Najbolji pokazatelj koliko je Plenković u biti bezbojni administrativac je nevjerojatni raskorak u ponašanju prema MOST-u i ponašanju prema HNS-u.
Plenković će u hrvatskoj političkoj povijesti ostati zapamćen kao čovjek koji je došao na vlast porukom da stranka (HDZ) ne smije biti talac jednog čovjeka (Karamarka), da bi nakon toga cijelu naciju učinio taocem svog beskrupuloznog karijerizma.
Na samom početku mandata u jednoj svojoj kolumni, pitao sam se, je li karijerni projekt zgotovljen i formiran u labirintima administracije osposobljen za djelovanje izvan salona establišmenta.
To sam pitao s namjerom ukazati na njegove nedostatke, a potaknut njegovim otvorenim i rigidnim strahom od referenduma i svakoga oblika masovnog političkog aktivizma.
Gledajući s pozicije vlastodršca, samo bi krajnje nesposobni ljudi u uvjetima kada se ne smije primijeniti totalitarni instrumentarij i nasilje, zanemario akumulirano neraspoloženje nacije serijom političkih postupaka tijekom cijeloga mandata i dopustio eskalaciju tipa prosvjeda prosvjetara, a totalno socijalno neinteligentan čovjek bi svoju političku nedodirljivost i samoprojiciranu sliku gradio na makrofinancijskim vradžbinama izvanrednog Zdravka Marića i sretnoj globalnoj ekonomskoj konjunkturi, bez ikakvog opreza prema možebitnim provalama spontanog ili potaknutog gnjeva nacije, ljudi koji ni blizu u tim brojkama ne vide trajnije uporište za optimizam, bar približno dovoljan za kompenzaciju višegodišnjih poniženja.
Plenković djeluje vrlo iskreno kada se javno iščuđava zbog prosvjeda učitelja i nastavnika, jer u njegovoj svijesti nema mjesta za propitkivanje osobnosti i akumuliranog statusa ljudi o čijim sudbinama donosi odluke.
Njemu su isključivi elementi za ocjenu stanja, pa i dopuštenog ponašanja ljudi i struktura kojima je nadležan, brojke i potvrde njegove vrijednosti iz europskih centara moći, pri čemu uopće nije u stanju shvatiti da te pohvale, fotografije s prilično ozloglašenim europskim birokratima i liderima može svezati mačku o rep i da ljudi ne samo ne drže do njih, nego i imaju refleksni animozitet prema njima. Plenkoviću je to vrhunac smisla postojanja, a golemoj većini naroda vrhunac perverzije.
Brojke i europsko paradiranje njemu govore da im je “dao više nego itko prije”, s naglaskom na ovo – dao. I to je njegov glavni problem.
Dopuštajući eskalaciju prosvjeda učitelja i nastavnika i demonstraciju sile suparnika na glavnom zagrebačkom trgu, Plenković je postao lovina, dopustio je ono što nitko na vlasti ne smije, da se suparnik silno ohrabri, stekne svijest o svojoj snazi i moći, što je prvi korak ka multipliciranju i eksploziji akumuliranog nezadovoljstva s nesagledivim zahtjevima, koji se više neće zadržati na koeficijentima.
Uz demonstraciju snage sindikata i prosvjetara, apetiti se sa svih strana bude, prosvjed se širi na kompletan društveni i politički teren, tisuće utjecaja se integriraju u prosvjednu strukturu, koju više čak i da hoće ne mogu kontrolirati ni sindikati. A neće, jer Mihalinec nije samo sindikalni vođa, s obzirom da se već odavno otvoreno ideološki i politički eksponirao, prije svega ruku pod ruku s Blaženkom Divjak na projokićevskom prosvjedu udružene antife pod GOOD inicijativom, nego prikriveni politički aktivist.
Konačno, Plenković je dopustio u svojoj opsjednutosti za europskom slikom i karijerom i tome potpuno prilagođenoj vlasti s potpuno založenom državnom politikom u tu svrhu, da mu u Vladi sjedi i raste opozicijska bomba Blaženka Divjak, koja je i zakuhala štrajk s Mihalincem, usmjeravajući svu negativnu energiju i erupciju prema Plenkoviću.
Najbolji pokazatelj koliko je Plenković u biti bezbojni administrativac je nevjerojatni raskorak u ponašanju prema MOST-u i ponašanju prema HNS-u.
Smjena Mostovih ministara bila je na prvi pogled državnički i snažan politički čin, a usprkos progunđavanja njihovih pristaša, golema većina hrvatskog naroda, kome su se mostovski diletanti popeli na vrh glave za godinu dana neusporedivo više i od najgorih daveža na javnoj i političkoj sceni, pozdravila je Plenkovićevu reakciju, da bi mjesec dana nakon te demonstracije odlučnosti svi shvatili da je to bila pripremljena zamka za nezrele mostovske opozicionare na vlasti, kako bi se već od ranije pripremljen savez s Vrdoljakom realizirao. Tu se već vidjela Plenkovićeva beskrupulozna i ziheraška politička narav i tu je bio jasno naznačen pravac politike spremnosti cijelu državu upotrijebiti za svoje karijerne političke ciljeve.
Tu je Plenković demonstrirao političku nezrelost, nesposobnost i paničan strah od izbora, ili naroda, iako bi nakon smjene Mostovaca, uz posrnuli SDP ostvario po svim analizama nadmoćnu pobjedu.
