Čak i izrazito obrazovani i politički senzibilizirani ljudi s neupitnog nacionalno-kršćanskog spektra, s kojima svakodnevno kontaktiram i polemiziram o državno-političkim pitanjima, iz stotinu neoborivih razloga neraspoloženja prema HDZ-u, koje mi navode, a koje sam toliko puta isticao u svojim kolumnama i analizama, često i potpuno usamljen i rodonačelnik tih kritika, zagovaraju potporu tzv. trećoj opciji i promjenama. I, naravno, čude se, što mi je prilično čudno često, kako to da sam ja trenutno za postojeće stanje?
Nije mi problem to što ispada da je netko tko je sustavno zagovarao dubinske promjene uzroka, a ne posljedica latentnog kriznog ili polukriznog stanja u zemlji, sad najednom nekakav zagovornik nemjenjanja i/ili zadržavanja tog stanja, s posve istim stranačkim i personalnim akterima. Problem mi je daleko teže naravi to što ljudi s neupitnim sposobnostima rasuđivanja, ne vide javnu političku i ozbiljnu društvenu podvalu pod deklaracijom promjena.
Racionalno polazište goleme većine pametnih i odgovornih ljudi u svakodnevnom životu je, da kad se odlučuju bilo što mijenjati u svojim osobnim i obiteljskim životima, to, ako je ikako moguće bude promjena na bolje. Barem minimalno. Da bi se donijela odluka o promjeni u životu, ljudi obično moraju znati što, i, pogotovo zašto, ne valja. Tek kada to znaju, tek kada oko toga nema pretjerane ili neprihvatljive sumnje, slijedi drugi korak. To je analiza vlastitih mogućnosti za treći korak, a treći je korak – iskorak u novo, ili u promjenu. Tako je u životu, pri čemu nije isključeno da u specifičnim okolnostima, ili prisiljeno, ljudi donose odluke bez prethodno navedenih elemenata racionalnog rasuđivanja i preuzimaju u normalnim okolnostima neprihvatljiv rizik. To su izuzetne okolnosti i ne mogu se primjenjivati kao pravilo.
Bilo bi očekivno, razumno, normalno i odgovorno na tim načelnim kriterijima donositi odluke na državnim izborima, pogotovo pri izboru zakonodavnog doma, u hrvatskom slučaju Sabora. Imamo stanje kojim nije zadovoljan gotovo nitko u Hrvatskoj.
Svi imaju svoje razloge, od Katarine Peović, Mate Kapovića i Rade Borić, preko Bojana Glavaševića, Mrsića do Davora Bernardića ili Dalije Orešković na ljevici. Od Karla Starčevića, Brune Esih, Ante Đapića, preko Zlatka Hasanbegovića, Karoline Vidović Krišto, Marijana Pavličeka, Ladislava Ilčića i Ruže Tomašić, zatim Lazara Grujića, Dreleta, Igora Peternela do Miroslava Škore. Da, i Ćipe, da njega ne zaboravim. Od Bože Petrova, Mire Bulja, Zvonimira Troskota, Mire Bulja do Raspudića, njih oboje.
Od Tomislava Karamarka, niza senatora HDZ-a, utemeljitelja, nekoć najviših državnih funkcionera, aktualnih političara, smjenjenih bivših ministara, do najviših rukovoditelja HDZ-a, izuzev u prigodničarskim situacijama, nisam se naslušao zagovaranja postojećeg stanja. Svi žele promjene, svima treba još nešto, svi one druge optužuju za nevolje s kojima se suočavamo i svi govore da baš njima treba veća potpora naroda, više mandata u Saboru, da bi ostvarili te željene promjene.
