Marko Ljubić: HDZ između Brune Esih i Drage Prgometa

Koliko je god nepošteno u osvrtu na neke Plenkovićeve postupke, koji u njegovom izbornom tijelu izazivaju nedoumice, dvojbe, pa i ogorčenje, tumačiti njegovim izričitim svjetonazorskim i političkim opredjeljenjem, pa ih uspoređivati s očekivanjima nacionalnoga biračkoga tijela, još uvijek utemeljenim na simbolici utemeljiteljske i državotvorne uloge stranke, još je više neodgovorno i nepošteno, čitav niz njegovih političkih, a prije svega kadrovskih postupaka, isključivo pravdati naslijeđenim stanjem u HDZ-u, odnosno Plenkovićeve postupke opravdavati – nuždom proizašlom iz takvog stanja.

Jer, niti je prvo, niti drugo posve točno, a oboje nose jako opasne indikacije.

Pogotovo je opasno tražiti opravdanja u stanju, jer to vrlo često može biti opasan alibi.

Najlošije za Plenkovića je upravo to što ni nakon više od osam mjeseci od kada upravlja HDZ-om gotovo nitko sa sigurnošću ne može reći o čemu se tu radi, a političke odluke i postupci se nužno nižu iz dana u dan i izazivaju sve veće dvojbe i realno nepovjerenje, ne toliko čak ni zbog samih postupaka i sadržaja, koliko zbog inercije nepovjerenja koje se gomila.

Jedna mi je njegova rečenica jučer, na novinarsko pitanje o kandidaturi Brune Esih zapela za „oko“. Naime, Plenković kaže da mu je čudno da u trenutku kada HDZ bilježi najbolje rejtinge u zadnjih dosta godina, Esih izlazi sa svojom kandidaturom, očito šaljući u javnost neizgovorenu, ali jasnu optužbu, da Esih i ljudi oko nje, zapravo rade protiv konsolidacije stranke.

Ta poruka nosi opasne dvojbe.

Ali, vratimo se povodu teksta.

Kandidatura Drage Prgometa za gradonačelnika grada Zagreba, nije nikakvo lokalno pitanje, niti su izbori za grad Zagreb lokalno, komunalno ili nekakvo samoupravno pitanje. Jedini grad, jedina sredina na predstojećim lokalnim izborima koja nosi duboko nacionalno i prvorazredno političko značenje je Zagreb.

To ne treba nikome objašnjavati, jer jednostavno, imati ključnu poziciju u gradu Zagrebu, sastavni je dio centralnih nacionalnih politika i interesa svake organizirane političke inicijative i stranke. To je svehrvatsko političko pitanje i nosi takav značaj. U Zagrebu se organski prepliću i uvjetuju nacionalni politički i gradski interesi, tu je smještena kompletna struktura koja realno zadaje pravce usmjeravanja zemlje, tu se rješava manje više – sve.

I ništa se na nacionalnoj razini ne događa bez svojevrsnog pečata – Zagreba.

Plenković se u Zagrebu realno suočava s gubitničkim HDZ-om, strukturom koja se godinama zadovoljava mrvicama, stvaranjem nekih polupodzemnih parastruktura koje ostvaruju ilegalnim političkim kombinacijama interese u čitavom nizu nacionalnih institucija, zatim u dijelu medijskog, kulturnog, civilnog i aktivističkog, te u konačnici nezaobilaznog nacionalnog institucionalnog i političkog establišmenta. Stranka utemeljitelj emancipirane hrvatske državnosti, nikada se nije smjela zadovoljiti sporednom ulogom u Zagrebu. Baš nikada.

U Zagrebu je započet udar na hrvatsku državnost nakon što su prestali tutnjati srpski topovi, u Zagrebu Hrvatska ili opstaje ili zamire.

Iz Zagreba su započeli procesi detuđmanizacije, iz Zagreba su se započeli razvijati parapolitički, a navodno civilni procesi „uljuđivanja“ Hrvatske pred „prijetećim ognjištarskim nacionalizmom“, a u biti suverenističkim tendencijama i platformama. U Zagreb se preselila, nakon oslobađanja Knina, Republika Srpska Krajina, u Zagrebu djeluju sve moguće, znane i neznane agenture kojima je iz različitih razloga cilj destabilizacija Hrvatske, a kojima je Jadranka Kosor širom otvorila vrata progonom pametnih ljudi koji su predlagali obavještajnu provjeru silnih „aktivista“ za koje je već tada bili vidljivo s Marsa da s civilnim aktivizmom imaju veze otprilike koliko konj s računalnim programom.

