Tragom nekoliko zadnjih tekstova, u kojima sam, u nekima sarkastično, u nekima esejistički i detaljno teorijski pokušavao ljudima srodnog mi nacionalno-kršćanskog spektra ukazati na značaj uočavanja pojava kroz logično povezivanje naizgled nepovezanih detalja u dužem vremenskom kontekstu, a uvijek s kritikama ponašanja tzv. medijske i političke desnice, uočio sam da neke ljude to djelomično zbunjuje i pitaju me – zašto za svinjarije ljevice, ili bolje rečeno antife optuživati, ili kritizirati desnicu?
Da, stvarno zašto?
Kao naručen za to objašnjenje mi je slučaj saborskog istupa Ante Prkačina u kojem je izvrijeđao Uršu Raukar, saborsku zastupnicu. Po definiciji, Ante “ustaša” bi trebao biti moja strana, bar tako on kaže i Urša “nakaza” sa svojom antifom ističe higijenizirajući društvo od sumnjivaca, polufašista i klerofašista, a Urša bi trebala biti “ona strana”.
Imaju li dakle Urša i Ante pravo? Ne bih rekao.
U biti Ante “ustaša” za račun Urše “nakaze” unakazuje “moju stranu” dajući uršinovastim arbitrima povod svakoga s desne strane nalijepiti etiketom krkanluka.
Meni i mnogima s kojima komuniciram baš nimalo ne smeta što će uršinovaste antife o nama misliti i govoriti, smeta mi kad je netko primitivac čak i lažno u ime obilježja kojima se ponosim. S obilježjima se ne igra, inače, eto ti nakaza na vrata. Stvarnih nakaza.To treba nemilosrdno sasjecati, a ne se time ponositi.
Vidim na mrežama svojevrsno oduševljenje jedne, iako bučne i lažno trijumfalne, ipak opskurne i političko-medijski posve nebitne strukture, koja je praktično već zadavila i upropastila kakvu takvu ideju Domovinskog pokreta i svela je na redikuloznu sekticu, kojoj ton daje nesretni propagandist i nekolicina pervertita oko njega prodajući primitivizam i krkanluk kao vrhunaravni model – domoljublja.
Ti ljudi se dive Prkačinu.
Pa dobro, hajdemo hladne glave promisliti što je u njegovom nastupu, a i inače, vrijedno bilo kakvog respekta s pozicija interesa nacionalno-kršćanske Hrvatske. Postavimo stvari na temeljno stajalište.
Ante Prkačin prima plaću da u nacionalnoj zgradi hrvatskog naroda, u kojoj se donose pravila života, definiraju vrijednosti iz prošlosti koje određuju našu sadašnjost i na temelju toga donose pravila koja će tu crtu prošlost-sadašnjost-sutrašnjica održavati neprekinutu, nedeformiranu i u usponu, nadvlada sve nakazno promiče, ostvaruje i definira sliku i priliku svoga naroda.
Za ostvarivanje potrebne, procedurom propisane, pozicije za osmišljavanje, promoviranje i usvajanje poželjnih pravila u Saboru, potpuno je nebitno je li netko fizička i ina nakaza, ima li magareće uši, rep ili rogove, ima li papke umjesto prstiju, ako ima pravo u toj proceduri jednako pravu ne-nakaze.
Bio saborski zastupnik po nečijem mišljenju nakaza ili ne, njegov stav i glas u odlučivanju je bitan, a sa stajališta interesa nacionalne kuće to je jedini mjerljiv efekt. Čak ni deset individualnih nakaza s magarećim ušima ili repovima ne mogu napraviti bitniju štetu, ako se iza toga nakazluka ne skriva detaljno osmišljena timska strategija.
Na takve osmišljene programsko-političke nakazluke se ne ide primitivnim i krkanskim nasrtajima i performansima, nego – glavom.Umom.
Treba njihovo pravo odlučivanja minorizirati, a prije toga spriječiti njihovu pojavu u institucijama u kojima se odlučuje.Kako? Pa lako.
Ako je netko stvarno nakaza, lako je valjda ljude uvjeriti da njegovom suparniku ne-nakazi ukažu povjerenje na izborima i nakazu ostave da luta ulicama, šumama i gorama vukući svoje repove i strižući magarećim ušima.
Onaj tko nije u stanju nadvladati nakazu i prihvaća njeno društvo, logično je, ili ispada gori od nakaze, ili da sve bude tragičnije, tisuće i tisuće ljudi, većinu u odnosu na svoj ne-nakazluk i kultivirani krkanluk, proglašava – nakaznima. Tako ispada, jer Urša vlada Zagrebom takva kakva je, a Ante “ustaša” i “lijevi nacionalist”( majko mila tko li mu je to i s koliko rakije u sebi prodao!?) vlada rupama i birtijama na koje je nalijepio ploče – Prkačin akademija s ambicijom njegovih pajdaša – budućnost Hrvatske.
Je li nešto postigao i što je postigao Ante Prkačin nazivajući Uršu Raukar nakazom?
