao zagovornici metodologije znanstvenog pristupa baš svim pitanjima.
I apsolutne znanstvene slobode.
Zbog toga je posve razumno da u Vijeću ima mjesta za Zakošeka, bez obzira što ga Hrvatska javnost više percipira kao ultralijevog aktivistu i najčešće vrlo banalnoga antifu, nego znanstvenika, iako mu je znanost zvanje i profesija.
Zbog toga je razumno da u tom Vijeću ima mjesta za Ivu Goldsteina, usprkos tome što će ga Hrvatska javnost vjerojatno i posmrtno pamtiti kao čovjeka mutne znanstvene biografije a po svjedočenju njegovih kolega znanstvenika, pa i bliskih suradnika kao što je dr Budak, te otvorenoga apologeta spektra antihrvatskih stavova, simbola i politika i jednoga od veleposlanika koji je simbolizirao antisuverenistički pristup hrvatskoj državnosti. Hrvatski ratni veterani koji su hodočastili u Lourdes, pamtit će ga i kao banalnog provokatora koji je vjersko katoličko hodočašće nacionalne vojske predvodio s kišobranom duginih boja.
Teško će se i nakon zaključenja rada Vijeća promijeniti Goldstein ili Zakošek, ali neće se promijeniti ni Nazor, ni Tanjić ni Lučić.
Kako je onda moguće očekivati razuman i koristan rad i rezultate rada ovoga Vijeća, s pravom će se pitati ljudi? Pa već je formiranjem to postignuto.
Naime, ako stvari stavimo u blisku retrospektivu, prisjetit ćemo se da su samo nazad dvije godine akademik Pečarić i profesor Marušić, reagirali ispred hrvatske akademske zajednice na vrlo grubu prijetnju Slavka Goldsteina, tadašnjeg savjetnika predsjednika vlade Zorana Milanovića, da on neće po cijenu života dopustiti reviziju i otvaranje povijesnih tema kao što je Jasenovac.
S pozicije s koje je Goldstein govorio to je bila čista prijetnja, a tadašnji predsjednik Vlade je s tim u svezi isticao nekoliko puta pred televizijskim kamerama da je Hrvatska zapravo osmislila i prva pokrenula zločin holokausta u cijeloj Europi, te da je bila rodonačelnik zla kojega je kasnije samo razvio Hitler. Sumnja li netko da je to bio supotpis Slavka Goldsteina.
Ne vjerujem.
Tada je peticiju koju je potpisalo više od dvije stotine akademika, profesora znanosti, biskupa i pripadnika akademske elite u Hrvatskoj, ignorirao doslovno sve do jedan tzv. pretežiti ili mainstream medij, vlada je šutjela, a HAZU se usudio poslati nakon moga višemjesečnoga inzistiranja isključivo meni tada, izbjegavajući ostale medije, izjavu u kojoj kažu da nisu primijetili prijetnje i sprječavanje slobode znanstvenog istraživanja, ali se ipak zauzimaju za – slobodno istraživanje i primjenu znanosti na sva moguća društvena pitanja.
I to priopćenje iako je bilo kako bi Zagorci rekli ni vrit ni mimo, bilo je svojevrstan dobitak.
A danas vlada inicira osnivanje Vijeća koje će, da ponovimo: „Predložiti sveobuhvatne preporuke usmjerene na suočavanje hrvatskoga društva s nedemokratskom prošlošću, što podrazumijeva prijedloge za očuvanje kulture sjećanja, znanstveno istraživanje, dokumentiranje, politiku imenovanja ulica i trgova, omogućavanje pristupa arhivskoj građi te način obrazovanja djece i mladih u vezi kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda za vrijeme vlasti nedemokratskih režima“.
Što očekivati od toga Vijeća?
Ljudi koji se bave studioznim analizama javnoga diskursa, političkim analizama i uopće djelovanjem i funkcioniranjem društvenih institucija, političkih stranaka i političara, te analizom metodologije postizanja političkih iskoraka i ciljeva u realnome društvu, znaju da je javna, dakle medijska i tzv. govorna legalizacija prvi korak u stvaranju atmosfere, a zatim i potencijala za rješavanje nekoga problema.
Da napravimo malu digresiju i pitamo, zašto i zbog čega tolika erupcija mržnje, histerije i internacionalizacije nasrtaja na Željku Markić i UiO, zbog argumentiranih pitanja i zahtjeva o financiranju „Novosti“?
Zbog toga što je to izgovoren zahtjev, što je to legalizacija ideje i razumnoga pitanja te odgovornosti i fokusa na neprijateljsko divljanje te velikosrpske skupine i pokazivanja ne samo političarima i institucijama, nego prije svega stvaranje klime u narodu da se to – smije.
A to je prvi korak u urušavanju metodologije zla. I prag s kojega zlo vrišti do nebesa, svjesno da mu se ruši zamak.
Danas više neće ni Goldstein, ni Jakovina, ni Klasić ni pokušati javno, kao što su tražili nakon inicijative akademika Pečarića o legalizaciji „Za dom spremni“, praktično izolaciju i izgon s fakulteta i Akademije čitavoga niza slobodnomislećih ljudi, samo zbog tadašnje drskosti ili hrabrosti da iziđu s tim zahtjevom. Vremenski odmak od tada je kraći od dvije godine.
