Nekoliko je važnih poruka moguće iščitati iz jučerašnjih izbora za predsjednika Republike. Najalarmantnija je, da se politički identitet oko četiri milijuna Hrvata izvan Republike Hrvatske gasi, da je na iznimno opasnoj razini trulenja ili smrti, kako kome drago, na kojoj je već upitno može li se oporaviti.
To potvrđuje zastrašujuću namjeru režima dvadesetog stoljeća, koji su svi od reda upravo iseljavanjem, a po potrebi i u prigodi i masakrima kao 1945. godine, zatim izolacijom golemog broja Hrvata nastojali uništiti svaku klicu hrvatske državnosti, koju državne politike samostalne Hrvatske ili nisu uočile, ili jesu, pa su svojski nastavile provoditi odavno započeti posao.
Gotovo je u potpunosti Hrvatskoj nametnuta paradigma tzv. građanske Hrvatske, što je samo ideološki eufemizam za prikrivanje dojučerašnje teze o proustaškoj emigraciji i sumnjivim ljudima, koja i u javnom, ali i u političkom diskursu postaje sve izravnija i otvorenija.
Podaci koji su jučer kružili internetom o rezultatima izbora u australskim gradovima, gdje živi prema ozbiljnim procjenama oko 300 tisuća Hrvata, svjedoče više od ičega toj strahoti. Tragikomično je i ispod svake razine kulture državnosti isticati pobjedu bilo kojega političara izraženu osvojenim brojem od recimo petstotinjak glasova u Sydneyu, ako procjene govore da u tom gradu žive desetine tisuća Hrvata.
Isto se odnosi na Melbourne, još strašnije na München i sve velike njemačke gradove, gdje, primjerice prema podacima Katoličke župe u Münchenu živi samo u tom gradu i bližoj okolici oko 80 tisuća Hrvata. Podaci o izlaznosti u Bosni i Hercegovini također pokazuju da su tamošnji Hrvati sve udaljeniji od hrvatske državne integracije, što pokazuje da su i oni ugurani u politički prostor – druge države u koju se Republika Hrvatska već više od 20 godina ne smije “miješati”, te da su svrstani pod BiH i nadležnost Sarajeva, što god to bilo.
Druga važna poruka jučerašnjih izbora jest da se nastavlja apstinencija polovice hrvatskih državljana, čiji već kronični neizlazak na izbore, pogotovo u kontekstu političkog gašenja pola hrvatskog naroda izvan Hrvatske, svakom razumnom u zemlji mora biti poziv na uzbunu.
Tu prije svega mislim na ljude i političke ideje, inicijative i stranke, koji govore i nastoje se predstaviti nositeljima ozbiljnih promjena. Neće i ne može biti ozbiljnih promjena s amputiranom polovicom naroda, te s kroničnim obeshrabrivanjem ili zanemarivanjem polovice od preostale polovice. Ne mogu se promjene u nacionalnoj politici ostvariti u četvrtini legitimiteta, računajući na pedeset posto od te četvrtine. Tu dolazimo na interpretacije rezultata predsjedničkih kandidata.
Rezultat Zorana Milanovića je realan, očekivan i provjeren toliko puta u zadnjih dvadesetak godina. Tih pola milijuna glasova je SDP-ova stalna i sigurna izborna baza, koja ne nestaje, kako su se mnogi politički zanesenjaci u Hrvatskoj nadali nakon uspostave samostalne države, prirodnim izumiranjem bivše komunističke i jugoslavenske strukture, jer ta struktura obnavlja svoj ideološki i programski potencijal novim generacijama, koristeći sve potencijale države u izobilju, pogotovo javne institucije, medije, sveučilišta i ustanove kulture. HDZ je također uspostavio jednu čvrstu i organiziranu strukturu od oko pola milijuna ljudi, na različite načine povezanih čitavim nizom interesa, od emotivnih, simboličkih, stranačko-identitetskih do egzistencijalnih. Kao što je slučaj u SDP-u, njihov kandidat može raditi što hoće, a ipak računati na te glasove.
Vrijedi ovdje istaknuti da je struktura HDZ-ovog izbornog tijela još uvijek značajno ranjivija ili u organskom srastanju labavija od SDP-ove, nju se još uvije može uzdrmati udarima izvan nje, ali sve manje što vrijeme tako uspostavljene ravnoteže moći prolazi. Smisao i metodologija održavanja tzv. građanske političke paradigme, po definiciji negacije one spasonosne nacionalne, a time i ukupne hrvatsko-kršćanske, je u ovladavanju HDZ-om, čemu svjedočimo već godinama i upravo u tome se krije uzrok gašenja političkog identiteta iseljene Hrvatske i amputacije Hrvata u BiH pod firmom “druge države”.