No, strah salonskog političara bio je jači od razuma, a karijerne ambicije i ciljevi su bile i ostale jedine stepenice koje je vidio i znao njima koračati.
Tako je on postao talac HNS-a i Pupovca, a njihovi nezasitni zahtjevi i u mnogim trenutcima otvorena poniženja i provokacije bili su industrijska vrpca proizvodnje sve većeg nezadovoljstva nacije. S obzirom da niti jednim potezom, da je ne znam što napravio, nije razumski mogao računati na ljevicu ili bolje rečeno antifu, koja ga je u medijima podupirala u obračunima ili u ponižavanju “desnice”, odnosno nacionalne Hrvatske, ali će uvijek iskoristiti i najmanju priliku zadati mu udarac kao hadezeovcu, ispao je diletant čak i sa stajališta svoga karijerizma, jer je akumulirao protiv sebe gnjev nacionalne i kršćanske Hrvatske, a nije imao izgleda pridobiti onu drugu. To budala sebi ne bi dopustila.
Njegov ” državnički” čin smjene Mostovaca mu je, umjesto uzletišta u političkoj poziciji, uz HNS i Pupovca, a pogotovo uz Blaženku Divjak u Vladi postao karikatura i znak potpunog gubitka integriteta.
Odlučni državnik postao je ponizna pudlica pred posve nedostojnom skupinom, zbog opsesije stvaranja nekakve europske relevantnosti, usporedive samo s Titovom opsesijom liderstva među diktatorima i ljudožderima tzv. nesvrstanog svijeta.
Ponajbolje o njegovom političkom i karakternom profilu govorila je kadrovska struktura kojom se okružio, krcata ili bezbojnim mediokritetima, ili posrnulim političkim lutalicama stranačkim labirintima, dokazanim prevrtljivcima i poslušnicima, ukratko samo i isključivo ljudima koji nikada nisu postavljali pitanja i kojima je socijalnim statusom upravljao vrat s pogledom u vođine vrške cipela.
Takva struktura je preživljavala uvijek na nelojalnosti u kriznim situacijama, na gaženju dojučerašnjih autoriteta i iskakanju na prvoj opasnijoj krivini, razvijajući umjesto kompetencija za rješavanje problema ili pomoć u kriznim situacijama, njuh za opasnost i za prepoznavanje novih vođa, kojima se treba prikrpiti gazeći stare. S takvim suradnicima se može držati kontrola sve dok se ne ukaže moć i snaga, koja će njihovu lojalnost dovesti u kušnju. Vladar koji se oslanja na takve, ne smije dopustiti razvoj konkurentske moći.
Plenković je prilično uspješno plovio HDZ-om, jer nije postojala nikakva koncentracija moći u stranci, jednako kako je podzemnim utjecajima prilično uspješno putem ucjepljenih satelita i čitavoga niza nikogovića, kontrolirao desnu scenu i amortizirao gnjev zbog Istanbulske konvencije, a uspio je uoči približavanja godine predsjedničkih izbora, uništiti svaku konkurentsku pomisao Kolinde Grabar-Kitarović, čineći ju svojim taocem u potpunosti.
No, kontrolirajući sve i svakoga, očekujući potpuni komfor za paradiranje na europskim pozornicama tijekom predsjedanja EU, zanemario je oprez i temeljno pravilo – ne dopustiti javnu demonstraciju snage nasuprot sebe i izbjeći baš svaki povod za to.
Jer, kada se javna pozicija načme, kada umjesto lovca postaneš lovina, baš sve strukture, svih profila, interesa, ambicija, ljudi u rasponu od gospode do klošara, nagrnu na plijen. U takvim okolnostima nemoguće se obraniti, a privremeni opstanak na poziciji plaća se neviđenom cijenom.
Plenković je uveo državu zbog svoje karijerne beskrupuloznosti na iznimno opasan teren, gdje mu političko- interesne skupine oko Bandića, Kajtazija, zatim Beograd preko Pupovca, mogu tražiti što god požele i dobit će.
Njegova politička beskrupuloznost nije, kako je on kritizirao Karamarka, postala omča oko vrata stranke, u njegovom slučaju ne čak ni države, već omča oko vrata hrvatskog naroda.
Plenkoviću je pobunom učitelja i nastavnika stigla na naplatu sva nesposobnost prikrivena nadmoćnošću nad nedoraslim suparnicima, stigao mu je račun za samoprojiciranu zvjezdanu sliku bez realnog pokrića, dobio je moćnijega suparnika, a njegov politički profil ukazuje na pogubnu spremnost plaćanja baš svake cijene za svoje održanje.
Slabosti takvog čovjeka na čelu države koristi svatko, s tim što je lako za preslagivanje pozicija moći u zemlji, problem je kad se cijena plaća i onima izvan zemlje, među kojima su i smrtni neprijatelji hrvatskog naroda s pozicijama od kojih izravno ovisi Plenkovićev opstanak.
Nitko od tih aspiranata neće propustiti izravno ili neizravno iskoristiti masovnu pobunu u čijem središtu stoji demonstracija moći desetina tisuća ljudi na zagrebačkom trgu. Pobuna učitelja i nastavnika upravo poprima snagu golemog požara u olujnoj buri.
Jedini kanader za zaustavljanje ovoga i drugih požara je trenutno moralni imperativ prvog reda – zaustaviti tog čovjeka, jer njegove “europske” ambicije su preskupe.
