Ne znam koliko je ljudi u Republici Hrvatskoj gledalo emisiju Tihomira Dujmovića „Iza zavjese“ u srijedu navečer. Gost je bio najmlađi general hrvatske pobjedničke vojske Zlatan Mijo Jelić.
Jelić je kod Dujmovića, iako je govorio o stradanju hrvatskoga naroda u BiH zapravo suočio Hrvatsku danas s dugogodišnjim samourušavanjem. Ta emisija i taj nastup otvara još jednom krucijalna pitanja, nameću ljudima ozbiljno preispitivanje najvažnijih problema u zemlji, te kriterija na kojima danas djeluje i funkcionira Hrvatska.
Da je bilo provesti relevantno istraživanje, pri čemu nikako ne mislim na manipulativne ankete Ipsos pulsa, koje su dobrim dijelom i sudionik ovakve zastrašujuće dvadesetogodišnje tišine u hrvatskom mainstreamu o sudbinskim problemima, kladio bih se da devedeset posto Hrvata nije nikada čulo za bilo koji od stravičnih događaja, podatke, pojave i tendencije u BiH koje je savršeno uvjerljivo i precizno iznio Jelić, a da ih jednako toliko zna za Ahmiće, hrvatske logore za Bošnjake, hrvatsko etničko čišćenje u BiH, te da ih jednako toliko misli da je Herceg Bosna neka mutna tvorevina, koja je nešto slično srpskoj percepciji NDH i imala je za cilj istrijebiti ne- Hrvate i podjelu BiH. Kako je to moguće?
Jednostavno je to objasniti.
Nije to nezainteresiranost, nije to ni nekultura državnosti, nije pogotovo nezrelost naroda, a jest – proizvod ciljane destrukcije hrvatske državnosti koja se provodi organizirano i ubitačno od prvoga dana proglašenja Republike Hrvatske.
Početak informacijskog i obavještajnog udara na Hrvatsku zapravo se može vezati za lansiranje teze o podjeli BiH u Karađorđevu. Iako danas tu tezu zastupaju hrvatski antisuverenisti pod imenom antifa, zatim pretežito bošnjački politički predstavnici, njihovi mediji, to je izvorno velikosrpska teza koja je imala za cilj iznutra destabilizirati Tuđmana i Hrvatsku, kompromitirati ga i zavaditi sa, u tim prvim danima, snažnim pravaškim pokretom, oslabiti borbeni entuzijazam kao jedino relevantno oružje protiv agresije, zavaditi ga s bošnjačkim narodom putem snažnih velikosrpskih obavještajnih uporišta u kompletnom političkom i pogotovo vojnom bošnjačkom vrhu, zatim omogućiti gotovo potpuno premreženim bošnjačkim, ali i hrvatskim medijima instrument za javnu kriminalizaciju Tuđmana i hrvatske državne politike, te dati moćan propagandni i politički instrument snažnim međunarodnim silnicama, koje su s jedne strane dale Srbima mig za klanje bošnjačkog naroda,a s druge strane, koristile tezu o Tuđmanovim imperijalnim ciljevima za kriminalizaciju Hrvatske i izazivanje bošnjačko-hrvatskoga rata, za pravnu preformulaciju srpske agresije.
Sve što je Jelić izrekao, počevši od činjenice da nakon puno godina netko to govori u programu HRT-a valja isključivo gledati u kontekstu širih događaja u Hrvatskoj i to već godinama, a pogotovo od kada je ljevica izgubila vlast, do reakcija dan nakon u pretežitim medijima. Njegove riječi i pojava kod Dujmovića zapravo moraju suočiti Hrvatsku samu sa sobom. A odgovori se mogu ubrati kao zrele kruške. Kao i rješenja, naravno.
