Marko Ljubić: Kada je kazna izvršena? Je li dosta linča prema Sanaderu!?

Onomad, kada je skupina lažnih zagovornika ljudskih prava, čovječnosti i humanizma, u tom slučaju pod zajedničkim nazivnikom antifašističkog čovjekoljublja, koje je evoluiralo kroz pedesetak godina od pedagoškog umlaćivanja, klanja i zatrpavanja živih ljudi u napuštenim rudnicima do tankoćutne farizejštine nekakve civilizacije novog zbratimljenog svijeta, pokrenula neviđeni javni linč protiv Darija Kordića nakon dolaska u Hrvatsku s izdržavanja kazne zatvora, pisao sam o tom linču i usprotivio mu se braneći nešto drugačiju od antifašističke ljudskosti.

Meni se činilo da sam tada bio motiviran kršćanskim duhom i potaknut kršćanskim naukom. Doduše, Dario Kordić mi je bio i prijatelj, bliska osoba još iz studentskih vremena, no to nije bilo presudno. Uvijek sam mislio da se vikati mora nasuprot stampedu i rulji, a više od ičega na to me od djetinjstva podsjećala rulja u Jeruzalemu, koja viče – raspni ga, te Sv. Petar, tada samo kukavni Petar učenik, koji se panično brani zapomažući – ne znam ga. Ne znam što je veća inspiracija od usprotiviti se naslađivanju protiv osuđenika, bio prav, bio kriv.

Osuđen čovjek je sinonim slabosti i čast se ne pokazuje gaženjem po njemu.

Ivo Sanader mi nije prijatelj iz studentskih dana, no, čovjek je, Hrvat je, od krvi je i mesa, grešan i dobar, slab i jak, ima svoje prijatelje, neprijatelje, obitelj, ljude koji udaraju i one koji podnose udarce. I u zatvoru je. Svima nama koji se ne smatramo antifašističkim čovjekoljupcima, puno je lakše bilo sumnjati u presuđenu krivnju Darija Kordića, jer se njegova krivnja zasnivala na odnosu prema tadašnjem neprijatelju, nego u presuđenu krivnju Ivi Sanaderu, jer je Sanader valjda kriv nama.

No, ni prvo, ni drugo ne mijenja civilizacijsku i kršćansku obvezu ostaviti negdje u dubini duše i razuma bar toliko sumnje u presuđenu krivnju da ostavimo nadu da osuđeni ljudi nisu čisto zlo i njegova fizička eminencija. S motivom spašavanja dobrog u ljudima osmišljena je i kazna za zlo, koja nikako ne bi smjela uništiti čovjeka u potpunosti i onemogućiti mu povratak.

Inače, ako ne zadržimo tu mrvicu sumnje, nemoguće je prihvatiti mogućnost i nužnu kršćansku nadu i uvjerenje da konačnu riječ ne može imati zlo, da je moguć povratak čovjeka sa stranputice.

U politici, jer je i u slučaju Kordić i u slučaju Sanader, koliko god bili drugačiji, upravo strast mase potaknuta političkim svrstavanjem i interesima, nositelji i promotori linča, svi oni koji svoju poziciju ne moraju i ne kane ničim potkrijepiti izuzev upiranjem prstom u krivca i huškanjem mase na beskrajno kažnjavanje, utoliko vremenski neograničeno ukoliko su njihove političke ambicije dugoročnije, a ponuda na političkom tržištu praznija i bezvrjednija, nemaju budućnosti. Više sam puta u svojim tekstovima napisao praiskonsku tezu da se negacijom i prokazivanjem kojemu je svrha prikrivanje vlastite bezvrijednosti, a cilj društveni status samo na tome, nikada ništa dobro i općekorisno nije napravilo.

Zato se višegodišnje javno razapinjanje Sanadera nikako ne može smatrati izrazom pretežite društvene i političke svrstanosti uz dobro i protiv zla, nego prije svega urušavanjem političkih, ali i društvenih standarda, čiji se vodeći takmaci i protagonisti održavaju proizvodeći i do beskonačnosti pumpajući u ovom slučaju personalizirano zlo kao opasnost za društvo, od koga huškači brane narod.

