Nakon medijskih i prije svega političkih pokušaja javnog sučeljavanja Škore i Thompsona zbog nastupa u olujnoj noći s 4. na 5.kolovoza, Škore u Trilju, Thompsona u Splitu i pokušaja izazivanja prijepora među hrvatskim narodom o tome čiji je Thompson i je li ga HDZ angažirao kao pobočnika svojih političkih interesa, javnost je suočena s informacijama o “zabranama” Škorinih već dogovorenih koncerata. S naslovnica vrište naslovi “HDZ-ovi gradonačelnici i načelnici zabranjuju Škorine koncerte”.
PIŠE: Marko Ljubić
Uočljiv je, iako vrlo proziran, ali ipak ne bezopasan pokušaj korištenja apsolutno nacionalno nedodirljivog Thompsona, usprkos njegovim vrlo jasnim stavovima, za stvaranje konfuzije u nacionalnom političkom tijelu.
Zadržimo se malo na ovim “hadezeovim zabranama”. Škoro zbog svog glazbenog opusa gotovo da i nije imao nikakve šanse dogovoriti koncert na razini općina i gradova ni s kim drugim izuzev s hadezeovim, eventualno pravaškim ili nekim od njih otrgnutim neovisnim načelnikom. Dakle, kada se spominju zabrane, one su postojale i postoje u Hrvatskoj u fazi odabira i kontakata i potpune nemogućnosti da bilo tko s nacionalnim glazbenim ili bilo kojim drugim umjetničkim ili zabavnim sadržajem nacionalnog predznaka u gotovo svim sredinama gdje su na vlasti ljevičarske ili paraljevičarske skupine tipa IDS, nastupi pred “građanima”.
Potpuno je logično da paralelno s nastojanjima kriminalizacije HDZ-a zbog “ustaše” Opare radi Thompsonovog koncerta na Rivi, polazeći od “neupitnosti” Thompsonovog fašizma, antife i ljevica čak i Plenkovića proglašavaju ustašom, jer im to služi za aktiviranje izbornog tijela oko Zorana Milanovića nasuprot “opasnog i nastranog” HDZ-a. Ljevica se još uvijek nema nasuprot koga zbiti u redove, a s obzirom da im je negacija idejni i programski predznak, preostaje im na nacionalnoj razini HDZ kao crvena krpa, makar i ovaj Plenkovićev.
S druge strane guranjem u javnost priče o političkom animozitetu Thompsona prema Škori, iako Thompson apsolutno ničime nije dao povoda za to, kao ni Škoro uostalom, nastoji se izazvati animozitet do eskalacije i mrvljenja istoga, nacionalnog izbornog tijela, izazvati zabuna i defetizam pa neizlazak na izbore, što je jedina opcija u kojoj Milanović ima izglede postati predsjednik. Dakle, posve su logični i razumljivi motivi ljevice i njihovih medija. To su osmišljene kampanje s dokazano provjerenim efektima.
No, gotovo na istoj matrici takvom javnom ponašanju pridružio se jedan značajan dio nacionalnih medija i novinskih autora. Da vidimo ima li u tome logike, koja je i kakve su posljedice takve “desne” kampanje?
Primjetno je u ovoj “zabranjivačkoj” gužvi da jedan dio novinara i medija koji su već otvoreno svrstani uz Škorinu predsjedničku kandidaturu također snažno javno ističe to “zabranjivanje” nastojeći od Škore napraviti žrtvu zločestog HDZ-a, pri čemu zanemaruju da je potpuno i pogubno i nepošteno plenkovićizirati baš svakog lokalnog čelnika te stranke, pokušavajući na taj način stvoriti što veći odmak ili različitost Škore i “zarobljene” KGK.
Da je svaki lokalni čelnik i svaki član HDZ-a stvarno plenkovićiziran, nikada Ruža Tomašić i Suverenisti te skupine koje su s nacionalnog spektra bile blizu praga na europskim izborima, ne bi osvojili toliko glasova uz izlaznost koja nije niti malo proširila krug sudjelovanja pasivnih državljana na izborima, a koja bi značila novu političku vrijednost na izbornom tržištu.
To je potpuno pogrešna koncepcija iz najmanje dva razloga.
