Na prvi pogled izgleda da je hrvatski narod prolupao i odustao od razuma. Tako ispada kada čovjek sluša reakcije Škorinih pristaša. Ljude se više ne može plašiti Pupovcem, jer hrvatski narod točno zna što on predstavlja pa se ne boji poznate nevolje.
Iako ne volim kolokvijalne izraze za grupe ljudi, ali ovdje, možda više nego igdje treba koristiti izraz “Škoristi”, usprkos tome što autostopere, koji se ukrcaju na traktor, kamion ili Šijanov bus, s Pajom Vujisićem u ulozi Škore i Bujancom u ulozi sina Miška, iza kojih stoji zabrinuti, s pravom zabrinuti, Mario Radić zbog uludo ulupanih desetina milijuna kuna, ne možemo organski poistovjetiti recimo s kondukterovim sinom.
Ima među tim saborskim autostoperima, aktualnim izabranim saborskim zastupnicima svega i svačega, najmanje, baš najmanje stopera dostojnih poštovanja, ali – ima ih. Nije taj bus izraz svakog putnika, jer putnici imaju svoj cilj, kao i Pajo, odnosno kondukter, ali, na stanici, koja god bila autostoperi imaju mogućnost, ili ostati u zagrljaju uprave busa, ili platiti, mahnuti i otići kud’ koji.
Nakon avangardnosti komunističke partije, čiji je avangardizam carineći i puškom prisvajajući najsvetije vrijednosti kršćanske civilizacije zavio čovječanstvo u crno, teško je pronaći primjer avangardizma sličniji boljševicima od moralnog i nacionalnog avangardizma MOST -a i DP MŠ. Takva samoproglašena moralnost i moralna isključivost, s takvom nevjerojatnom neproporcionalnošću izneđu osobnog primjera i proklamiranih zahtjeva, ne viđa se često. Ja ne znam zapravo za sličan primjer, a ako i postoji nužno samonametnutom supremacijom koja ne može nikada ostvariti odgovarajući sadržaj, vodi u razornu suprotnost.
Pođimo od “ukradenog referenduma”, a završimo s “uhljebima” i Pupovcem, iako je baš sve na čemu počivaju narativi MOST-a i DP MŠ, krajnje dvojbeno i tragično lažno, da se može nabrajati danima podvala za podvalom.
Jesu li Kuščević i šef mu Plenković ukrali referendum?
Iako postoje dvije referendumske inicijative na koje se odnosi ovo “ukraden”, MOST ne govori u množini. S druge strane unisono ponavljaju, čak i inače pronicavi Nino Raspudić, da je to eliminacijski krimen Andreja Plenkovića, toliko isključiv da ni u ludilu ne mogu surađivati s njegovim HDZ-om, pokušavajući, s jedne strane potisnuti u područje zaborava činjenicu da je upravo svojevrsna kuma MOST-a Željka Markić izravnim propagandnim i organizacijskim udarom išla đonom na Ilčićevu inicijativu protiv Istanbulske, a s druge strane uz najužu moguću suradnju s prof. Podolnjakom, koji je otišao iz MOST-a da bi MOST mogao postati “dobar”, pokušala Hrvatskoj prodati izvorno Josipovićevu priču s dramatičnom regionalnom i nacionalnomanjinskom strateškom federalizacijom Hrvatske.
Sudarajući ta dva referenduma organizatori su, a posebno Markić, iza kulisa javnih htijenja radili izravno protiv obje inicijative, proizvodeći isključivo vlastiti lik i dielo za očekivanu preraspodjelu društvenog utjecaja. To se vidjelo po objavljenom broju potpisa, pri čemu se Ilčićeve antiistanbulske potpise čekalo deset dana, uz poruke, prvo da nisu, pa poslije da jesu uspjeli. Bog zna jesu ili nisu.
No, uspjeh organizatorima, i Ilčiću i Markički, njoj doduše iz pozadine, bio je zagarantiran u svakom slučaju. Imali su naspram sebe dobro moralno isprebijanu garnituru na vlasti, upravo MOST-ovom operacijom prisiljenu na Pupovca i Vrdoljaka, sa snažnim nacionalno potaknutim neraspoloženjem i s čitavim nizom razloga koje Plenković nije mogao iskomunicirati s narodom kad je odlučio ratificirati Istanbulsku konvenciju.