Zato je zagrebačka organizacija HDZ-a bila i najizloženija udarcima svih vrsta, a pogotovo infiltraciji svih tih agentura i nositelja takvih platformi. I zato je HDZ, počevši od Tuđmana, morao daleko više voditi računa o tome, te razvijati tu zagrebačku organizaciju kao niti jednu drugu u zemlji.

Ali, nije.

I, sad Plenković šalje Prgometa u navodnu ponovnu hadezeizaciju Zagreba, da pokaže da u toj zagrebačkoj organizaciji postoji suverenistička kritična masa, kritična masa nacionalne samosvijesti i kršćanskog identiteta!?

Nezainteresiranost?
Ma kakvi.
Očaj?
Moguće, ali nije.
Nedostatak izbora?
Floskula.
Ili, prvorazredna drskost?

Ne sliči na Plenkovića, ali sliči na dio struktura oko njega.

Ne mogu ne navesti mišljenje starijeg susjeda neki dan, koji me kao „poznatu facu“ s vremena na vrijeme zaustavi i priupita te ponešto savjetuje, koji je Prgometa kvalificirao prastarom narodnom uzrečicom – ne smeta mu ni obraz ni pamet!

To bi imalo smisla ako baš nitko nije htio u ovakvim okolnostima ići u izbornu utrku, pa se uvijek nađu Prgometi, koji će kako god bude u svemu naći neku svoju korist i neki cilj.

Ali, koga je to mogao Plenković izabrati kao kandidata za gradonačelnika Zagreba?

Ako je htio biti vjerodostojan sebi i svojim kadrovskim rješenjima, kandidata je trebalo tražiti između Božinovića, Martine Dalić, Jandrokovića, Darinka Kosora kao jedinog i začuđujućeg predizbornog koalicijskoga partnera koji realno manje vrijedi od Pusićkinog HNS-a, ali kao i HNS ima strahovito razgranate institucionalne i parapolitičke utjecaje još od prvih dana stvaranja suvremene Hrvatske i pogotovo iz nesretnoga debakla Dražena Budiše s Račanom, zatim Kosorove kompanjone u Zagrebu Mikulića te njegovoga prisilnoga kompu Brkića?

Između tih ljudi Plenković je morao birati kandidata za gradonačelnika i biti stvarno vjerodostojan.

Jer, eventualna ponuda Hasanbegoviću bi bila, ako bi ju nekim čudom Hasanbegović prihvatio, percipirana kao velika prijevara, koja bi se isključivo Hasanbegoviću razbila o glavu.

Potpora Bruni Esih bi bila isto tako protumačena i pretvorila bi joj se u ogroman teret, a bilo bi samoubilački recimo za Miru Kovača da je on prihvatio tu kandidaturu. Jer, koliko god on bio visoko u stranačkoj i institucionalnoj hijerarhiji, jasno je svakom da on nije reprezentant Plenkovićevog HDZ-a.

U takvim okolnostima, Plenković se, usprkos tome što tako izgleda, nije odrekao Mikulića i njegovog kompanjona Brkića, koji Plenkoviću još treba, nego upravo suprotno – ističući Prgometa, osigurao im je miran život i spokojno čekanje izbora i izbornih rezultata.

Prgomet je prihvatio ulogu zeca, ali po svemu što je javno obilježilo tog čovjeka, to nije bez cijene. Kakve, tek će se vidjeti?

S obzirom na neke paralelne događaje, više je nego sigurno da je Plenković poštedio izborne blamaže Mikulića, koji prilično sigurno ništa ne radi bez njegove suglasnosti, iako je u javnosti percipiran kao Brkićev kompanjon i uporno se promovira teza da su Brkić i Plenković u nekakvim nategnutim odnosima. Sumnjam da je Plenković zaljubljen u Brkića, ali ne povlače se politički postupci modelom zaljubljenog tinejdžera.