Darija Kordića je službeno društvo, ono antifašističko i institucionalno nastavilo kažnjavati godinama nakon što je odslužio kaznu izopćenja, a kažnjavanje u javnosti se nastavilo i prema svakome tko ga se usudio javno prigrliti. U njegovom slučaju, javno ga prigrliti nije bilo samo izraz kršćanske ljubavi, nego i političkog stava, čak možda i više. U zakonicima demokratskog svijeta, onoga slobodnog, a ne onoga koji se kao nekada Istočna Njemačka naziva demokratskim, piše ovo:

(Izvod iz hrvatskog zakonika)

“Svrha kažnjavanja je izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo”

Piše dakle – “omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo”.

Pratim javne reakcije još od trenutka kad je objavljeno da se pokreće postupak protiv Ive Sanadera. Vidim što se danas, nakon objavljene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske događa u javnosti. Jasno mi je, a i očekivano da masa viče – kazni ga, lopov, razbojnik i da iz mase, iz te gomile bez osobnosti u nekom navijačkom transu, slijedi ekstaza sa zovom linča, jer ljudima pojam Sanader simbolizira posrnulu moć, pogotovo nadmoć nekada nedodirljive osobe, čija nedodirljivost sama po sebi uvijek izaziva adresiranje svih mogućih frustracija, nevolja, problema svakodnevnog čovjeka. Tu je Sanader simbol i zajednička personifikacija svake nadmoći u društvu, čak i kad je ponižen i slab, utoliko više rekao bih. U prirodi je čovjeka očekivati puno od onih koje sami ljudi uspostave polubogovima, ali ih i zgaziti. To se u prirodi ljudskoj neće promijeniti, a bilo bi s druge strane dobro da to ljudi koje masa promovira u polubogove imaju na umu.

To je prvi poučak.

Izuzev Milorada Pupovca, u čije motive ovdje neću ulaziti, a hoću ih držati časnim jer je tako bolje, kao što neću ulaziti u posljedice njegove poruke da je Sanader bio ponajbolji predsjednik vlade RH za samog Sanadera, s obzirom na realnu stigmu koju nosi Pupovac, te kolegice Višnje Starešine koja je izgovorila ono što puno ljudi misli – da Sanader nije stradao samo ili uopće zbog lopovluka, nitko se nije usudio ni jednom riječi usprotiviti posve dominantnom stampedu osuda, uvreda, pogrda i u konačnici – linču.

Valja se radi društvene higijene pitati – kad je kazna izvršena?

Iskreno, čudi me da među hrvatskim intelektualcima, pa ni među svećenicima nema nitko hrabrosti ustati i reći – dosta. Dosta, zadržite mrvicu sumnje!

Naime, svakom normalnom čovjeku je jasno da Sanaderu nije bila moralna preporuka javno pokazivati i natjecati se javno pred kamerama s pokojnim Pukanićem koliko koji ima basnoslovno skupih satova (govorilo se o desetinama), niti mu je u javnoj percepciji pomoglo korištenje oko milijun i pol kuna besplatnih karata nacionalne zrakoplovne kompanije, niti mu je pomoglo javno priznanje da mu je Mladen Bajić s umjetničkom slikom dolazio doma darovati ga i moliti novi mandat. Dapače.

Sve to je silno jačalo javno uvjerenje da je blago rečeno izgubio kompas ili da je sklon korupciji, koje su godinama sustavno promicali u medijima novinari, koji su tijekom progona višestruko dnevno, tjednima i mjesecima praktično dogovarali pravosudno-medijsku taktiku i strategiju uništenja Sanadera. Takve dokumente sam gledao, neupitni su i autentični. Tih nekoliko detalja, uz političke interese suparnika, ali i stranačku borbu za vlast, potpuno su potisnuli u drugi plan, ili izvan interesa javnosti činjenice koje vrišteći pozivaju bar na onu mrvicu sumnje o kojoj govorim i koja bi morala ostati u svakome od nas, kako bi izbjegli biti rulja i izbjegli zločin linča.