U takvim okolnostima, Ilčiću, koji je isturio sestru Kristinu Pavlović na čelo referendumske inicijative pokušavajući za dnevno-političke i karijerne ciljeve opskurnog HRAST-a, za Zekanovića i sebe, zdipiti već zrelo neraspoloženje naroda i golemi aktivizam izbornih protagonista, u svakom slučaju je ta inicijativa donosila plodove. Ili s referendumom, ili s optužbama vlasti za prevaru.
U oba slučaja, posve minorma strančica, isključivi instrument održavanja Ilčića na političkoj površini i meta za trgovine za uhljebljivanje njega i Zekanovića, realno je jamčila izvjesno novo uhljebljivanje na predstojećim izborima.
Dokaz je Ilčićev polumandat u Europskom parlamentu, koji je zgotovio u krugu s još jednom političkom uhljebnicom, Ružom Tomašić, u krugu s izrazitim političkim parazitima i uhljebima, Zekanovićom i Pavličekom, kao i njihov zajednički inženjering autostopom s Pevexovim busom i kamiondžijom Škorom, kojim su se uvalili u Sabor, opet na valu posljedica referendumske inicijative protiv Istanbulske.
Za tu potrebu, formirali su tzv. Suvereniste, da mogu, s jedne strane iskoristiti gnjev naroda protiv vlasti zbog “ukradenog referenduma”, iskoračiti iz mizerije postojećih strančica, Konzervativaca opskurnog Pavličeka i njegove političke vlasnice Tomašić i još opskurnijeg Ilčić-Zekanovićevog HRAST-a, iz kojega su kao sidraša delegirali Zekanovića na čelo platforme tzv. Suverenista, koja je trebala virtualno ojačati tu skupinu i omogućiti im pregovaračke pozicije za bolja mjesta u Šijanovom, pardon, Škorinom busu.
Referendum protiv Istanbulske je bio, iako neuspješan prvenstveno zbog sklepane organizacije i sukoba sa Željkom Markić oko prisvajanja potaknutog otpora naroda protiv vlasti, uspješan instrument preživljavanja skupinice mizernih političara uhljeba s totalne margine svih tokova društva, a toj uspješnosti je pogodovala izrazito loša i zbrkana reakcija vlasti, koja im je dala dodatnu godinu dana preživljavanja i glumatanja narodnih pravobranitelja, sprječavajući jedino razumsko pitanje stotina tisuća ljudi onima koji su ih poveli u bitku i nisu uspjeli – zašto nam niste ispunili obećanje?
Željka Markić je, u nemogućnosti carinjenja bunta protiv Istanbulske, koji joj je istrgnuo mrski suparnik Ilčić, udarila neoprezno javno na inicijativu protiv Istanbulske i uz asistenciju Podolnjaka, odlučila ući s Ilčićem u bitku za kontrolu narodnog bunta. I kod jedne i kod druge inicijative interes naroda je imao težinu koliko crno ispod nokta.
Bez obzira na posve očekivani neuspjeh obje tako sklepane inicijative, inicijatori su postigli ciljeve. I jedni i drugi su jahali na vladinoj smušenosti i na Kuščeviću, a rezultati tog surfanja su se vidjeli na europarlamentarnim, predsjedničkim te na parlamentarnim izborima.
Zekanović, Ilčić, Pavliček i Tomašić su u Saboru, a s druge strane Markić je uspjela podosta toga ucijepiti u MOST, uključivo i za referendumsku inicijativu izmišljenog Troskota, koji je nestao nakon što se isprovaljivao lupetajući o stvarima o kojima veze nije imao, pa nastao, te pokušala i podosta toga uspjela ugurati u DP MŠ, počevši od Bartulice do propalog Peternela.
Dakle, “ukradeni referendum/i” su klasičan obrazac izokrenute priče u kojoj se gubitnici i beskrupulozni manipulatori pojavljuju kao moralna avangarda i predvodnici borbe za – narod. Posve isti model “borbe” za narod, Vukovar, branitelje, poginule i protiv srpskih zločina, primijenjen je u projektu Penava, gdje je iskorišteno nekoliko ljudi i njihovih sudbina, počevši od Kajkića, Živkovića, do “dobrog” Srbina Mišića, radi lakšega poistovjećivanja mase naroda s tim nepravdama i “borcima” za “narod”, a sve završilo otužnim uvaljivanjem par tipova u Sabor.
