Začuđujuće je kako se u Hrvatskoj nikada nije uspijevao uspostaviti kritični minimum razuma u mainstream javnosti da se postavi pitanje, što to motivira otvorene relativizatore ili apologete srpske agresije na Hrvatsku, da tako zdušno „štite“ Bošnjake u BiH od Hrvata i promiču hrvatsku zločestoću.
Pritom se opravdava ili bar ignorirasrpski klasičan genocid i u Hrvatskoj i u BiH. Ili, tragom toga, što to potiče ili motivira bošnjačko vodstvo iz BiH da upravo u Hrvatskoj na klasičnoj prosrpskoj platformi očekuju potporu ili uporište za svoju antihrvatsku politiku u BiH?
Upravo ta enigma krije razloge udara na hrvatsku glavu u Zagrebu, jer tu je nacionalni um, ako se njega preodgoji, preformira, ako se u njemu programira istina i poželjne vrednote, lako je toj glavi odsjeći noge. Tri njene noge, prvo onu u Hrvatskoj, zatim njenu nogu u Bosni i Hercegovini, a nakon toga će se osušiti prsti diljem svijeta. Od prvoga dana na udaru je tih koordiniranih zamaha sjekira bila hrvatska noga u BiH, a u tu nužnost trebalo je uvjeriti prvo „ispravne“ Hrvate u Hrvatskoj, kojima se nužno moralo prikriti činjenicu da će ostati jednonogi bez svoje sestre u BiH te tako ostati u teškoj strateškoj neravnoteži i bez stabilnoga oslonca.
Zbog toga je u Hrvatskoj silno istaknut jedan jedini simbolički oslonac, koji za pacifikaciju Hrvata pred bošnjačkim ciljevima, postaje sve više nešto kao Jasenovac velikosrpskim namjerama i ciljevima.
Ahmići.
Ahmići su postali i u Hrvatskoj simbol, nešto kao Srebrenica. S tom razlikom da su Ahmići imali daleko potentniji politički potencijal u kriminalizaciji hrvatskog naroda u cjelini, nego Srebrenica u političkim borbama sa Srbima, jer Srbima kako bi ljudi rekli ne smeta ni obraz ni pamet, i, konačno, ne bi radili to što su radili da im je opterećivalo kolektivnu nacionalnu memoriju. Ahmići i stvaranje mita od realnoga zločina ispod koga se krije strahovito puno podmuklih događaja, silnica, nositelja i protagonista, te koji se interpretira nasilno i jednoznačno kao ključni element ukupnih odnosa Bošnjaka i Hrvata u tom vremenu, autocesta supolitičkog uništavanja Hrvata u BiH.
A, iako to ne vide danas, izvan svake sumnje i potpuno pogrešnog usmjeravanja Bošnjaka, jer, uz ostalo, svaka cesta koju su u Hrvatskoj gradili stihoklepci – Predrag Lucić, zatim Dežulović, Zoran Pusić, Stipe Mesić i gomila polupilsela i pilsela predoziranih ampulama banalnoga antifašiziranja – vodi u provaliju. Na prvoj krivini, jer je skretničar Pupovac, a gumb u Beogradu, makar se iza svega u daljini cerekao Erdogan.
Od Ahmića kao nametnutog simbola ukupne „nedužne“ bošnjačke žrtve od „zločinačkih“ Hrvata u cjelini se neće i ne može odustati sve dok i jednoga Hrvata kao političke osobnosti ima u Bosni i Hercegovini, a da bi to imalo snažan potencijal, nužno je u Hrvatskoj javno prikriti bošnjačke zločine i zlu politiku iz toga vremena nad stotinama tisuća Hrvata. Tako se eliminiraju Hrvati fizički i politički, ili, sve dok i zadnji figurativno rečeno ne stavi fes na glavu i pokloni se pokojnom „amidži“ Aliji Izetbegoviću, odnosno njegovoj ostavštini. U aktualnom diskursu – bošnjačkoj žrtvi.
Zato efendija Cerić piše „komšinici“.
I zato mu treba vrlo tvrdo odgovoriti hrvatskom državnom fetvom.