Brkić Plenkoviću treba, a primijenimo susjedovu o Prgometu na Brkića – ne smeta mu po svemu što je uradio zadnjih par godina, ni obraz i pamet.

Evo zašto sam sumnjičav u tezu da Plenković ne vjeruje Mikuliću, pa dakle ni Brkiću, te da je izbor Prgometa zapravo pljuska njima.

Zadnjih nekoliko dana ispod bilo kakvoga interesa javnosti završeno je imenovanje rukovodećih ljudi HRT-a. Mislav Stipić, pobratim Mikulića, Kosora i parapolitičkoga podzemlja HDZ-a, malo ustaša malo partizan, kako kad je potrebno, drmator HRT-om, koji raspolaže proračunom većim, izuzev Zagreba, od svakoga grada i hrvatske županije, tiho je preuzeo HRT iza širokih leđa službenoga zeta Kaze.

Prethodno imenovanje bezbojnoga zeta Kaze, imenovanje Renata Kunića s čijim su navodnim kumovskim vezama s mužem Nine Obuljen oči zagrebačkih i podprisavskih kuloara usmjerene na Obuljen umjesto na već legendarne prisavske kadrovike koje se personalno može poistovjetiti s Kosorom, Mikulićem, ali i Plenkovićem, siguran je znak da Plenković nije odustao od – Mikulića.

A još manje je odustao od fikcije da je privid javnosti važniji od realnosti, da je televizijska slika stvarnosti zapravo uporište na kojemu treba graditi državnu politiku. Možda bi i bila da HRT ovakav kakav jest u cjelini i s rijetkim izuzetcima koji samo potvrđuju pravilo, odavno nije postao orijentir naciji – kako se ne smije ponašati i u što ne smije vjerovati. Javno isticati izmjeren rejting s takvim kreatorima javnosti, znači javno priznanje da se politički put gradi na potpuno nelegitimnim temeljima.

Upravo svi svjetski tektonski poremećaji potvrđuju to pravilo, to potvrđuje i neposredna hrvatska politička prošlost, a mogli bismo uzeti kao radikalan primjer stradanje Ive Josipovića i pobjedu Kolinde Grabar Kitarović.

Nevjerojatno je da Plenković to ne razumije, ali sve je očitije da – ne razumije.

Možda ga i ne zanima odveć, ako su njegove namjere u Hrvatskoj vrlo privremene.

To nije samo njegov, nego i vrlo ozbiljan hrvatski problem zbog njegovog utjecaja na presudne političke odluke u Hrvatskoj danas.

Plenkovićev mainstream, sada je sigurno, počiva na virtualnim temeljima, a ne na stvarnom raspoloženju i interesima milijuna hrvatskih ljudi. On politikom ravna polazeći od naučene formule da se visoka politika vodi s osloncem isključivo na modeliranu javnost, počevši od anketa i rejtinga stranaka, te je manipulacija svemoguća.

Nije.

Svjetski procesi, ali i neposredno hrvatsko iskustvo pokazuju da je to uzlet bez padobrana. Što viši, to opasniji.
Vratimo se na Plenkovićevu izjavu o rejtingu HDZ-a, s kojom je praktično optužio Brunu Esih, a posredno i Hasanbegovića, te uputio poruku i stranačkoj strukturi u Zagrebu, o svojevrsnoj izdaji stranke. Izjava se oslanja na proizvodnju srpskog istraživačkog satelita u Hrvatskoj, Ipsosa, zatim proizvodnju informacija koju gotovo u potpunosti kontrolira politika koju ni podugačkim štapom ne bi dodirnulo Plenkovićevo većinsko biračko tijelo.

Izbor rukovodstva HRT-a to pokazuje.

To nije moglo proći bez znanja Andreja Plenkovića, a ako jest, onda nije dorastao ozbiljnosti trenutka u Hrvatskoj, što je jednako opasno kao i loša namjera. Ali, nije prošlo. Zagreb u nepogrešivo važnim kuloarima šapuće, a to je političarima uvijek siguran znak i anketa stanja u naciji, da je Mislav Stipić intimus Mikulića, Kosora, i preddemokratske kompanije iz Zagreba, zatim utočište parapolitičkoga i paranovinarskoga miljea koji se za HDZ-om šlepa od prvoga dana suvremene Hrvatske, a koje personaliziraju razni Manjkasi, Juge i kompanija

, ciljanim kadroviranjem u biti preuzeo HRT.