Upravo ta “borba” donijela im je posve izvjesno, njima i Hrvatskoj potpredsjednika Vlade eksponenta političkog srpstva, što bi im u normalnim okolnostima svatko razuman nabio na nos, no militarizirana, srećom nebitna sljedba i tu posljedicu njihove “borbe” isporučuje na račun Plenkoviću i HDZ-u, koji nisu spremni pristati na njihove ucjene i izručenje države iznimno opasnim pozadinskim izvanjskim interesima, što potencijalno izvjesno srpskim zbog Škorinog ratnog “domoljublja”, što ruskim, prema svjedočenju Romana Bolkovića o stavu ruskog veleposlanika Azimova – da Plenković neće biti premijer. I takvi tipovi govore o izdaji, srpskoj opasnosti i bilo čemu hrvatskom!?
To što im narod to nije honorirao prepuštajući im vlast, ili im nije dao kredit ni blizu izdašan kao “nevaljalcima” na vlasti, njih ne uzbuđuje, jer su nekolicinu autostopera koji godinama lutaju Hrvatskom sidreći se na postojeću moć, bilo političku, bilo drugačiju uz blagoslov politika, uhljebili i omogućili preko njih održavanje skupinica aktivista, “boraca” protiv svih nepravdi, najmanje nekoliko godina “borbe”.
Oni su postigli svoj primarni cilj.
Eto, takvi će nastaviti “borbu” za ukradeni referendum, za život, za neradnu nedjelju, protiv Srba, udbaša, u ime naroda, posve otvoreno se rugajući logici, razumu, brojevima i osnovima morala.
Istina o “ukradenom referendumu”, nije dakle da ga je Kuščević ili Plenković ukrao narodu, jer od prve sekunde kradljivci nade naroda i beskrupulozni manipulatori su bili njegovi inicijatori, Ilčić i Markić, koji su i prije nego su pokrenuli inicijative, ukrali referendume, a vlast im je svojom glupošću omogućila pranje ruku od odgovornosti za neuspjehe i čitav niz pozadinskih prljavština, te političku eksploataciju “krađe” radi uhljebljivanja nekolicine protagonista u Sabor.
Identično kao i s pričom o Vukovaru, a sve zajedno instrumentalizirano – manekenom Škorom od strane skupina interesa iza Pevexa.
Urnebesna dreka o uhljebima, narodnoj volji mjerenoj preferencijalnim glasovima, legitimnosti, vjerodostojnosti, u normalnim okolnostima bi činila smiješnim do tragičnim figurama glavne protagoniste, koji svoj posvemašnji debakl upravo mjerenim voljom pripadnika hrvatskog naroda, sumanuto i besramno predstavljaju uspjehom ne osvrćući se na tragikomične egzaktne i svima vidljive činjenice.
Baš sve protiv čega su se “borili” rade i primjenjuju neusporedivo radikalnije od “nenarodne vlasti”, do te mjere da im se smije i Furio Radin, koji je u odnosu na nesretnog Milanovića Litru turbolegitiman. Da ne spominjemo ponižavjući broj Škorinih preferencijalnih glasova u odnosu na “Njonju” i čitav niz “njonja”, urnebesne najave o najmanje 25 do 40 mandata, ultimativne zahtjeve HDZ-u da se odrekne predsjednika, zatim da bez DP MŠ nema vlasti.
Kada je izmjerena nacionalna volja, jauk, opet APIS, trkeljanje o krađi, narod ne valja, Hrvati su najednom Hrvateki, vodaju nekada slavnog ratnika Glasnovića naokolo kao u nekom cirkusu i naravno – zgražaju se zbog Pupovca. I, naravno, ne shvaćaju da ih je upravo hrvatski narod kaznio jer ljudi nisu ni glupi, niti spremni predati svoju sudbinu tipovima kojima ne bi predali dršku motike bez nadzora. To su činjenice.