Postaje razvidno zašto je tolika dreka oko svakoga uredničkog mjesta na HRT-u, financiranja tzv. neprofitnih medija, zašto je tolika dreka oko zadržavanja šapa filmadžija, kulturnjaka, „manjinskih“ novinara i medija, te raznih civilnih parapolitičkih i plaćeničkih udruga, toliko gromoglasna i internacionalizirana do krajnosti.
Postaje više nego vidljivo što se trajnim pritiskom na Dujmovića na HRT-u željelo – spriječiti.
Jer istinu o hrvatskom narodu, prvo kriju upravo svi ti nositelji na cijelome spektru, i drugo, kreiraju virtualnu krivotvorinu, koja ima uz opasne posljedice na kolektivni identitet i um, jednako tako preko kontrole najvažnijih institucija pa i same države, vrlo opasne i praktične egzistencijalne posljedice na golemi broj ljudi. To se naročito manifestira u potpunoj kontroli nad najvažnijim medijima i medijskim procesima u zemlji.
Zbog toga Hrvati ne znaju što se događalo u BiH, a vrlo su blizu zaborava i o stvarima koje su gledali očima u svome dvorištu. To je zastrašujući proces koji nije nastao kao plod slučajnosti, jednako kako nije plod slučajnosti progon generala Jelića, a prije toga stotine njegovih suboraca. Uvijek se prvo javno legaliziraju progoni kriminalizacijom simbola, ideja, vrjednota, institucija, politika, pa tek onda slijedi udar na ljude.
Zlatan Mijo Jelić nije samo ostao upamćen kao ratni junak, nego kao čovjek koji je svoj ratni i društveni ugled, beskompromisno koristio u afirmaciji istine, pomaganju progonjenim kolegama, haškim uznicima i snažnom suprotstavljanju unitarističkim bošnjačkim i imperijalnim srpskim ciljevima. General je simbolizirao otpor strahu i nesigurnosti.
Zbog toga je i postao meta, a ne zbog izmišljenih zločina.
Jer, sve se smije, samo se ne smije dopustiti prodor autentičnih svjedočanstava, otvaranje krucijalnih pitanja, zahtijevati odgovore na njih i u konačnici, sve se smije samo ne ni pokušati službenu, mainstream Hrvatsku, dovesti na – tlo istine. A pogotovo se ne smije pokazati naciji da je otpor moguć.
Da bi se to uspjelo, da bismo godinama slušali pjesme novostiziranih feralovskih stihoklepaca o Ahmićima, da bismo svjedočili suzama tipova koji Srebrenicu drže srpskom epskom pobjedom a u Hrvatskoj javno žaluju za bošnjačkim žrtvama od hrvatske ruke, da bismo znali za zločine i zločinstvo Hrvata, zgražali se nad pretežitom državnom politikom Franje Tuđmana i temeljima moderne hrvatske državnosti, javno svakodnevno sudili Dariju Kordiću, kad god treba izvršiti pritisak na Hrvatsku, valjalo je spriječiti istinu, autentičnost, činjenice, njihov prodor u javnost i njihovu javnu, pa onda i političku legalizaciju, a ostaviti privid i virtualnu krivotvorinu o – povijesnoj genocidnosti i destruktivnosti hrvatskoga naroda.
To je u današnjoj Hrvatskoj postala matica rijeka, u koju sa srpskim davnašnjim glavnim imperijalnim tokom, sve agresivne namjere čine zajednički sliv i sve ih je više jer nitko ne želi biti nespreman pri mogućoj podjeli plijena. Zato je moguće da nakon stotina tisuća pobijenih Bošnjaka, bošnjački vrh koristi potpuno isti val udara i zajedničke scenarije sa Srbima, čak i nositelje za oslabiti Hrvatsku. Jer bez slabe Hrvatske nema uspjeha u namjerama u BiH, a nakon toga, tko zna gdje i tko zna što.
