Kad hrastovi padaju, u šumi se miševi ukazuju. Kad se bilo što događa oko živog, tek umrlog i poprilično pokojnog Milana Bandića, tu je Dario Juričan.
I neka ga, rekli bi ljudi, mora svašta i svakakvih biti. Kažu ljudi da je suočavanje s ružnim i tužnim najbezbolnije uz smijeh, jedino se za bojati da televizije koje naslikavaju smiješnog Juričana ne pretjeraju pa ljudi koji ih gledaju ne pocrkaju od smijeha, što bi nakon covida moglo biti fatalno za Zagreb, a i za Hrvatsku.
Prilično je tragikomično kad ozbiljne televizije, kakvom se smatra NOVA TV i kakvom je mnogi smatraju, u centralne dnevnike u kojima ozbiljni izvjestitelji kao Andrija Jarak izvješćuju o uhićenjima Bandićeve podstrukture pitaju Juričana za “mišljenje”, naslikavajući tog smiješnog tipa, neki kažu i komičara.
Razumijem da čovjek koji nema ni jedan uočeni talent i koji je pristao baš zbog toga biti što su mu god ponudili, u ovom slučaju komičarem, nekakvim performerom, a u biti služiti sukobljenim substrukturama ispod površine ozbiljne politike za javno davljenje i publike i suparnika, to pristane raditi, jer mu je umjesto metle ili lopate u nekakvoj rupi, omogućen lagodan život, pozornica, ali i medijska potpora koja od te nesretne pojavnosti radi, zamislite, urbani trend.
Tko ne bi kruha bez motike, reklo bi stotine ili tisuće sličnih?
Stvorenje koje je netko, očito na temelju dobro skeniranog psihoprofila, Boga pitaj kakvom prigodom, gurnuo u javni prostor, u društvene ratove prvo protiv Kutle, zatim Todorića pa protiv Bandića, radeći mu nekakav smiješni status dežurnog politperformera medijskim potkanalima upravo modelom Bandića i strukture koju personificira Kazo Kamikazo, na svoj način sličan Juričanu, samo puno uspješniji u naplati svojih “komedija”, očito netko i dalje nastoji održati na životu i poslije Milana.
Takvi u podzemlju uvijek trebaju, pogotovo kad neprijatelje možeš ubiti moćnim oružjem – smijehom.
To je s jedne strane Juričanu kompliment, doduše jedino njemu prihvatljiv, jer ispada da je jedinstven, a s druge strane je jasan znak da su i ova hapšenja posljedice očuvanja substruktura i bitke za novootvorene pozicije u toj kaljuži, jer će uvijek neki “Kaze” zamjeniti nove “Kaze”, baš oni koji se sad najuočljivije javno zgražaju i smiju Juričanu.
Juričana ipak nije tako lako zamjeniti, jer u tu pojavnost je ulupano nešto kuna, stvorena mu je medijska struktura, proizvedeni su i oni kojima je duhovit, a ni nema se vremena sad proizvoditi novog još smiješnijeg “komičara”. I to “urbanog”, sa šeširićem.
Upravo naslikavajući to stvorenje i pitajući ga, zamislite, za mišljenje, NOVA TV i njihova medijska subraća rade satisfakciju kriminalu protiv kojeg se “bore”. Pa tko bi se bojao opasnih kriminalaca, nevaljalaca, lupeža, ili tko bi neizbaždaren juričanskim humorom osuđivao drpislave, lopove i snalažljivce, ako ključno “mišljenje” o njihovim zlodjelima nudi Juričan!?
Cirkus bio, cirkus ostaje.
Juričana sad, kad ponestaje odavno proizvedenih nevaljalaca, nastoje preusmjeriti na Davora Filipovića, pokazujući na taj smiješno komični način da je to stvorenje nastalo kao oružje za političke borbe, da njegov i njihov motiv nikad nije bio uređeno i zdravo društvo, niti borba protiv kriminala, nego borba za njihove protiv tuđih, bili njihovi neotkriveni kriminalci, bili “urbana subkultura”, koja nikada nigdje neće imati ni “k” od kulture ni od komedije, a od urbanog ima eventualno samo lošu karikaturu.
Nikako se drugačije ne može protumačiti njegov pokušaj fokusiranja na Davora Filipovića, nego kao parapolitički nalog kaljuže protiv mladića koji je baš u svemu suprotnost juričarenju ili bandićizmu. Nije dakle pitanje tko je, što je ili kome služi Juričan ili kamo on ide, jer oduvijek ide kamo ga naviju, pitanje je kamo ide NOVA TV oslanjajući se na te javne kreature?
Nadam se jedino da NOVA TV i njihovi, kažu neki, srpski vlasnici, ne pokušavaju neku vrstu genocida protiv Hrvata, sileći nas popucati od smijeha Juričanovom smiješnošću.
Marko Ljubić/Foto: Goran Mehkek / Cropix