Ljude se više ne može plašiti Pupovcem, jer hrvatski narod točno zna što on predstavlja pa se kao i devedesetih ne boji poznate nevolje.
Ljudi slute, ali i znaju da je neusporedivo opasnija poruka Azimova kojom otvoreno u stilu ruskog medvjeda, ne bez snažnog organizacijsko-financijskog i interesnog uporišta nastoji odlučiti tko će upravljati Hrvatskom pokušavajući elliminirati Plenkovića. Nema idiota, nema puno idiota zapravo, koji tu izjavu nisu povezali s nastajanjem Škore i njegovim porukama, odnosno s Mostom i njihovim porukama.
Tko bi se danas kladio u slučajnost da je Most nastao sa snažnim biljegom Roglića, Radmana i Josipovića, sa “slučajnom” podudarnošću Azimovljevih i Škorinih poruka ili da te skupine gotovo u dlaku prilikom nastajanja imaju isti rukopis, put, milovanje HRT-a i mainstreama, iste zahtjeve, retoriku, istu političku metu i istu pozadinu, potpuno skrivenu i opasno nejasnu.
Tko bi se kladio da je današnji MOST nakon stvarne ili navodne vrijednosne profilacije drugačiji, pogotovo kada mu je sjena Željka Markić, i tko bi se nakon njenoga višegodišnjeg marša Hrvatskom kladio u to – tko je ta žena u stvari?
Na kraju, Plenković je ovim izborima dijelom dobio satisfakciju, ali daleko većim dijelom kredit i priliku da odbaci karijerni strah od svoga naroda, što je preduvjet za uređenje države, prioritetno od izbornog sustava. Ima priliku od uspješnog političara prometnuti se u državnika, koji će se pamtiti poslije Tuđmana, no to je sklizak teren na kome se lako može posrnuti ako ne prihvati činjenicu da mu je primarni saveznik hrvatski narod.
S obzirom da mu po svemu viđenom nacionalni ekskluzivizam nije ugodan, da mu je stran i nacionalizam, što nije u suprotnosti s nacionalističkom kulturom pretežitog izbornog nacionalnog j kršćanskog udijela u narodu, ima kao rijetko tko priliku uništiti divljaśtvo i primitivizam koji se godinama pokušavaju nametnuti hrvatskom narodu kao profilni odraz nacionalne Hrvatske, upravo razarajući s primitivnih pozicija autentičnu narodnost, neusporedivo snažnije nego svi Pupovci i antife.
Stvar je vrlo jednostavna. Primitivcima i javno-političkim mutikašama, ali i stranim agenturama kojima takvi dođu kao as na desetku treba oduzeti jedini instrumentarij postojanja i opstanka, političko srpstvo. Ili već sad kolokvijalno – Pupovca.
Izbornim sustavom državu, ali i narod treba usmjeriti, jedno bez drugoga ne ide, u pravcu integracije moderne hrvatske političke nacije bez ograničenja i regionalno-etničke getoizacija, a zakonom o državljanstvu trajno osigurati upravljačka prava hrvatskom narodu, čuvajući njegovu etničku proporcionalnost u političkoj naciji. To je državotvorni temelj i trajni oslonac modernog suverenizma, a sve, baš sve ostalo je nadgradnja.
Bez toga nema ni države, ni slobode naroda, ni slobodnih ljudi. Ulaznicu u to predvorje je dobio ispred posrnulih moralnih avangardista, koji ne shvaćaju koliko je narod umoran od putujućih “svetaca” i kao inače u tradiciji, prve počne, odmah nakon molitve, beštimati upravo – svece.
No, to je već problem MOST-a i DP MŠ, pri čemu sam jedino siguran da Škori ne smeta, više nego očit strmoglavi slom, pogotovo što će već sada ostati zapamćen kao čovjek koji je za nepunu godinu dana od omiljene virtualne figure, čiju su drugačiju narav znali mnogi mu nekada bliski ljudi na njegovom stvarnom putu iza virtualnih kulisa, postao javno-političko ruglo, političar koji je doslovno sve što govori višestruko sam brutalno ismijao.
Nije više stvar političke kulture, nego minimuma pristojnosti, držati se barem na epidemiološkoj udaljenosti od takvog političara.
Marko Ljubić/Foto:osjeckatv
