Iako je nacionalna Hrvatska i golema većina hrvatskog naroda bila doslovno zgrožena izjavom nominiranog predsjedničkog kandidata SDP-a i manje više ujedinjene ljevice Zorana Milanovića da je ćirilične ploče u Vukovaru skidala i razbijala ulična rulja, ta njegova izjava, koliko god izvan političkog konteksta djelovala strašno, primjer je političke komunikacije i snažnog integriranja ciljanog izbornog tijela.
U političkim utakmicama i komunikaciji uvijek je gubitnički iščuđavati se nad suparničkim porukama, namjerama, stavovima, jer sve izrečeno ima jedan jedini pragmatični cilj – usmjeriti maksimum izbornog tijela ka svojim porukama i svome cilju, pa je umjesto zgražanja i jaukanja s kojim se samo pojačava efekat Milanovićevih poruka i pospješuje se njegova namjera, nužno na istoj ili većoj razini odgovoriti eksplicitno na problematiku o kojoj se on očitovao.
Najbolje bi bilo sa stajališta ostvarivanja političkog cilja prisiljavati suparnika na reakciju zadajući visoke standarde eksplicitnih očitovanja i vodeći igru namećući pitanja i probleme, a ne isključivo reagirati na suparnikove izjave, jer onaj tko vodi igru uvijek je u prednosti. Na taj način politička komunikacija se usmjerava na vlastiti teren, prema vlastitim željenim pravilima i što je najvažnije prema vlastitoj ciljanoj strategiji. Milanović je u ovom slučaju vrhunski reagirao.
On zna točno kojem se izbornom tijelu obraća, točno zna na kojemu izbornom tijelu u ovoj fazi natjecanja nema što tražiti pa ni ne traži, jer bi porukama tom izbornom tijelu samo unosio sumnje u ono tijelo kojemu po nominaciji pripada. To mu u ovoj fazi kampanje nikako ne treba. Poučen iskustvom s prošlih parlamentarnih izbora, koje je izgubio zbog poruke o Srbiji kao “šaci jada”, ostao bez više od 150 tisuća glasova u odnosu na godinu ranije i time, usprkos slabijeg rezultata Plenkovićevog HDZ-a u broju ostvarenih glasova u odnosu na Karamarkovo postignuće, omogućio Plenkoviću prilično komfornu pobjedu, Milanović očito danas vodi računa o tom poučku.
Moć njegovih poruka utoliko je veća ukoliko se s druge, suparničke strane, ima, a on to dobro zna, ljude koji će umjesto žestokog i eksplicitnog odgovora o problemu srpskog političkog divljanja Hrvatskom, čiji je instrument ćirilica u Vukovaru, izbjeći jasan stav o tom pitanju i žestoko se obrušiti na njega osobno ili se zgražati.
Na taj način Milanović postiže, ne samo zbijanje svoga izbornog tijela, nego izaziva defetizam suparničkog, istovremeno neizravno predstavljajući suparnike pred njihovim političkim tijelom kao slabiće. Očitujući se o ćirilici u Vukovaru, Milanović nije mogao biti jasniji. To je jedino bitno u političkoj komunikaciji.
S druge strane njegovi najozbiljniji suparnici, barem prema očekivanjima javnosti i anketama, većinom izražavaju potporu Penavi delegirajući na njega i Vukovarce odgovornost, daju potporu Marijanu Živkoviću, koga je država navodno pomilovala proglašavajući ga brat bratu ludim, govore o nekakvoj ravnopravnosti kao da je Hrvatska okupirana pa se želi hvatajući se za slamčice spasa iz članka 8. Ustavnog zakona malčice popustiti okove te okupacije.
Lupeta se o nekakvoj Hrvatskoj po mjeri čovjeka, pijetetu Vukovaru, politici bez ideologije, svjetloj budućnosti i sličnim, sve od reda zaobilaznim akrobacijama u kojima nema trunčice jasnoće. To su modeli pokušaja izbjegavanja jasnog stava, neimanja stava ili realnog prikrivanja stava.
S druge, one Milanoviću suparničke strane, jedini je još eksplicitniji od Milanovića, iako se ne služi ružnim izrazima kao on, Anto Đapić, koji s pozicije totalnog autsajdera, totalno javno ozloglašenog koncentriranim nastojanjima i ljevice i tzv. desnice, pokušava hrvatskom narodu reći da je recimo za Vukovar i ćirilicu jedini lijek uništenje srpske politike u Hrvatskoj i eliminacija političkog srpstva iz državnog i javnog poretka zemlje, počevši od ukidanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a ne hvatanja za članak 8.
Komunikacija Zorana Milanovića i komunikacija njegovih glavnih suparnika s navodne desnice, Kolinde Grabar Kitarović i Miroslava Škore jasno ukazuje na razloge zbog kojih izrazita politička i vrijednosno manjinska struktura tako suvereno vlada Hrvatskom već godinama.
Na nacionalnom, Milanovićevom izbornom tijelu, a ne njemu osobno primarno, suprotnom spektru, nakon Tuđmana nema političara koji istodobno ima i javno prepoznatu pobjedničku moć i jasne, razumne i golemoj većini naroda prihvatljive poruke. Zato se ta golema većina osipa, mrvi na desetine nekakvih strančica i inicijativa, međusobno se koljući za mrvice s vladajućih stolova i djeluje sve umornije i deprimiranije.
Kritična razina razumne političke moći koja se okuplja oko poruka bez okolišanja i filozofiranja tipa Anto Đapić svedena je odavno na nekakav krajnji politički narativ, iako je potpuno sigurno izraz želja, nada i interesa goleme većine Hrvata.
Zato za kraj, nemojmo se pitati gdje je i zašto je Hrvatska tu gdje jest, jer svi to i vidimo i znamo. Tu je gdje je trenutno politički Đapić, a nije ondje gdje se izbjegavaju jasni stavovi i odgovori pa tako u okolnostima kakve imamo, sve više postaje Milanovićeva, pobjedio on ili njegovi suparnici bez jasnog stava na izborima.
Zato je tragikomično slušati, na potpuno istoj komunikacijskoj matrici, vapaje s navodne desnice o Plenkoviću, velikoj koaliciji i sličnim, isključivo stranačkim odlukama njegove i njihovih stranaka, umjesto da se definiraju jasne politike, jasni i svim Hrvatima razumljivi stavovi, okupe pametni ljudi u kojima će izborno tijelo nacionalne Hrvatske prepoznati dovoljno jamstvo pobjedničke moći i preuzeti Hrvatsku u potpunosti.
Tada, tek tada bi antifašisti i ovakvi ljevičari bili Milanovićeva ulična rulja, a “rulja” bi imala svoju državu.
Marko Ljubić/Foto:facebook zm
