Marko Ljubić: Kaliniću, virus je premali da bi se ubio metkom

Samo je bilo pitanje dana kad će uz napredovanje corona zaraze u Hrvatskoj i razvoja borbe protiv širenja bolesti, doći do prvoga proboja težnji i borbi za pozornicama i važnošću, koju sobom nosi svako sudjelovanje u takvim događajima.

PIŠE: Marko Ljubić

Nekoliko dana stvari su izgledale pod potpunom kontrolom, državni vrh se ponašao kao državni vrh, što je govorilo o ozbiljnoj državi od vrha do dna društva, gledali smo s isključenim političkim i pripadnosnim emocijama Beroša, Božinovića, Alemku Markotić sa suradnicima i slušali informacije o razvoju događaja.

Doduše, kao slučajno je nabasalo nekoliko “svjetski uglednih” znanstvenika, koji su se onda neviđenim redoslijedom i vrhunskim organizacijskim promotivno-prosvjetiteljskim rukopisom pojavili u svim televizijskim programima, pa to izaziva malčice sumnje u slučajnost, ali i stvarnu motivaciju te prosvjetiteljske aktivnosti, ali ne može se reći da stručno nisu pozvani govoriti o virusu pa je to imalo svoju pozitivnu ulogu, jer su bili zapravo dopuna, a ne konkurencija državnom antiepidemijskom stožeru.

Dobra je vijest da nije uočen u javnosti dr. Ivica Puljak, poznati bozondžija iz stranke Pametno. U izvanrednim situacijama hijerarhije i koncentracije odlučivanja, te informiranja mora biti, pri čemu treba zanemariti, ili odgoditi reakciju na ćorićevski sindrom u Plenkovićevoj vladi, koji je prilično paunovski uočljiv kod ministra Beroša, što ukazuje na tip karaktera, ponekad i na čeznutljivu potrebu za nepripadajućom neograničenom satisfakcijom usprkos više nego dovoljnoj postojećoj, ali to ne slabi društvenu sinkronizaciju, bez koje je nemoguće suprotstaviti se uspješno ovakvim izazovima.

I onda je iskočio Pavle Kalinić, tip čija potreba za javnom važnošću nadilazi čak i anegdotalne, rekao bih karikaturalne prispodobe pripitog društvanca. Kaliniću je očito dosadilo isprobavati sirene za uzbunjivanje i raditi planove spašavanja Zagreba, primati plaću za važnost svog posla, a baš nikako dočekati neku izvanrednu okolnost i malo izići iz podrumine pred kamere.

Kao za inat ni Srbi, ni Slovenci, čak ni Isilovci ne pokazuju namjere napasti Zagreb, klimatske promjene od kad je ministar Ćorić vodio bilateralne razgovore s Gretom su pod kontrolom, pa je navala Coronavirusa možda i zadnja prigoda da Bandićev ekspert Pavle Kalinić pokaže svoju nadnaravnu spasiteljsku mogućnost. Zamislite, ovi bezobraznici ga ni za što ne pitaju!?

Uključio se i gospićki pravaš Karlo Starčević javnom zahvalom što virusa nema u Lici uz poruku da se mali narodi ništa ne pitaju u obračunima velikih, otvoreno ukazujući da je virus instrument globalnog rata.

Možda i jest, no, slijediti hrvatsko državno pravo i političku filozofiju Ante Starčevića danas i kukati da moramo biti k nozi u ovom slučaju je samo dokaz totalne nerelevantnosti tog čovjeka u politici.

No, uspio je svoj mudri pogled na probleme ugurati u medijske matrice i nakon toga što ni o čemu bitnom nije godinama imao javni stav, dokazao da to nije slučajno. Jer bezidejnost i neznanje ni opasnost od Corone ne može potaknuti.

Od viđenijih i javno prisutnijih političara, manje više se svi drže suzdržano, kako i priliči, a veliki dobitak za red u zemlji je da predsjednik Milanović očito ima pune ruke nekakvog posla pa šuti, što mu jako ide u prilog. Ne zna se do kada će izdržati gledati Plenkovića svaki dan na televiziji, i sve oči uprte u njega i krenuti na coronu.

Među saborskim zastupnicima iskočio je jedino agilni Zekanović sa zahtjevom da se hitno organizira saborska rasprava o stanju u zemlji zbog coronavirusa, što su izgleda šefovi Sabora prečuli, s pravom ne obraćajući pozornost na to.

Tu bi se raspravu, iako je teško zamisliti o čemu bi, i još teže, s kojom pozvanošću, raspravljali toliki lumeni u Saboru, moglo jedino organizirati bez medija i pogotovo televizijskih kamera, s oduzetim mobitelima svima, jer je spasonosno za naciju izbjeći potencijalnu erupciju odavno dokazanog znanja i odgovornosti.

Zato je Zekanović reagirao snimkom na youtube povezujući coronavirus i suverenističke politike, dokazujući da je taj virus srušio globalizam. Epohalno otkriće!

Uočljivo je također da se nakon Kalinićevog istupa sada u televizijskim programima pojavljuju regionalni antiepidemijski stožeri, koji većinom ponavljaju da slijede upute nacionalnog stožera.

Jasno je da se na taj način htjelo svakome dati mrvicu pozornice i važnosti, što ne mora biti loše, ali nosi sobom rizike potencijalnog egzibicionizma, jer nitko ne može pretpostaviti kada će regionalcima i lokalcima dosaditi ponavljati da slijede upute.

Inače, u izraženim nacionalnim i društvenim krizama, informacije se uvijek koncentriraju na jednom mjestu i s jednoga mjesta. To je model i odgovornosti i točnosti, te povjerenja koje je temeljna pretpostavka rješavanja svake krize.

Ako se to ne može efikasno spriječiti, mogli bi Božinović i kompanjoni, primjerice Šeks, smisliti neki državni problem negdje na Medvednici i poslati Kalinića tamo, s pripadajućim šatorom, pratnjom i kamerama s odgođenim emitiranjem poruka dok se situacija ne normalizira. Naravno, ne dopustiti mu povratak u Zagreb. Makar se ministar Beroš još više paunizirao, ali to može biti korisno.