Pregledao sam gotovo sve relevantne medije jučer, tragajući za reakcijama tih redakcija na poruke koje je izrekao Zlatan Mijo Jelić. Muk u mainstreamu. Naravno, suverenistički hrvatski mediji, većinom portali, svi su reagirali, znakoviti su i osvrti redakcija i komentari čitatelja, ali to je i onako publika koja zna odavno što se događa u BiH, ali i shvaća koji je to golemi problem za opstanak same Republike Hrvatske kao države hrvatskoga naroda.
Zašto mainstream mediji nisu reagirali?
Pa zato što su vrlo ciljanim i dobro razrađenim uredničkim politikama zapravo oni kreirali maglu, najgušću koja postoji nad dijelom neposredne hrvatske nacionalne prošlosti, jednako kako su upravo ti mediji stvorili potpuno krivotvorenu sliku o zločestim Hercegovcima, razbojnicima, zločincima, opasnim i podmuklim tipovima, koji su najveći uteg hrvatskoj državnosti, civiliziranosti i ugledu u svijetu. Upravo ti mediji u Hrvatskoj, omogućili su prvi korak ka progonu ne samo generala Jelića, nego teškim stradanjima stotina i tisuća Hrvata u BiH, ali i u Hrvatskoj.
Oni su ih prvi osudili, pripremili teren, bili su tužitelj i porota, sudac i krvnik.
Točno onako kako je britanska znanstvenica i diplomatkinja Carole Hodge u svojoj knjizi predstavila pretkontekst britanskih politika i ciljeva, dokazujući ciljanu prljavštinu s haškim sudom, zbog kojih isključivo Darijo Kordić nije bio uz svoju djecu sedamnaest godina života. Umjesto zaslužene slave, doživio je linč u svome narodu, linč koji nikada ne prestaje i koji će trajati sve dok Hrvatska bude davala izglede antihrvatskim nasrtajima.
Bože kakva podvala.
To je suptilni oblik rata, koji je deset puta opasniji od bilo kojeg ratnoga zrakoplova. Anti-umna atomska bomba.
Ako napravimo samo kratku retrospektivu i površni pregled razvoja uočljivih medijskih događaja i kompletnih pravaca u zadnjih dvadesetak godina, vidjet ćemo da se na prste jedne ruke mogu nabrojati znanstvenici, političari, te prije svega relevantni autori u medijima, koji su upozoravali na stravične namjere uništenja Hrvata u BiH, te posljedice te politike i te društvene manije u Hrvatskoj, na opstanak Republike Hrvatske.
Mogu se nabrojati dr Ante Nazor, dr Ivo Lučić, dr Nino Raspudić, zatim Višnja Starešina, Josip Jović, Tihomir Dujmović, Velimir Bujanec, te tu i tamo, obično iu predizbornim prigodama, poneki političar s desnoga političkoga spektra.
I, gotovo.
S druge strane, čak i autentične žrtve komunističkoga jugoslavenskoga režima, koji bi morali svjedočiti epohalni senzibilitet prema statusu hrvatskoga naroda jer su kao takvi stradali, kao što je Ivan Zvonimir Čičak, svojim su djelovanjem u međunarodnim udrugama, nanosili teške i zastrašujuće štete ukupnim hrvatskim nacionalnim interesima. Čitam neki dan intervju Ivana Zvonimira Čička, vrlo slojevite osobe, koja baštini u svojoj pojavnosti dio identitetske simbolike hrvatskoga naroda iz hrvatskoga proljeća, kako brutalno i danas nasrće na dr Nazora, a zbog Vijeća za suočavanje s prošlošću.
Kako je to moguće?
Kako je moguće da čovjek, koji je u razdoblje stvaranja samostalne hrvatske države ušao kao simbol hrvatskoga proljeća, zatim postao smrtonosno oružje antihrvatskih platformi upravo kao takav na čelu HHO-a, koji je svojom brošurom o zločinima tijekom i poslije Oluje nanio više štete Hrvatskoj nego svi beogradski propagatori zajedno, ružno nasrće na dr Nazora, iako je upravo ono što je Čičak zbog svoje simbolike morao raditi – ustrajno godinama radio Nazor usprkos i Čičku? Borio se za istinu o hrvatskom narodu i u BiH i u Hrvatskoj.