Danas predsjednik Vlade mirno govori kako ploča poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu nije neprihvatljiva, niti dopušta da ju se silom države uklanja.
To znači legalizacija svakoga pojedinačnoga pitanja, jer postupak Andreja Plenkovića nije pao s Marsa, niti je to plod njegove vizije, snova ili nekakvoga otkrića u ranojutarnjim satima prilikom ustajanja. Plenkovićev postupak i ovu odluku utabalo je stotine slobodnih ideja, riječi i ljudi, da bi danas bila moguća.
Jednostavno, svi mi koji ponavljamo, afirmiramo i pomičemo granice hrvatske slobode, autori u medijima, mediji, komentatori ispod tekstova s najslobodnijim zahtjevima, ljudi na ulicama, trgovima, te u političkim strankama i inicijativama svakim danom smo probijajući okove koje su praktično više od sedamdeset godina sa svojih pozicija držali zaključane izvan svake sumnje Goldsteini i Zakošeci, danas imamo satisfakciju da su i oni samim svojim mjestom u Vijeću pristali na – legalizaciju razgovora o svakom povijesnom pitanju.
A to je golem iskorak i siguran pravac urušavanja neslobode.
Najvažnija stvar koja se može postići i koju će se teško usuditi osporavati Zakošek ili Goldstein jest primjena dokazane znanstvene metodologije i potpuna sloboda institucionalnoga i ovlaštenoga istraživanja hrvatske prošlosti i svih, baš svih pitanja, što se god skrivalo u, i pod njima.
Tu prestaje prostor za provokatore tipa Teršelič.
To hrvatski narod desetljećima traži, jer je više nego vidljivo da nikada u hrvatskom narodu, ako isključimo incidentne pojave, nije bilo ozbiljnoga pokušaja reafirmacije zločinačkih zakona ustaškog režima. Niti zločina koje je taj režim učinio.
Razlika je u primjerenom odnosu prema svojoj prošlosti kakva god bila i prema teškim i dokazanim krivotvorinama, koje su nasilnici, prvo jugoslavenskog velikosrpskog režima, a nakon toga njihovi nasljednici u samostalnoj Hrvatskoj zbog slabosti države tijekom svih ovih godina, nametali hrvatskome narodu kao identitet.
Na taj način su se ostvarivale velike političke koncesije i osobni benefiti, te provodili agenturni planovi trajnoga velikosrpstva nad hrvatskim nacionalnim interesima.
Ovo Vijeće je prigoda da se to zaustavi.
Nije to ni puno, a niti blizu realnih očekivanja hrvatskoga naroda, koji je silno traumatiziran stoljećem pritiska, laži i krivotvorina, te jednako tako – prvo fizičke neslobode, a kasnije umne i duhovne okupacije kojoj svjedočimo i danas.
Ako Vijeće izbjegne zamke fokusiranja na povijest od Drugog svjetskog rata, preko komunizma, te ako ne propusti pozabaviti se cijelim Dvadesetim stoljećem, prije svega zbog razotkrivanja političke geneze hrvatsko-srpskih odnosa, koji u skrivenim nišama zapravo i opterećuju hrvatsku današnjicu pod firmom lažnih ideoloških sukoba, bit će to također veliki iskorak u rasvjetljavanju svih bitnih elemenata hrvatske prošlosti, ali i jedina mogućnost makar i u dalekoj budućnosti postavljanja hrvatsko-srpskih odnosa na pristojne i nosive temelje.
Ako Vijeće u svojoj završnoj odluci, prijedlogu, zaključku ili kako već, ustvrdi da je nužno omogućiti svim zainteresiranim znanstvenicima nesmetan i poticajan pristup istraživanju svih relevantnih povijesnih tema hrvatskoga naroda, te ako bi to bio temelj za državnu odluku o poticanju i financiranju međunarodnih multidisciplinarnih projekata istraživanja Jasenovca, Križnoga puta, onda bi to definitivno bio pravac na kojemu velikosrpska propaganda, trajno i međunarodno gubi oslonac.
To je put globalne reafirmacije hrvatskoga identiteta, između ostaloga.
Dakle, od ovoga Vijeća nitko ne treba očekivati da će sad antife naglo postati suverenisti, jer neće. Nitko ne treba očekivati da svim sredstvima neće i dalje Pusići, Teršelič, nekakvi sorošorizirani Bosanci, Zelići i slične agenturne i parapolitičke nakazne platforme naglo shvatiti da je Hrvatska vrijedna poštovanja i odanosti, niti će Pupovac i njegovi abolirani velikosrpski nacisti postati politički Hrvati.
Ali ovo je mogući pravac da im se oduzme toljaga kojom sad mlataraju iz ruku. A toljaga je – novac.
Nikada se bez dodatne civilizirane relaksacije neće zaustaviti te parapolitičke nakazne platforme i generiranje tisuća novih antifa u tu zastrašujuću industriju hrvatske smrti, ako im se bude isplatilo raditi to što rade.
Vijeće je između ostaloga mogući temelj da se državnim odlukama pred cijelim svijetom kaže – antifujte na svoj trošak.
