MARKO LJUBIĆ: Kome i čemu služi floskula o predsjedničkom pravu na sazivanje sjednice Vlade?

Zanimljiva je fascinacija desnog političkog spektra mogućnošću da Predsjednik sazove sjednicu Vlade. Iako se ta mogućnost kao vid političkog djelovanja u političkim suparništvima spominjala još od promjena Ustava 2000. godine i oštrog razvlašćivanja predsjednika Republike, ta mogućnost se naročito koristila u kampanji za prošle predsjedničke izbore.

S obzirom na to da je tada na čelu Vlade bio Zoran Milanović, a na čelu države Ivo Josipović, izazivačica, kandidatkinja HDZ-a Kolinda Graba- Kitarović je često koristila mogućnost sazivanja sjednice Vlade, koristeći i efekat lupanja šakom o stol s namjerom iskazivanja političke nadmoći.

Tada je to, s obzirom na priličnu omraženost Kukuriku vlade i njenu identifikaciju s Josipovićom bio dobar promidžbeni potez sračunat na pokazivanje snage, poticanje političkog samopouzdanja i privođenja redu ozloglašene Vlade, što je bilo korisno oporbenoj desnoj kandidatkinji zbog animiranja desnog izbornog potencijala. Jer, od nje se očekivalo, ne samo pobjeda nad jednako neomiljenim Josipovićem, nego daleko više zavrtanje rogova Milanoviću

i njegovoj vladi, koja se svojski trudila nagaziti nacionalnu Hrvatsku, a često ju i poniziti.

Ista priča se i danas u pretkampanji pojavljuje kao oporbeni zahtjev predsjedničkih kandidata, prije svega u istupima Miroslava Škore, očito nasuprot Plenkovićevoj Vladi, koja je također poprilično neomiljena u nacionalnom izbornom tijelu.

Zanimljivo je da tu programsku mogućnost spominje i aktualna predsjednica Republike, po svemu sudeći pokušavajući zadržati barem površinsku distancu prema Plenkoviću, iako je formalno njegov kandidat.

Uz pokušaj korištenja te tipično oporbene “prijetnje”, meni se ipak više čini da se radi o programsko-promidžbenoj improvizaciji i elementarnom neznanju timova oko predsjedničkih kandidata.

Zanimljivo je da do sada najeksplicitniji oporbeni kandidat aktualnom državno-političkom režimu, Anto Đapić, ne samo da ne najavljuje tu mogućnost, nego ju ismijava kao političko-propagandnu prjevaru.

Đapić je, očito znajući smisao političkog predstavljanja, težište ravnoteže između, kako on u svojim programskim stavovima ističe, predsjednika Republike i Sabora kao samo dva moguća predstavnika volje hrvatskog naroda kao izvornog suverena, osmislio i ojačao nadležnost predsjednika Republike prema Saboru i postojeću odredbu u članku 79. Ustava, da predsjednik Republike može sazvati izvanrednu sjednicu Sabora.

Zanimljivo je, a mislim da je i indikativno, da te odredbe nema među ustavnim odredbama pod poglavljem Predsjednik Republike, nego je navedena pod ustavnim odredbama o Saboru Republike Hrvatske.

Ali to pokazuje i da timovi predsjedničkih kandidata uopće ne čitaju Ustav, da se više uzdaju i tipuju u neznanje naroda i da su krajnje neprofesionalni. To je vrlo zabrinjavajuće, jer, ne radi se o izboru sira na placu, nego o predsjedniku države. Pa da vidimo o čemu se radi kad je u pitanju “sazivanje sjednice Vlade”?

U članku 102. Ustava Republike Hrvatske piše da predsjednik Republike može predložiti Vladi sazivanje sjednice o određenom pitanju. I navodi se da predsjednik Republike može nazočiti sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi.

Jasno je kao dan da i ja, ili bilo koji hrvatski državljanin, ali ništa manje i bilo tko u svijetu, mogu i može predložiti što god misli da treba, Vladi Republike Hrvatske. Jednako je jasno da svatko od nas može nazočiti sjednici Vlade.  Ako ga Vlada s razlogom ili bez javnog objašnjenja pozove.

Ali, baš sva nadležnost je u rukama Vlade, odnosno predsjednika Vlade. Ova definicija označena izrazom “može” ostavlja kompletnu nadležnost Vladi, odnosno predsjedniku Vlade pa se svatko tko predlaže takvu sjednicu Vlade, ovisno o političkom potencijalu s kojim raspolaže, s takvim zahtjevom u biti izlaže poniženju, priznajući javno podređenu poziciju.

Drugim riječima, Mile iz Korenice može tražiti sjednicu Vlade, ne riskira ništa, a može, ovisno o reakciji medija, postići neku vrstu javnog statusa i prepoznatljivosti. No, ako se s tim posluži predsjednik Republike pa ga odbije predsjednik Vlade, postići će status javnog redikula, pri čemu je manji problem to što će on postati javni redikul, jer je njegova pozicija neusporediva s pozicijom Mile iz Korenice.  On tada redikulizira kompletan hrvatski narod. To već jest ozbiljan problem.

Slijedeći Ustav, predsjednik Vlade doslovno može, ako hoće ismijati takav zahtjev predsjednika Republike i uz sve, može ga javno s punim opravdanjem predstaviti kao neznalicu. Takav zahtjev predsjednika Republike, s ovakvim ustavnim rješenjem je ponižavajući, jer po simboličkom značenju, ali i zbog afirmacije principa političke legitimnosti na temelju izborne volje hrvatskog naroda, predsjednik Republike ne bi smio sebe dovoditi javno u politički podređen položaj prema predsjedniku Vlade. To je uz ostalo, deregulacija suverenosti naroda.

Umjesto zaključka!

Ljudi, nije hrvatski narod ni zalupan, ni nepismen, niti su svi ljudi, koji prate kampanju, spremni svjedočiti besmislice kao važne stvari. Potrudite se, nemojte prepisivati možda nekada i korisne propagandne poruke, jer dolazite na teren na kojem je Nino Raspudić s mostarskim kaubojem ismijao Jelenu Veljaču.

Iskažite poštovanje prema svojoj državi, jer država nije Veljačino trkeljanje ili mostarski kauboj, država je izraz svijesti o nama samima i našoj slobodi. Klonite se floskula kao što je sazivanje sjednice Vlade, jer kada nešto “sazivate” morate znati što hoćete postići s tim, morate znati možete li to postići i kakve su posljedice neovlaštenog “sazivanja”.

Foto:gov.hr