Ja mislim upravo zbog toga.
Pogledajmo karakterističan model, matricu s koje se, pogotovo nakon propasti srpske vojne agresije, nastavilo žestoko dekonstruirati Hrvatsku iz perspektive stotina, tisuća navodnih civilnih udruga.
U dijelu u kojem govori o Plenkovićevom Povjerenstvu za suočavanje s prošlošću Čičak u Večernjaku naglašava da je HHO-u za dekriminalizaciju svih simbola jer zabrane nas nikamo neće dovesti. No, u tom dijelu Čičak od svih članova povjerenstva u negativnom kontekstu spominje samo Antu Nazora, nazivajući ga „pik-zibnerom koji želi stvoriti lažnu sliku o stanju ljudskih prava tijekom Domovinskog rata“.
Zašto se Čičak ovdje izričito drži sintagme „ljudska prava“?
Zašto se zapravo svi mogući civilnjaci, antife, agenti, propagandisti, perverznjaci, popupovčeni manjinci, zašto se svi drže sintagme – ljudska prava, a do ljudskih prava na osobnim primjerima drže koliko do crnog ispod nokta?
Zbog toga što je ta sintagma jedini dovoljno apstraktan i neprovjerljiv okvir u kojemu se može potražiti izlaz za nevjerojatnu svinjariju koju je uradio HHO brošurom o zločinima tijekom i nakon Oluje. Što god da je motiviralo tadašnje rukovodstvo HHO, ljudi koji su završili pučku školu znali su da pripremajući i emitirajući takvu brošuru silno potpomažu informacijsku, diplomatsku, obavještajnu i političku agresiju Srbije protiv temelja upravo fizički obranjene hrvatske državnosti. A pogotovo kad je na čelu toga odbora osvjedočena hrvatska žrtva komunističkog i jugoslavenskog terora Čičak što svakom antihrvatskom aktu s njegovim potpisom daje silnu uvjerljivost.
Čemu ovakva digresija?
Pa zbog toga da prikažemo, prvo matricu s koje se nakon završetka rata krivotvorenjem povijesti razara hrvatske temelje, drugo, da pokažem kako je današnje suočavanje s prošlošću zapravo uvjetovano epskom krivotvorinom koja je nastajala i formirala se više od sedamdeset godina iz srpske imperijalne kuhinje.
Na istim principima na kojima Bošnjaci danas kriminaliziraju hrvatski narod u BiH, ili na istim principima na kojima je brošura HHO-a bila instrument kriminalizacije Domovinskoga rata.
Da nije tako bilo, general Jelić bi radio nešto drugo ili uživao u mirovini sa svojim suborcima i sa svojom obitelji, a ne bi iznosio horor iza Dujmovićeve zavjese.
Tako se paralizirala Hrvatska.
Upravo emisija Tihomira Dujmovića „Iza zavjese“ s generalom Jelićem, jednako kao i „Bujica“ prije toga, pokazuje kako se liječi ta paraliza, jer se u javnome diskursu pojavljuju svjedočanstva, na koja ne može nitko pošten ostati neutralan. Bez obzira na to što će za kanaliziranje tih osobnih ili individualnih saznanja trebati puno vremena, a pogotovo će biti nužno institucionalizirati ta svjedočanstva, jer bez toga ostat će izložena proizvoljnim interpretacijama krivotvoritelja i trajno oružje u rukama neprijatelja Hrvatske. Situacija u Hrvatskoj je takva da će se događati još tisuće žestokih javnih sukoba i toliko prodora sličnih poruka, ali izrečene riječi generala Jelića neće se više vratiti u bocu.