S prilično opravdanih polazišta se, najviše HDZ, jer je najduže obnašao vlast, zatim SDP, jer je koncentracija državno-političkih odluka u njihova dva mandata više usmjerila Hrvatsku nego HDZ-ove vlade, optužuje da najmanje žele promjene, ili da ih ne žele nikako. Obrazloženja su racionalna. Prvo, da su htjeli promjene, ostvarili bi ih, drugo, našli su dovoljno osobnih interesa za sebe, pa su im promjene rizične i neinteresantne. Svi, i s ljevice, i s desnice, koji osporavaju ove dvije stranke, nude promjene i snažno ih javno zagovaraju.
To je pogotovo izraženo na desnici, jer na desnici se u odnosu na HDZ zagovaraju navodno programski radikalnije promjene, nego s ljevice prema SDP-u, gdje se SDP kritizira s istih programskih pozicija, optužujući ga za nedovoljno revolucionarsnosti i anacionalnosti. Ovaj pojam “navodno” za desne oponente HDZ-u, koristim zato, što programskih kritika tu nema. Stvar je pojednostavljena do kraja. S obzirom da nije teško pronaći slabosti HDZ-a, koje se vide golim okom i na površini, zaključak je da HDZ ne valja. Sama pozicija nevaljalosti HDZ-a uzima se kao argument da sve i svatko drugi valja. Kolokvijalno, Plenković je loš, dakle Petrov i Škoro su dobri.
Opasna logika. Vrlo opasna. Evo zašto.
Plenkoviću je lako zamjeriti niz ozbiljnih državničkih nedostataka koje je pokazao tijekom mandata. Među tim nedostacima ima i stavova o krucijalnim pitanjima od interesa za hrvatski narod i usmjerenja hrvatske državnosti. No, riijetko tko ozbiljno hoće razlučiti, analizirajući njegove greške, što je među njima uvjetovano njegovim osobnim političkim profilom, što realnim političkim odnosom snaga i stanjem u HDZ-u, čiji je istinski predsjednik postao tek na isteku mandata, što realnim stanjem u zemlji i okruženju i odnosima moći bez kojih Hrvatska ne može, što izravnim ponašanjem stranaka i političara s navodne desnice, oko MOST-a i Škore, koji su svojim djelovanjem izravno doprinosili tome da Plenković svoj i HDZ-ov opstanak umjesto s njima, traži s Pupovcem i Vrdoljakom.
Pošten čovjek, mudar domaćin i gospodar, prilikom donošenja odluke, o svemu tome neostrašćeno razmišlja. No, takvog se Plenkovića i HDZ bezuvjetno gura u istu vrijednosnu ravan sa SDP-om, kako bi se i jedne i druge, a u ovom slučaju HDZ i Plenkovića predstavilo kao čuvare poretka, a sebe kao nositelja toliko željenih promjena. Nena sumnje da je Plenković danas čuvar poretka. Greška je Bernardića, SDP i Milanovića predstavljati čuvarima poretka, a tko ne vidi da je Milanović rušitelj poretka, slijep je, ili zlonamjeran. Ne isključujem ni kretene. Je li dobar državno-politički poredak koga imamo? Ne. U samim temeljima je nevaljao i generira praktično sve slabosti koje vidimo. Znači li to da je dobro što Milanović urušava takav poredak? Ne. Posve suprotno.
Milanović ruši ovakav poredak, a to nije kako “reformatori” s navodne desnice Ruža Tomašić i Miroslav Škoro govore, ni razmaženost razmaženog derišta ili šaljeivdžije. To je politička paradigma tzv. ljevice u Hrvatskoj, odnosno političke antife. Njima je neprihvatljiv po definiciji svaki nacionalni društveni ustroj i paradigma, otprilike kako je tjekom 20. stoljeća do danas, većini instutucionaliziranih Srba u Hrvatskoj bila i jest neprihvatljiva svaka hrvatska država. Zato su promjene koje već provodi Milanović i koje zagovara tzv. ljevica smrtonosne za nacionalnu hrvatsku državu. Dakle, jasno je da nije uvijek zagovaranje promjena nešto samo po sebi ni dobro, ni poželjno.