Prvo, u startu se od Škore koji se kandidirao za najvišu funkciju u zemlji pokušava napraviti žrtvu, pokušavajući izazvati reakciju naroda u njegovu korist, ali i zanemarujući pogubnu činjenicu da žrtve simboliziraju prije svega slabijeg, a ne jačeg, nemoć, a ne moć, poraz, a ne pobjedu. Ljudi se bez obzira na manifestaciju sućuti sa žrtvama u pravilu pred izborom opredjeljuju za moć i pobjednika, pri čemu valja razlikovati moć zločinaca i odnos zločinca i žrtve.
U ovom slučaju takvog odnosa nema, stoga je proizvodnja pobjede na dojmu žrtve više nego upitna i po svemu što znamo o hrvatskom narodu, suprotna tom karakteru.
Pokušaj stvaranja žrtve od Škore na tankom je ledu i zbog sveprisutnih javnih usporedbi Thompsona i Škore, pri čemu kreatori takvog Škorinog političkog profila očito jako podcjenjuju pamćenje hrvatskog naroda koji je godinama svjedok ružnih kampanja protiv Thompsona, zabrana, teških destrukcija i sveopće kriminalizacije, kojoj Škoro na svu sreću nije bio izložen.
Opasno je zato sada umjetno tijekom praktične iako neslužbene predsjedničke kampanje, pokušavati na vrlo nategnutim i često dvojbenim tezama od predsjedničkog kandidata, čas raditi glazbenika koga HDZ progoni, čas snažnog političara koji će i od toga HDZ-a spasiti naciju.
Konačno, Thompson nikada nije dopustio biti žrtva, zato ga ljudi slijede, vole i poštuju i postao je moć koju režim mora respektirati. To je jedini siguran pravac ponašanja u pokušaju stvaranja pobjedničke politike, pa je neshvatljivo s koliko rizika Škorini samozvani ili zvani suradnici kreiraju ovu fazu njegove političke nominacije.
Uz to valja jasno reći da je usprkos svojoj primarnoj profesiji Škoro nakon objave namjere predsjedničke kandidature primarno političar najvišeg ranga, a tek onda glazbenik. Škorina politička namjera se upravo zbog njegovih kvaliteta, dokazanih i postignutih na glazbenom području nikako ne može uspoređivati s političkim značajem tolikih egzibicionista i prolaznika, koji na izborima pokušavaju skrenuti mrvicu pozornosti na sebe. Zato nije nelogično i neopravdano da načelnici općina u kojima se dogovaraju ili su već dogovoreni njegovi koncerti vide u tome i model njegove političke kampanje.
Nerazumno je i štetno prije svega za Škoru u otkazivanju ili odbijanju ponuda za koncerte u predstojećim danima i mjesecima tražiti nekakvu urotu HDZ-a ili zloću načelnika i gradonačelnika, jer je potpuno legitimno u njegovim koncertima nakon objave kandidature vidjeti i političku promociju te sukladno tome donositi zaključke i odluke po mjeri lokalnih čelnika. To je bio rizik koji se morao predvidjeti i uvažiti pri odluci o natjecanju za predsjednika države.
Čak ako ima nekorektnosti, nerazumno je i rizično od toga graditi politički profil pobjedničkog kandidata, zbog nužnosti stvaranja javnog dojma da pobjednika ne mogu i ne smiju omesti zapreke. Da ih nema, u čemu bi bio onda poseban i potreban kvalitet kandidata ili zašto bi ljudi umjesto dosadašnjih kandidata i funkcionera birali Škoru?
Škoro jednostavno mora pokazati da je jači i bolji od Plenkovića, ako su se već u njegovom timu opredijelili natjecati protiv njega minorizirajući osobnost i integritet Kolinde Grabar-Kitarović, a to se ne može pokazati optužujući Plenkovića i HDZ za progon Škore, jer na taj se način šalje gubitnička poruka.
Pobijediti se te ljude može samo jasnim i eksplicitnim porukama da je Škoro bitno drugačiji od njih, da namjerava voditi drugačije politike i da ima jasna rješenja za ključna nacionalna pitanja. I naravno, da je u svakom trenutku jači od njih i njihovih “balvana” na predsjedničkoj cesti.
Marko Ljubić/Foto:pxll