Nitko nije usavršio trgovinu žrtvama kao Srbi, to je već dostiglo epsku i praktično-političku dimenziju, pa nije bilo razloga da istu tu strategiju ne primjenjuju Bošnjaci, pogotovo kad s druge strane imaju i jedni i drugi Hrvate uzdrmane na mainstream razini prihvaćenom genetskom krivnjom.
Je li Hrvatska mogla utjecati, ili, je li hrvatski narod u BiH mogao izbjeći rat s Bošnjacima? Nije nikako. Za izbjegavanje toga rata trebalo je dvoje, kao i za njegov početak.
Dakle, potpuno jednako, bar jednako, za taj rat su krivi i Bošnjaci. To nije samo pretpostavka, postoje svakome tko hoće i želi, tisuće relevantnih dokaza za tu tvrdnju, a u konačnici postoje i sabrani stenogrami tadašnjeg Predsjedništva Republike BiH, koji nude zastrašujuću dimenziju antihrvatske politike tadašnjega bošnjačkoga vodstva. Ne nagađam, ja sam ih čitao.
Da se vratimo Ahmićima i ponašanju javnosti, ali i politike u Hrvatskoj prema toj temeljnici suvremene bošnjačke agresije na hrvatske nacionalne interese u Bosni i Hercegovini, a kako vidimo u ovome pismu gdje efendija Cerić traži „izvinjenje komšinice“ Kolinde Grabar Kitarović i „komšijama Bošnjacima u Hrvatskoj“ agresije i na samu Hrvatsku. Sukobe koji su tinjali na desetine mjesta između bošnjačkih i hrvatskih postrojbi, rukovodstava i u konačnici državnih predstavnika u to vrijeme, nije se mjesecima prije toga nikako uspijevalo pretvoriti u sveopći rat.
Bilo je jasno da je nužno izazvati taj rat pod svaku cijenu kako bi se sama sadržina sukoba u zemlji pretvorila u građanski rat umjesto srpske agresije, a za to su uvijek najbolji stimulatori- potoci krvi. I potekla je na isti dan, u isti sat, u travnju 1993. godine u Ahmićima i Trusinu. Čitajući i prateći suđenje za zločine u Trusini, dobio sam potvrdu koju sam godinama istraživao, ali nisam ju uspijevao pronaći, iako su koincidencija i motivi bila ultra indikativni.
Sarajevski mediji su tada, prateći suđenje za Trusinu, potpuno prešućeno u hrvatskom medijskom prostoru, objavili stenogram iz štaba Armije BiH. To je razgovor između zapovjednika Armije BiH, ujutro 16. travnja 1993. godine iznad Trusine, koji svoga višega zapovjednika uoči udara na Trusinu pita: „Jesu li ustaše upale u Ahmiće, dokle ćemo čekati“?
Više je nego vidljivo da su postrojbe koje su imale upasti u Ahmiće nosile planiranu smrt, jednako kao i one koje su čekale iznad Trusine. Nakon toga je rat eskalirao svom žestinom.
S tom razornom razlikom što se o Trusini vidljivo godinama šutjelo, a Ahmići su postali globalna paradigma hrvatskog zločinstva. Taj princip šutnje moguće je vidjeti u mainstream medijima u Hrvatskoj i danas, kad recimo HRT cijeli dan emitira vijest o odluci Ustavnog suda BiH o nevaljalosti referenduma u Republici Srpskoj, a potpuno prešućujući neizmjerno važniju odluku toga Suda da se hitno imaju promijeniti dijelovi Izbornog zakona koji je omogućavao Bošnjacima preglasavanje Hrvata u BiH institucijama. Eto posla za Obuljen i Plenkovića na HRT-u!
O genezi paradigme Ahmića te čitavome nizu izuzetno podlih postupaka tadašnjega britanskoga kontigenta mirovnih snaga, koji je zanimljivo bio raspoređen upravo u samo srce kasnijega najtežega rata između Bošnjaka i Hrvata u Srednjoj Bosni, gdje uopće nije bilo eskalacije sukoba sa Srbima, vrlo detaljno i vrlo dokumentirano je pisala britanska znanstvenica Carole Hodge, a slika i poruka je potpuna istoznačna ovoj, koju sam naveo iz razgovora bošnjačkih vojnika iznad Trusine. Ukratko, duboko osmišljena specijalnoratovska ili agenturna operacija uvođenja u krvavi rat dva naroda- oba žrtve srpske agresije.