Lica te strukture na ekranu su Željka Ogresta i kompanija, kao navodna nacionalna šminka, iza koje se krije novinarski smrad radmanovskog i galićevskog stečenog antifašizma. Ta Mikulićeva skupina ili struktura se bila u stanju za svoj interes odreći i nacionalnoga identiteta i uzeti jugoslavenski umjesto hrvatskoga, što je najniža vrsta karakterno-socijalne nesolidnosti, čak niža i od one otvorenoga neprijateljstva prema hrvatskom narodu, jer je nenametnuta i nije nužna, nego izraz nepostojanja socijalnoga karaktera čovjeka.

Čemu ova digresija o HRT-u?

Zbog izjave Andreja Plenkovića povodom kandidature Brune Esih, o najvišem rejtingu stranke zadnjih godina.

Jer taj rejting je ciljano proizveden da i biračkom tijelu, ali i članstvu HDZ-a nametne privid da ih Plenković izborom njima radikalnih kadrovskih suprotnosti u državnim institucijama, zapravo usrećuje, iako oni toga nisu svjesni. Otprilike kao što je recimo Maras usrećivao poduzetnike, a oni nikako nisu uspijevali shvatiti tu ingenioznost. Hadezeovci moguće ni ne shvaćaju da ih Plenković usrećuje prihvaćajući u biti Pupovčeve kriterije mjerenja ekstremizma na nacionalnom spektru, sklanjajući gdje god može označene „ekstremiste“, HRT to provodi u javnosti, a nacija ni članstvo HDZ-a to ne shvaća. Pa kad ih se s HRT-a informira, trebali bi postati svjesni i valjda sretni, jer, zaboga, vidite li kakve su ankete, jel tako?

A do tada, valjalo bi valjda oformiti nekakve postrojbe u svim zakutcima Hrvatske, moguće s Brkićem na čelu, s obzirom na iskustvo, koji će s vremena na vrijeme slati facebook statuse nacionalno-katoličke poezije, a po Hrvatskoj tamaniti – ekstremiste.

Ne sumnjam da u HDZ-u ima i takvih koji će povjerovati u to, niti sumnjam da ih je malo koji su svjesno odabrali pratiti takav model. Ali kod većine vrlo vjerojatno ta matrica ne pali.

Izborom Prgometa, dakle Plenković nastavlja tim putem, a ne pacificira Brkića i Mikulića kako jedan dio medijskih potrčkala predstavlja, jer je previše argumenata, onih stvarnih, a ne špekulativnih, koji na to upućuju.

Jer, kako stvari stoje, nije Plenković samo odlučio testirati granice svojih političkih mogućnosti, nego je s ovim postupkom stavio na vrlo tanak led i cijelu strukturu zagrebačkoga HDZ-a s tisućama ljudi koji su od prvoga dana ugrađivali svoj nacionalni entuzijazam u tu stranku. I vjerovali da su serije poraza i slabosti prolazne.

Više je nego realno da Bruna Esih bude zrcalo, koje će precizno pokazati koliko je rukovodstvo HDZ-a miljama daleko od – Tuđmanove stranke. Ako dobije Prgometa, makar s jednim glasom – pokazat će da u HDZ-u još ima malo kržljavog, ali iskoristivog suvernističkog identiteta. Ako HDZ, njegovo članstvo i izborno tijelo proguta Prgometa, onda je to jasan signal da je ta stranka potpuno uništila svaku nit početnoga protuđmanovskog suverenizma i potpuno se josipovićizirala, da ne kažem – pupovičizirala.

Dakle, zagrebački izbori su provorazredan nacionalni test stvarne vrijednosti HDZ-a, a dogodit će se po mnogima zasluženo, da upravo finta koju je pred prošle nacionalne izbore uspješno izveo Plenković kombinirajući na listama prepoznate nacionaliste i suvereniste, simbole otpora zastrašujućem antifašizmu i političkoj srbizaciji i globalizaciji Hrvatske, s bezbojnim aparatčicima; radi pobjede na izborima, ovaj put postane umjesto efektnog driblinga – toljaga.

Pa ‘ko živ, ‘ko mrtav.