Marko Ljubić: Nisu poniženje riječi Zorana Milanovića, propast je prepuštati im državu

Kao da je Milanović rekao nešto čemu ne svjedočimo godinama, kao da je ploča poginulim vitezovima HOS-a važnija od dvadesetogodišnjeg šikaniranja i progona svih vrsta, njihove i hrvatske pobjedničke ratne neslužbene himne Bojne Čavoglave i Marka Perkovića Thompsona?

Čudo jedno kako se užare frekvencije kada se “komemorira” jasenovačke žrtve. U ovom već ubitačnom svakodnevnom ritmu gdje se ljudima koronavirus i Božinović, Beroš, Capak te Markotić pojavljuju kao kapljice vode koje u istom intervalu neprekidno kapaju na glavu zatvorenika, moguće je da su se projasenovčani i antijasenovčani odlučili istresti sve frustracije i gnjev jedni na druge pa otud takva vatra u porukama i pozivima.

Ispada da je moguće poželjeti se Krausa, Habulina, Pupovca ili antifakultivirane dušice Nine Obuljen.

Ne kužim ove naše desničare s desnim nogama, rukama i ušima po čemu ih je moguće prepoznati, čemu se čude, izuzev ako umjesto na ženu, muža, dida ili baku ne smiju pa se navalili zgražati Milanoviću, Jandrokoviću, Nini Obuljen ili otadžbinskom epu Milorada Pupovca i SNV-a koji su u javnom priopćenju sve strahote srpskih logora, tamnica, “oslobađanja” i pogotovo njihovih antifašizama, koje stotine tisuća ljudi još pamte, pripisali srpskim žrtvenim sjećanjima.

Što je tu vijest ili iznenađenje?

Što su očekivali od Gordana Jandrokovića ili ministrice kulture Nine Obuljen nakon svega čemu smo svjedočili u političkim karijerama tih ljudi, pogotovo unazad tri i pol godine? Jesu li zamišljali Obuljenku u odori neke ratne postrojbe hrvatskih oružanih snaga?

Nisu valjda očekivali od ministrice, koja financira Klasićevu papazjaniju o Miki Špiljku, revolucionaru i državniku, ministrice, koja je milijunima kuna financirala filmski ep o Dijani Budisavljević u izravnoj funkciji minoriziranja uloge Katoličke crkve i bl. Alojzija Stepinca, ali i tadašnje vlasti NDH, bez koje nitko ne bi mogao spasiti ni pile, a ne toliko djece. Nočito ako je istina da su bili tako krvoločni kako antifašisti trube?

Od ministrice koja golemim sredstvima šopa tisućma probisvjeta pod zvučnim nazivljem kulturnjaci, čija je jedina poveznica s kulturom nekulturna i drska provokacija hrvatskog naroda, očekivati da ona ima pristojan stav o povijesti hrvatske državnosti ili da javno izrazi sumnju u srpske i antifašističke krivotvorine? Dajte molim vas.

Kukaju ti moji “fašisti”, a tako ih od milja zovem jer nisu bar javno antifašisti, iako velika većina ne smije reći ni da nisu antifašisti, – jes’ ti vidio onoga “komunjare” Milanovića, sram ga može biti!?

Kao da je Milanović rekao nešto čemu ne svjedočimo godinama i kao da je sada najednom ploča poginulim vitezovima HOS-a važnija od dvadesetogodišnjeg šikaniranja i progona svih vrsta, njihove i hrvatske pobjedničke ratne neslužbene himne Bojne Čavoglave i jednoga autora Marka Perkovića Thompsona? Ne može se zgražati nad formalnim nepoštivanjem mrtvih, a njihove žive simbole progoniti ili tolerirati progon?

Kad mi je jedan kolega uznemireno pripovjedao što je Milanović rekao o HOS-u, ne pomišljajući da sam možda i sam to čuo ili čitao, ispričao sam mu ovo:

Kada su rezervisti JNA, sve redom nabrijana i bradata srpsko-crnogorska nejač upali u Mostar, nekoliko mjeseci uoči početka rata, nastojeći grad osloboditi od ustaške kame, samo su pijanci i luđaci u večernjim satima zalazili u birtije, koje je ta do zuba naoružana nejač oslobodila. Jedne večeri, lokalni fakin, volio čovjek popiti, a visok datum mjeseca pa ostao bez novca, odlučio prevariti početnike osloboditelje. Prišao šanku pored njih gomile i počeo pocupkavati i pjevušiti – nema vojnika do četnika. Boca za bocom mu je stizala od oduševljenih bradonja.