Plenković je tipičan eksponent uspješnosti te metodologije. Iz navedenog nužno slijedi i ocjena alternativnih pokušaja pa i Škorinog pokušaja razbijanja te uspostavljene ravnoteže. Po rezultatu taj pokušaj izgleda dobro. Teško je reći da osvajanje trećine tako posloženih političkih pozicija nije dobar rezultat, naročito ako ga isključivo gledamo kroz namjeru ostvarivanja realne političke moći. Jest.
Međutim, ako Škorin rezultat gledamo iz prizme željenih promjena, to nije dobar rezultat, čak nosi sobom i jako opasne posljedice, koje su daleko od recimo Hasanbegovićeve izjave da je to početak tektonskih promjena u Hrvatskoj. Škorin rezultat je možda zadnje upozorenje hrvatskom narodu da nitko, koliki god osobni potencijal imao, bitne promjene i kako je Škoro isticao “povratak Hrvatske narodu” ne može ostvariti isključivo svojim stečenim ugledom ili uspješnošču, kakvu god je unio u pokušaj političkih promjena.
U takvim pokušajima se ne može uspjeti vukući očekivanja dokazanih gubitnika, koji pokušavaju na potencijalu jednoga čovjeka izbjeći sunovrat, kao MOST, ili kompenzirati nezavršenu političku profilaciju kao Suverenisti.
Ako tome dodamo čitav niz ljudi i “stručnjaka”, koji traže novu livadu za ispašu, ljude kojima je što gore to bolje modus vivendi opstanka i nastavka borbe za nacionalne interese protiv “komunjara”, “srba”, ” jugoslavenčina”, te čitav niz najrazličitijih profila od onih željnih pet minuta pozornice i važnosti do političkih posvuduša i obijača pragova oko svake najavljene inicijative, pokušavajući se uvaliti, dobijemo golemu kompozociju vagona, koju nikakav lider ne može dovući do pobjede.
Tu se otvara tek pitanje, što bi bilo nakon izborne pobjede i bi li se i najvještiji čovjek uspio otrgnuti tim preopterećenim vagonima spasa, no to u ovom trenutku nije najbitnije. Najgore posljedica ovakvih “skoro uspjeha”, posve na istoj crti s neuspjelim referendumskim inicijativama već godinama, te političkim inicijativama punima nade i gromoglasnih najava, s prosvjedima, masovnim okupljanjima koja se rasplinu s vremenom, jest sve očitija rezignacija sve većega broja ljudi ili stav da se ništa ne može.
To je nažalost ono što kod goleme većine ljudi ostaje u ustima nakon razbuktavanja nade i neuspjeha. Škoro je kao nitko prije njega razbudio tu nadu, očekivanja su bila golema, utoliko je svaki rezultat ispod pobjede neuspjeh i neće se moći pretočiti, kako to najavljuju ljudi oko njega, u politički kapital.
Sve kreće ispočetka, a ključno je pitati – mogu li ljudi, koji se godinama vrte oko velikih stolova s izgrađenim refleksom preživljavanja na mrvicama, ostvariti bilo kakvu pobjedu? Mislim da je Škorin rezultat pokazao da ne mogu, jer ako s potencijalom tog čovjeka nisu mogli, nikada neće pronaći boljega.
Sve dok se kod kritične skupine ljudi u Hrvatskoj ne osvijesti da se za ozbiljne državno-političke promjene, a koje podrazumijevaju polazišta za aktiviranje ovih pedeset posto apstinenata u Hrvatskoj i ovih pedeset posto hrvatskog naroda čiji politički identitet samo što nije proglašen mrtvim izvan Hrvatske, mora sustavno pripremiti ideja, platforma, te desetine najboljih ljudi koji ne vuku repove gubitničke ili rubne prepoznatljivosti, a kojih je puna Hrvatska i pobjedu potražiti izvan postojećih umreženih struktura, neće biti željenih promjena, niti će bilo kakva participacija u državnim institucijama biti pobjeda.
Zato jučerašnji Škorin rezultat, već od sinoć nije niti smije biti politički kapital za bilo što, jer je to polazište novih neuspjeha. Jučerašnji izbori su završena utakmica, sve naredne su potpuno nove i drugačije.
Marko Ljubić/Foto: D. Borovčak