Na lažima i samo na temelju brojnosti naroda u Federaciji prije svega, a zatim na slabostima Republike Hrvatske i praktično izdajničkom ponašanju čitavoga niza njenih najviših dužnosnika, te na trenutnoj premoći antife, ne može se graditi – suradnja.
Najnoviji pokušaj banalnoga, ali i zbog svega navedenoga, ozbiljnoga pokušaja „komšije“ Mustafe Cerića, neprikosnovenoga islamskog lidera Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, čovjeka koji se nikako ne može amnestirati od teških devijacija prije svega i na samome duhu islama među bošnjačkim narodom, ali i od blagoslova teških destrukcija tadašnjega bošnjačkoga vodstva na čelu s pokojnim Alijom Izetbegovićem, samo je zoran prikaz stalnih političkih namjera bošnjačkog vodstva, ali i dokaz da im Kolinda Grbara Kitarović radi probleme, koje nisu očekivali.
Pismo efendije Cerića se mora gledati u kontekstu Plenkovićevih poruka u Sarajevu i Mostaru, hapšenja u Orašju, te što je najvažnije – puštanja hrvatskih vojnika iz Orašja da se brane sa slobode.
Ne piše efendija džaba i bez povoda.
Onoliko koliko Hrvatska državna politika postaje samosvjesnija i suverenističkija, koliko bude pokazivala svijest da bez punog državnoga statusa Hrvata u BiH nema stabilnosti Republike Hrvatske ni ukupne hrvatske nacionalne državnosti, sve će biti snažniji pokušaji udara na sam vrh hrvatske države i nositelje upravo takve politike. U tim udarima uvijek će se računati na notorne hrvatske antife, militantnu antihrvatsku skupinu koju raspodijeljenu na stotine notornih udruga i pod svakakvo nazivlje, te ojačanu kontrolom u medijima i u navodnoj lijevoj politici, kao klasičnu subverzivnu kolonu ili petu kolonu u Hrvatskoj, kao snažan instrument koriste i srpski i bošnjački imperijalizam.
To se moglo vidjeti u nedavnom maršu na Stolac, koji je predvodio „specijalac“ iz Hrvatske, antifa sponzoruša i plaćenik Zoran Pusić.
Dakle, efendija Mustafa Cerić se nikada ne bi usudio tražiti od „komšinice“ Kolinde Grabar Kitarović, hrvatske Predsjednice, „izvinjenje“ da ne računa na uporišta u Hrvatskoj. To uporište, da cinizam bude potpun, u Hrvatskoj čini tipična prosrpska politička pozicija skrivena pod firmom antifašizma i desetine izama navodno globalnog predznaka. Jer Cerićeve ili Izetbegovićeve riječi u BiH, bez uporišta u Hrvatskoj,bile bi samo populistička, istina opasna, ali manje više privremena tlapnja.
Ovako, nisu.
Zašto šuti, ne samo u ovome slučaju, hrvatska bošnjačka zajednica, koja se od prvih naznaka politike osamostaljivanja Republike Hrvatske ponašala u pravilu kao jedan od nositelja suverenističke težnje hrvatskoga naroda? Pogotovo kad efendija Cerić od „komšinice“ zahtjeva i izvinjenje njima.
Očekuju li ga?
Svjedoci smo da je tijekom zadnjih godina, upravo vrh islamske zajednice, ranije muftija Šefko Omerbašić, a nakon njega njegov nasljednik muftija prof. dr. Aziz efendija Hasanović, višestruko poslao jasnu i javnu poruku, da je Hrvatska primjer odnosa prema islamskoj zajednici i njenim muslimanima. Iako ne treba miješati u ovome slučaju muslimane i Bošnjake u Hrvatskoj, jer je islamska zajednica vjerska institucija koja integrira zajedničkim vjerskim identitetom čitav niz autentičnih nacionalnosti u Hrvatskoj, činjenica je da je najbrojnija narodnost u ovome slučaju ona – bošnjačka. Zato je nemoguće govoriti o potpunom odnosu prema hrvatskim Bošnjacima, a zanemarivati njihov i islamski identitet.