S druge strane, promjene ovakvog državno-političkog poretka zagovaraju najkrupniji tzv. desni oponenti HDZ-a, MOST i Domovinski pokret Miroslava Škore. Zna li itko živ u Hrvatskoj, pogotovo među njihovim pristašama, ali i u najspecijaliziranijoj javnosti, jedan jedini korak, način, model ili postupak koji su ti ljudi ponudili, objavili ili svojim poznatim referencama u javnom i političkom, te profesionalnom djelovanju, mogu jamčiti da znaju točno što i zašto ne valja, te kako to rješavati? Volio bih ga vidjeti tko može navesti bar nešto. Nema ničega.
I nema nikoga, ili gotovo nikoga, s obzirom da u tim skupinama ima, istina jako malo, iznimno obrazovanih i pametnih ljudi, koji su u uskim specijalnostima pokazali kompetencije, kao što nisu pokazali da poznaju bit državno-političkog poretka i funkcioniranja države. No, većina glavnih protagonista tih političkih skupina je svojim javnim i političkim djelovanjem pokazala da nemaju niti minimum znanja, socijalnih sposobnosti, a u jako puno slučajeva niti minimum moralnog političkog integriteta da bi bilo kome mogli biti jamstvo promjena na bolje.
Hrvatski narod može žmiriti koliko hoće na sve što izvire o Miroslavu Škori, no činjenice o njemu se neće promijeniti, niti će nestati. Hrvati mogu žmiriti, ili se može skrivati činjenica da je Ruža Tomašić s Ladislavom Ilčićem, uz suglasnost Hrvoja Zekanovića i Marijana Pavličeka prevarila oko 80 tisuća ljudi na europskim izborima, pa pod svojim imenom uvukla u Europski parlament Ladislava Ilčića, koji je tada od raspoloživih oko 4 milijuna glasova, dobio 1700 glasova potpore, a baš nikada nigdje tijekom gotovo desetegodišnje političke karijere nije samostalno osvojio niti jedan mandat. Kao ni Hrvoje Zekanović, Marijan Pavliček ili Zlatko Hasanbegović.
Uz to što je duboko nemoralno služiti se takvim postupcima, skrivati namjere i od najužeg kruga suradnika, a pogotovo od naroda od koga se traži potpora, nemoralnije je raditi to ponovo i s tih pozicija prozivati nevaljalce u HDZ-u. Ne može u tom slučaju nevaljalost nekog HDZ-ovca biti vodopad koji će oprati Tomašić i skupinu oko nje. Jer, ponovo pod proizvedenu, što kampanjom, što skrivanjem istine, svoju sliku skriva nekog novog “Ilčića”, ovoga puta Milanovića Litru i pokušava ga uhljebiti, kao jednog od “reformatora”.
Može se žmiriti koliko tko hoće, ali legenda o Zekanoviću koji po Zagrebu i saborskim prostorima histerično ponavlja da želi u Sabor jer se dobro živi, neće nestati. Kao niti bezbroj nevjerojatnih činjenica sa stavovima Igora Peternela, Zlatka Hasanbegovića, Marijana Pavličeka, koji u Bujici kaže da su heroji Vukovara umirali da bi Milaković sjedio u vlasti, da ni ne spominjem Miroslava Škoru, čija niska izjava u samo godinu dana opasno konkurira za primjer srozavanja jednoga doktora znanosti na nižu razinu i od Dragana Markovine. Srećom, Lazar Grujić nije toliko javno eksponiran.
