Ako prosudbena logika i epilog šesnaestogodišnjeg proučavanja odnosa Hrvata i Srba, kako sam tvrdi Darko Hudelist najavljujući svoje epohalno djelo, budu na razini zaključka o sportsko- natjecateljskom karakteru Aleksandra Vučića, teško se kladiti da će to ” epohalno djelo” pridonijeti bilo čemu izuzev biti skupa megalomanska smijurija.
Gostujući u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 Hudelist je kazao da se od 2005. do 2008. u Beogradu često sastajao s Aleksandrom Vučićem i pomogao mu da dođe na vlast u Srbiji. Svrha boravka u Beogradu je rad na knjizi “Hrvati i Srbi ” koju piše već 16 godina.
Navodeći primjer sportsko- natjecateljske naravi Vučića, kad ga je taj državni Srbin zamolio i pomalo domaćinski primorao na partiju šaha nakon ručka ili večere, ne sjećam se što reče, usprkos Hudelistovom priznanju da zna samo pomjerati figure i da mu je to i rekao, pa se uz to saznanje o sposobnosti suparnika onda silno radovao pobjedi u petnaestom-šesnaestom potezu, Hudelist jasno pokazuje da nema pojma o prirodi nasilnika i huškača, što je na žalost srpskog naroda preko politike 19. i 20. stoljeća pogotovo, postala njihova kulturološka opasna odrednica i svojevrsni socijalni refleks. Kako na unutarsrpskoj sceni, tako i prema drugim narodima.
Vučić od nastanka do danas baštini i deklarira se na toj “sportsko-natjecateljskoj” kulturi, koja se u ratnim vremenima i nadmetanjima još zove i viteštvo.
Dovoljno je samo taj tip “viteštva” ili “sportskog” karaktera pogledati u zadnja dva ratna sukoba Hrvata i Srba, od 1941. do 1945, te od 1990. do kraja 1995.godine, pa je lako uočiti da su srpske vojske najveće ” pobjede” ostvarile kad su kao Vučić u partiji šaha ” igrali” protiv potpuno neravnopravnog suparnika.
Od travnja 1941., pa tijekom 1942. i na početku 1943. godine dok hrvatska vojska nije ni postojala ili pod zaštitom talijanskih fašista ” pobijedili” su, ili narodski rečeno “junački” poklali desetine tisuća ljudi nesrpskog podrijetla od Drine do Jadranskog mora.
Zatim su navalili pobjeđivati krajem 1944. do svibnja 1945. i sloma NDH na svim pravcima gdje više nije bilo hrvatskih vojnika, a pogotovo su se ” pobjednički” ili “sportski” proslavili od polovice svibnja 1945. godine, intenzivno mjesec dva dana tada, a zatim sve do 1990. godine i novog velikog ” sportskog” sraza s, opet razoružanim, Hrvatima.
Zatim je suparništvo nastavljeno 1990.godine, Srbi su navalili pobjeđivati do veljače 1992. godine u Hrvatskoj, pa onda dvije tri godine u BiH, sve ” pobjeda” za “pobjedom”.
S jedne strane je u tom sportsko- natjecateljskom žaru uvijek bio Vučić, koji ima stotine tenkova, topova, zrakoplova, raketnih bacača i streljiva koliko hoće, a s druge strane Hrvati s puškama, od lovačkih do zračnica, kalašnjikova, tu i tamo nekog topa, otetog tenka ili prebjeglog zrakoplova (…)
I tad su se Srbi mučili, ali su pobjeđivali. Kao natjecatelj Vučić protiv Hudelista, koji mu je unaprijed rekao da ne zna igrati šah.
Kad god su ti srpski ratni natjecatelji naišli na ravnopravnog hrvatskog suparnika doživjeli su katastrofu, od Lijevča polja, preko Bljeska, do Oluje. Nakon takvih sudara bi se ti ” vitezovi” ili “sportaši” ponijeli kao bijedni gubitnici, nastavili bi jaukati godinama, a uvijek bi angažirali i narikače.
Jer, tko je vidio da suparnik smije imati iste šanse i da smije vrijediti ista pravila, je l’ tako!?
Vučić, taj Hudelistov sportsko-natjecateljski tip ” državnika”, kako ga još naziva, čak ni u tako neravnopravnim ratnim uvjetima, nije imao karaktera i časti uzeti pušku pa biti zločinac kako treba, nego se i tad pojavljivao kao huškač, u prijevodu – onaj koji druge gura u bitku, a uspjehe javno prisvaja. I prvi bježi od opasnosti.
Danas je glavna narikača. Narikača zato što je plaćen kukati.
Najmanji je problem Hudelistu ovdje to što ne zna igrati šah, problem je što ne zna – misliti.
Ako on tu siledžijsku narav, a u biti narav teškog kompleksaša i slabića, narodski rečeno kukavice, koji se raduje pobjedi u neravnopravnim okolnostima, drži sportsko- natjecateljskim karakterom, onda mu je bolje da se bavi ribolovom ili lovom umjesto pisanjem “epohalnih” knjiga s očitom pretenzijom da bude nekakav pomiritelj, kako sam javno govori, po Njegovoj zamisli, Hrvata i Srba.
Tu se nužno nameće pitanje – tko je to onda On, ako nekoga tako nadahnjuje, no to je druga priča.
Marko Ljubić /Foto: hrt