Ne može biti suradnje i razumijevanja između Bošnjaka u BiH, a pogotovo Bošnjaka u Hrvatskoj i cjelovitoga hrvatskoga naroda, ako će se Franju Tuđmana jednoglasno u tim bošnjačkim institucijama, medijima, politikama gledati i predstavljati kao agresora na BiH. Jer BiH je i hrvatska, dakle naroda koji slijedi Tuđmana i danas, ili – BiH kao zajednička država jednostavno ne postoji. Pod državnošću BiH stoji kao temelj supotpis Franje Tuđmana u najmanju ruku koliko i Alije Izetbegovića.
To je temelj hrvatske samosvijesti. I u taj temelj udara efendija Cerić.
Zajedničku BiH državnost nije moguće danas izvesti iz provalije bez potpisa Kolinde Grabar Kitarović, s tim što bošnjački vrh nikako ne može očekivati, kao što je bilo na početku rata u BiH, da Hrvati snose odgovornost za njihovu sudbinu i plaćaju cijenu za to. Niti je hrvatski stav i interes suprotstavljen njihovoj državnosti, niti njihovi ciljevi imaju bosanskohercegovački legitimitet bez potpisa Hrvata. Ali ti ciljevi nisu ni blizu, niti trebaju, a niti smiju biti – identični. Ako su identični, kako bošnjački vrh nastoji još iz vremena rata ustrajati, onda jednoga interesa – nema. Niti jednoga identiteta.
Dakle o kojem to „komšiluku“ govori efendija Mustafa Cerić?
Nema komšiluka bez komšija, a nema komšija ni sreće, ako će jedan komšija moliti da drugome crkne krava. Ili, da drugoga nestane. Tada to neće biti komšiluk, a upravo sve što čini efendija Cerić na tome je tragu. Zato efendije u Zagrebu ne smiju šutjeti o tome, jer su- hrvatske efendije.
Šutnja hrvatskih Bošnjaka, ali i zagrebačkih efendija o odnosima Bošnjaka prema Hrvatima u Federaciji nažalost predugo traje i stvara javnu percepciju, koju u Hrvatskoj ima SPC, a to niti zaslužuju Bošnjaci u Hrvatskoj, niti muslimani, pogotovo muslimani Hrvati. Jer nikada nisu bili usporedivi sa SPC-om.
Predsjednica Republike je izraz volje hrvatskoga naroda, upravo kao što je i Čović u BiH, što god tko mislio o njima. Zadnji koji bi smio tražiti „izvinjenje“ od njih, zbog bilo čega je Mustafa Cerić, ili bilo tko, tko sudjeluje u sotoniziranju hrvatskoga naroda, njegovih politika i ciljeva u BiH, ali i u Hrvatskoj. Ti bi ljudi morali shvatiti da je izuzetno opasno i potpuno pogrješno oslanjati se na privid moći antife i prosrpske platforme u Hrvatskoj, jer je prolazna kao i svaka laž i nepogoda.
Jednako kako je potpuno pogrešno oslanjati se na Tursku, Rusiju, Ameriku, ili bilo koga za uspostavljane nasilnih i lažnih odnosa. Uvijek se taj oslonac skupo plati, a najčešće kataklizmom u trenutku kad mali narodi postanu trgovačka roba velikima, a to je moguće u svakome trenutku. A valjalo bi kad ta nepogoda prođe, imati zdrava uporišta za „komšijske odnose“.
Ako efendija Cerić i slični efendijići želi Bosnu i Hercegovinu državu, mora im biti jasno, prvo da ona danas to nije, ne bar na prihvatljiv način hrvatskom narodu tamo, drugo, to ne mogu postići lažući da je Republika Hrvatska bila agresor ili neprijatelj Bosni i Hercegovini. Jer, nije. Niti je danas, niti joj je to ikada bilo u interesu, usprkos tome što je bilo elemenata koju su ukazivali na suprotno. Kao uostalom i u ponašanju Bošnjaka prema Hrvatima.
Sve presudno u hrvatskoj politici prema BiH ukazuje i dokazuje da Mustafa Cerić danas ne bi bio državljanin BiH, da je istina ovo što pokušava godinama reći.
Marko Ljubić/narod.hr