Fakin se u jednom trenutku napio. A trebalo je dosta, skupo je koštalo četnike. I, podigao Juru i Bobana. Možete zamisliti kako je prošao. Preživio je, ne brinite, dovoljno da ispriča što je uradio, a nije trebao jer je bilo vidljivo, što su mu uradili. No, bio je ponosan i tvrdio da se isplatilo uz poruku ‘jebao sam im mamicu, nek su me stukli’.

Poučak: Postoje sigurni trenuci kad se svatko otkrije, razotkrije i pokaže tko je i što je.

Problem mojih desničara je što ti trenuci traju godinama, magarac bi i shvatio i progledao. Razlika između mostarskog fakina i trenutka koji sam opisao i ovoga danas, trebala bi biti jako velika. Rezervisti četničke provenijencije su državno-formalno imali vlast u toj birtiji i u Mostaru tada, a u Zagrebu danas također su vlast, a ne bi smjeli biti, jer su poraženi nakon živih iskustvenih i dokumentiranih neviđenih zala, koje su napravili i oni i pajdaši im antifašisti. No, jesu.

Tu vlast nisu osvojili puškama, niti Hrvate zasad tuku kako su istukli mostarskog fakina, ali svejedno je zabranjeno pjevati Juru i Bobana, ratne pjesme oslobodilačkog rata i nositi ratne oznake junaka koji su obranili pravo na postojanje ove države. Vlast su osvojili glupošću, provincijalnom nezrelošću, častohlepljem i mediokritetsvom, te tezgaroškim mentalitetom tzv. desničara, koji nas godinama oslobađaju od antifa, a uspjevaju nas samo osloboditi pameti. I dostojanstva. Onih s desnom nogom, rukom i uhom.

Umjesto da se zgražaju nad svojom glupošću, jer sve što su Milanović, Jandroković, Obuljenka, Kraus, Pupovac, Habulin rekli i što nepodnošljivo dugo za pristojnu čast čine, izraz je političke tuposti političkih “osloboditelja” Hrvatske, umjesto što kukaju nad “sudbom kletom”, toliko da još samo fali Mile Kitić i lomljenje čaša krvavim rukama, valjda trebaju biti zahvalni tim tipovima što ne skrivaju namjere i pozivaju tim drskim riječima ostatke čovjeka u Hrvatu – čovječe, ovo je tvoja zemlja, probudi se i ne daj se više ponižavati.

Te riječi, svih njih, mudro bi bilo shvatiti kao poziv, a ne kao uvredu, jer za uvredu treba malo više od biti Pupovac, Kraus, ili antife Milanović, Jandroković i Obuljen. Umjesto što kukaju naši desničari s desnim nogama, rukama i ušima, neka zahvale ako između ušiju još ponešto imaju, Arsenu Bauku, sve im je, sve nam je svim Hrvatima rekao porukom da je protiv političkih prava Hrvata izvan Hrvatske, jer bi to praktično uništilo ljevicu. Kada kažem ljevicu, nemojte imati iluzija, jer izuzev Živog zida, Hrvatska nema ljevicu. Antifa nije ljevica.

Dakle, ako ne želite braćo moja i dalje peći na ražnju dušu katoličkog svećenika u Srbu, ako ne želite pljuvanje po stotinama tisuća neobilježenih grobova tijekom dvadesetog stoljeća, ako ne želite da vam se nasljednici i promotori zla cerekaju u facu i dnevno izruguju, potrebno je malo organizacije i mozga. Rješenje je – Izmjena

Ustava inicijativom i masovnim pritiskom naroda, pritiskom s jasnom naznakom nepopuštanja i s jasnom pobjedničkom namjerom, izmjena izbornog sustava, Hrvatska kao jedna izborna jedinica u izborima za Sabor, elektroničko i dopisno glasovanje i zakonski obavezan izlazak svakog hrvatskog državljanina na izbore.  Tako se započinje put per aspera ad astra.

I čudo jedno kako će brzo nestati čuđenja. Nestat će i antifašista, i ugroženog srpstva, furioznog talijanstva, hadžilučkog bošnjaštva, okajtaziranog romstva, a eventualno u nekom antifašističkom rezervatu ili muzeju, mogli bi se naći primjerci kao Obuljen, Jandroković, Milanović, Habulin, Kraus, Pupovac, Kajtazi i sličnih par tisuća, kako bi umjesto na srpske krivotvorine u Jasenovcu, hrvatski narodni učitelji mogli dovesti djecu i pokazivati im primjerke mučne hrvatske prošlosti. Samo je jedan put.

Marko Ljubić/Foto:N1