Potpuno je nestalo Ježića i njegovih televizijskih riječi da će pet milijuna eura koje je navodno primio na ime mita MOL-a Sanaderu, za mjesec dana uplatiti u državni proračun. Čudno je da to nikome nije čudno, a još je čudnije da u slobodnom društvu, kakvo definitivno Hrvatska jest, izuzev ako nametnutom neslobodom smatramo i svoj oportunizam, kukavičluk i vlastitu nevjerodostojnost, gotovo da i nema javnih sumnji ili disonantnih tonova oko elementarne civilizacijske i kršćanske vrijednosti – da i Ivo Sanader zaslužuje priliku na miru odslužiti svoje kazne i pravo na uključivanje u društvo.

Čovjek se u trenutku mora pitati – a zašto bi se netko htio vratiti u takvo društvo, u društvo koje ne pokazuje ni minimum snage i volje svjedočiti temeljne vrednote u koje se zaklinje? Jesmo li do toga došli zaklinjući se u ideale kršćanstva, pravde, humanosti i nacionalne sreće i boreći se protiv svega drugoga proglašavajući druge, one ne-ja, nositeljima svega suprotnoga? Bojim se da je virus antifašizma zahvatio i ljude na koje su antifašisti primjenjivali svoje iscjeliteljske terapije, čak što više – pogotovo njih!

Nema sumnje da je sve što je doživio i proživio tijekom zadnjih desetak godina Sanader i njegova obitelj, doživio zato što je prihvatio status poluboga, a to bez političke moći i politike nije mogao postati. Sve ostalo je tu sporedno, pogotovo njegov stvarni ili konstruirani lopovluk. I nema sumnje, da u tradicionalnom smislu i prema tradicionalnim standardima ni pedeset godina robije nije po strahotama i posljedicama usporedivo s neprekinutih više od deset godina medijskog i političkog mrcvarenja.

Jer, kad bi usporedili sve ono za što ga se tereti, sve te silne milijune, one presuđene i nepresuđene, one medijski presuđene i percepcijski neupitne, ispalo bi sve obična napojnica za dokazane, evidentne i dokazive štete protiv općeg dobra, koje personaliziraju izravno ili neizravno svojim odlukama i propustima, iz neznanja ili hotimično, mnogi današnji i bivši političari, pa i oni koji, i iz čijih se redova odapinju bjesomučne strijele prema Sanaderu, ali i njegovim “apostolima”.

Samo INA i temeljita rekonstrukcija javno dostupnih činjenica od prodaje prvog i jedinog državnog udjela MOL-u, preko nevjerojatnih šteta s energetskim poljima u Siriji do potpuno javno i politički potisnutog brifinga Bože Petrova kojim je zaštitio vrlo mutne odluke Zorana Milanovića i ministra mu Vrdoljaka izazvavši velike štete Hrvatskoj, nude ocean sumnje u sve što se događa Sanaderu i njegovim stranačkim nasljednicima, kao što pozivaju ljude da ne vjeruju “svećenicima”, političkim i medijskim, koji usprkos tome što bi ih ta pitanja zgazila u blato neusporedivih brojki i štetočinstva u odnosu na Sanaderove krimene, pozivaju na linč i traže drvo za vješanje “apostola”.

Zanimljivo je da baš svi ti “svećenici” godinama opstaju na prokazivanju potpune nevaljalosti pravosuđa, nudeći neku izvanvremensku nadu da će upravo oni uvesti red i vratiti narodu pravicu, a u slučaju Sanader ne iskazuju ni mrvicu sumnje, one nužne kršćanske sumnje koja otvara mogućnost povratku izopćenika. Poučno i za zastati.

To čemu svjedočimo, opasnije je od svih materijalnih iskušenja i svih neprijateljskih ugroza s kojima se suočavamo i možemo uopće suočiti. Ljudi koji ne nude nadu mrvicom sumnje u nadmoć zla, ostavljaju narod i društvo bez nade.

Marko Ljubić/ Foto: Maxportal