Ako tim nevjerojatnim kvalitetama i profilima kakvi se i u otužnoj političkoj klasi u Hrvatskoj rijetko susreću, ili dominiraju ispod ionako jadnog prosjeka na skali ljudi zbog kojih se sve većem udjelu naroda gadi politika, dodaju izrazito divljačka promidžba i vrlo upitne financijsko-korporativne namjere, upitne od postanka do neobjavljenih namjera, jasno bi moralo biti baš svakome da je izrazito nerazuman rizik blago rečeno očekivati da ti ljudi mogu biti jamstvo bilo čega općedobroga ili boljega. Valja se sam pred sobom pitati, zašto ni s tzv. desnih medijskih pozicija, ali, zanimljivo, ni iz mainstreama koji je notorno sklon tzv. ljevici nitko nikada ne pita Božu Petrova misli li da je moralno rušiti svoju Vladu zbog javno iskazanog uvjerenja da ćemo dobiti arbitražu s MOL-om, pa, kad se pokazalo posve suprotno, s nesagledivim posljedicama, ni ne mrdnuti trepavicom, a kamoli podnijeti ostavku?
Zašto tadašnji MOST, danas ili Mostove, ili Škorine uzdanice nitko ne pita je li Karamarko srušen zbog politike prema antifa udrugama i revolucije na ulicama, koja je pripisana izvršitelju Hasanbegoviću i donijela mu nacionalni status, iako mu je upravo Karamarko bio pokriće i jamstvo te politike?
Ne pamtim da sam čuo to pitanje. Vi?
Kako to da se nakon tajnovitog nestanka iz inicijative Narod odlučuje opet pojavljuje tada proizvedena nacionalno-kršćanska nada Zvonimir Troskot, u MOST-u, koji je priznao da je to bila njihova inicijativa pod firmom Željke Markić, a nikada nije ni pokušao odgovoriti javnosti, što se dogodilo?
Nakon pojavljivanja na čelu tzv. narodne inicijative, minimum pristojnosti je bio, uz to što je to bila obaveza, reći zašto odlazi? Da ne bi bilo zabune, mislim da se nije smio ni pojaviti u priči o izbornom sustavu, jer je tog mladića bilo često mučno slušati zbog nevjerojatnog lupetanja i neznanja, a još mučnije zbog pitanja kakav bi to čovjek i zbog čega sebi dopustio takvu javnu blamažu. Danas vidimo zbog čega.
Iako su glavna uporišta i jedina virtualna vrijednost ovih skupina to da HDZ ne valja, te Pupovac, Srbija, komunjare i udbaši (naravno, jedino kad se ne radi o njima) jasno je kao dan svakome tko želi razmišljati da upravo oni sa svojim promotorima i sljedbom mogu postojati i pojavljivati se u javnosti, baviti se politikom i živjeti od politike tek i utoliko, ukoliko postoje Pupovac, Srbi, Beljak, Rada Borić, Hrvoje Klasić, Novosti, neidentificirani udbaši, jugoslavenčine i slični. Naravno, i ovakav HDZ, pri čemu je i ovakav HDZ više nego dovoljan razlog da ne mogu biti mirni i osigurati trajniju sigurnost za svoje trajne, neuspješne, a skupo plaćene borbe protiv navedenih nepogoda.
Ovim skupinama u biti više nego ikome u Hrvatskoj odgovara ovakav državno-politički poredak, jer da je dobar, ili bar bolji, ne bi bilo dovoljno materijala za izradu držalice motika i lopata za goli opstanak tolikih “reformatora”. Zato me čudi kad me pametni ljudi pitaju, kako to da sam od oštrog zagovornika promjena, postao zagovornik ovakvog stanja. Dok je ovakvo stanje, pogotovo u neposrednom vremenu pred nama, imamo kao narod izgleda, jer kupujemo vrijeme bez rušenja.
Doduše, neće biti ni bitnoga popravka, kakav zagovaram s rješavanjem uzroka slabosti, a ne njihovih posljedica, ali, kada imate s jedne strane Petrova i Škoru s kompanijama, a s druge strane Milanovića i antifu, nema većeg nacionaliste i kršanskog političara od Božinovića, Bog ga pomogao. Da ne spominjem Šuicu i viteza Reinera.
Zato je danas mudro spašavati stanje kakvo imamo, jer bi pred antifama i Škorinovcima željnim promjena, to sve vrlo brzo moglo biti sanak pusti.
Marko Ljubić/Foto: osječkatv