To što je postigao nema nikakve veze s odnosima snaga u Saboru, ni u Hrvatskoj. Eventualno je nasmijao ljude nesklone politici ili osobi Urše Raukar, dao dobar povod održavanju kakvog takvog smisla postojanja pijancima i mudroslovima u birtijama, koji će imati dan, dva o čemu govoriti, omogućio Bujancu i administratorima stranica DP da sljedbenicima plasiraju novu injekciju muškosti, i što je najtragičnije – krajnje kompromitirajućeg hrvatstva na Prkačinovu sliku i priliku u politici, a sebi priskrbio potvrdu “opasnog tipa”, koji smije što drugi ne smiju ( podsjećam čitatelje da razmisle o narodnom poučku – tko smije što nitko ne smije), sukladno legendi koju Prkačin preko birtija i javne margine godinama prodaje o svojim podvizima u ratu, te preko istih kanala i instrumenata o svojoj “učenosti”.
Dakle, jedino postignuće mu je potvrda nad-krkana među krkanima.
Problem je u tome da za to Prkačin ne bi trebao primati državnu plaću, a prima, jer su to sve efekti ili postignuća, koja se eventualno nude na tržištu uz plaćene ulaznice, u cirkusu vodajući medvjede i druge živine, oponašajući Tarzana ili s Ćipom preskačući plamteće uže koje vitlaju dva tipa u četničkim odorama.
Primajući državnu plaću za krkanluk, kao i Urša za politički nakazluk, i jedno i drugo, ruku pod ruku navlače hrvatskom narodu horor masku ili magareće uši. I, sad vi izaberite između takvih milina!
To je maksimalni domet Prkačinovog “junaštva” u Saboru s bonusom sramote pristojnim Hrvatima, koji se jednostavno klone programsko-političkih nakaza, a ne obraćaju pozornost na njihove uši, repove ili papke.
U tome je golemi hendikep prkačinizacije u odnosu na raukarizaciju.
Prkačinov krkanluk je izraz primitivne ideje ostvarivanja isključivo vlastitog održavanja na površini, koja mu donosi nekakav status u primitivnim substrukturama, a Raukaričina programsko-politička nakaznost s njenim javnim profilom je dio precizno osmišljene strategije koja čak i uličnim performansima uvijek vodi ka institucijama s ciljem totalne transformacije ljudi, društva i povijesti.
Krkanluk vodi u birtije, nakaznost u institucije. To je problem.
Je li nekome Urša Raukar ili bilo tko u Saboru nakazna/ nakazan stvar je posve individualnog dojma, raspoloženja, estetskih kriterija, a je li programsko-politička agenda koju ona predstavlja nakazna, stvar je interesa, statusa i sudbine ukupnog hrvatskog naroda.
Baviti se prvim i od toga pokušavati prodati političku priču, običan je krkanluk, baviti se drugim bi bila nacionalna politika, za što treba imati znanja.
Za prvo treba cugnuti bocu dvije rakije i biti bez karaktera, neka vrsta seoske budale, za drugo treba učiti cijeli život i imati odgovornost prema hrvatskom narodu.
Hrvatima je svejedno, bar golemoj većini ljudi koji ih ne susreću pa su kontraindikacije isključene, kako izgledaju Urša Raukar, Vili Matula, Benčić, Juričan, Mrak Taritaš ili Emina ( ili Emin, ispričavam se na mogućoj pogrešci) Višnić, baš ništa sutra ili u budućnosti Zagreba i Hrvatske neće ovisiti o njihovom izgledu ili tome kakve reakcije njihov izgled izaziva kod bilo koga, pa i Prkačina.
Njihova programsko – politička agenda ostavlja tragove, čak i duboke brazde, ne na nosevima, licima ili ramenima kao u tučnjavama, nego na ljudskoj osobnosti. U velikoj mjeri ta programsko-politička agenda obiluje perverznim, pa i nakaznim elementima, koji bi u vizualnoj formi umjetnik specifične mašte i vizije mogao predstaviti zastrašujućim likovima ili noćnim morama čudovišta iz horora. Prkačin nije govorio o toj viziji, niti ga je to inspiriralo, jer se njegov umni i imaginativni potencijal kroz javnu karijeru svodio na prilično neimaginarne stvari u stilu – donesi lovu ili ćemo ti minirati kuću!
Imaginacija se svodila na lovačke priče, nebuloze, krkanluke i prostakluke u javnosti, samopromotivne performanse i diverzije prema ljevičarsko-velikosrpskim protuhama tipa Goldsteinove tribine, krcate često pripitog japajakanja i veličanja samoga sebe u pravilu pred uplašenim novinarima nad kojima ima izravnu ili neizravnu vlast putem vlasnika s kojima je u kompaniji, a s poniznošću i prisiljenom kakvom takvom kulturom pred novinarima koje nema potčinjene i za koje sluti da znaju njegove blefove. Zato se i drži sigurnog brloga i s vremena na vrijene se “ukaže” pristašama slikom i tonom iz kontroliranog brloga.
Njegov svijet je margina, gdje se, kad se uvali, razmaše do tragikomičnih razmjera primitivizma, a performansi i krkanluci u Saboru ili na nekim antifa događajima gdje ga slučajno prate kamere osvojenih televizija mu služe kao pozivnica da dodatno prikaže svoju ” veličinu” pred poniznim propagandistima i nižerangiranim primitivcima.
Prkačinu Urša Raukar i ta skupina nisu opasnost, oni su njemu i njegovim promotorima prilika za poentiranje pred kavanskim zborom, baš kao što su mu devedesetih bili i poslužili četnici. Da je ishod rata s četnicima ovisio o njegovom junaštvu i današnjem krkanluku, a krkanluk u ratu nije neiskoristiv u nekim situacijama, danas Hrvatska ne bi imala problem Svete Gere, niti INA-MOL, ne bi se borili za suverenost Hrvata u BiH.
Ne bi bilo Hrvatske.
Ne znam što bi bilo s Prkačinom, iako nisam u prevelikoj dvojbi, jer bi i u tom slučaju, rekao bih pogotovo tada, trebalo uveseljavati pijance u birtijama junačkim pričama. Jedino bi valjalo u tom slučaju pronaći Prkačinove mete, one koje je pobio u pričama i prilagoditi ih potrebama pobjednika.
S druge strane sam siguran što bi bilo s nas stotina tisuća koji nismo tako efikasno tamanili četnike. Četnici nam to ne bi oprostili.
Primitivcu ne treba ništa umno da bi bio uspješan. Zato Prkačina baš briga za nakaznost programsko-političke agende Urše Raukar, jer njegov svijet ne može ugroziti, dovoljno je sam po sebi nakazan. On refleksno osjeća priliku u tim ljudima, koje može iskoristiti, pogotovo neraspoloženje ljudi prema njima, pa mu Raukar i kompanija daju smisao postojanja, koji on svojim krkanlukom onda s govornica proslijeđuje u birtije koje čine njegovu izvornu akademiju.
Može krkan reći što god hoće i što normalan čovjek ni zamisliti ne može, može u lovačkim pričama o sebi kako vrijeme odmiče umnožavati podvige, pobjede, brojeve potamanjenih neprijatelja otprilike kao Srbi žrtava, a ako ga junačko zdravlje posluži, brzo ćemo slušati o podvizima u Kandaharu protiv Talibana, u Siriji protiv ISIL-a, a nije daleko ni Dombas, samo da se situacija smiri ovako ili onako, da nastupi vrijeme priča. Jednom prilikom sam napisao da je većina četnika, koje je Ante “ustaša” potamanio već odavno i uskrsnula.
Saborski zastupnik, koji je izabran predstavljajući se “generalom HOS-a” praveći idiotima u zdrav mozak nesretne HOS-ovce oko sebe, koji znaju da HOS nije imao nikakve generale, te da svi činovi koje imaju danas glase na HV ili HVO, navodni general Armije BiH, neprijateljske vojske, tragikomični nadripovjesničar, nadrifilozof, nadriteolog, nadridramaturg, pjevač, makroekonomist, koji uredničko-boditeljskoj panjini u studiju i rasprave o proračunu svjestan da ga panjina ne smi ništa pitati, zapravo je u političkom smislu potpuni izraz i eksplicitni dokaz trijumfa nakazne programsko-političke agende Urše Raukar.
Toliko da je to ponižavajuće.
Jer, čak i na osobnoj razini, birtija koju drži u Zagrebu podložna je volji “nakaza”, mogu mu odrediti pravila kakva hoće. I tu dolazimo na bit stvari.
Hoće li i mogu li krkani spašavati hrvatski narod od uistinu nakaznih programsko-političkih nakana i vizija, ili bi se trebalo prestati smijati krkanlucima u Saboru, kojima se realna zabrinutost i aktivističko-politički potencijal pacifizira ispuhujući ljutnju smijehom i svodeći krajnje ozbiljne probleme na ravan rulje i birtija . U specijalnim emisijama, na pozornicama uz plaćene ulaznice, u cirkusima, u bitrijama uz cugu i traženje nestale niti smisla, u međusobnim prepričavanjima i ruganjima – krkanluci mogu biti zabavni.
Nitko od nas nije imun na njih, rijetko se tko neće nasmijati kad su njima izloženi nesimpatični nam ljudi.
No, kad je krkanluk jedina zaprijeka pred nakaznostima i pogotovo kad se to agresivno predstavlja kao vrhunac hrvatske politike i kulture, onda je to tragično i izravno koristi nakazluku.
Ne samo zbog toga, ali dobrim dijelom uvjetovano time, bili ili ne nekome nakaze, Raukar i kompanija vladaju Zagrebom i Splitom, drže šape nad većinom medija, kulturnih, obrazovnih i znanstvenih institucija i smiju se krkanima, koji sve više i borbenije laju na mjesec pokušavajući to s prigodnim legendama i budalaštinama prodati sve rjeđim očajnicima.
Na kraju, treba li odgovarati na pitanje – zašto kritizirati “desnicu” za svinjarije ljevice? Vjerujem da ne treba, a krkanima i nakazama i onako nema smisla govoriti. Njih samo valja znati prepoznati i hladnokrvno zaključiti – daleko im kuća.
Marko Ljubić/Foto: sabor hr
