Zanimljiva je razina perverzije koja se može iščitati u naslovima u kojima se vidi način i kvaliteta razmišljanja dijela medija u Hrvatskoj. S nemalim utjecajem i pogotovo sa samodopadnim civilizacijskim autoritetom koji sebi pripisuju. Kao primjer ističem lijevo – liberalni Net.hr i navodno ultradesni Dnevno.hr.
Net.hr inicijativu saborskog zastupnika Sačića naslovljava ovako: TOLIKO PROBLEMA, A SAČIĆ SE BAVI 1946. GODINOM, a Dnevno.hr kaže: ŽESTOKA KRITIKA! Tuđmanov sin obrušio se na premijera Plenkovića, interpretirajući “sinovo” gostovanje u Bujici.
Ispod naslova, u tekstu lijevo-liberalnog i kako se vole predstavljati nadasve europejskog Net.hr-a, uz ostalo, piše ovo:
“Zastupnik Hrvatskih suverenista Željko Sačić podnio je tužbu Županijskom sudu u Sisku kojom traži da se proglasi ništetnom presuda kotarskog suda u Dvoru na Uni kojom je 1946. konfiscirana sva pokretna i nepokretna imovina Hrvata u Zrinu.”
Umjesto da medij, redakcija, redaktor ili novinar izvjestitelj prije svega prouči barem minimalno što se krije u toj Sačićevoj inicijativi, odnosno, koliko je opravdano to što je uradio pa da onda zauzimaju, ili sami, ili angažiranjem stručnjaka, javni stav i šalju relevantnu poruku javnosti, oni naslovom pokušavaju redikulizirati i ismijati ovu inicijativu, predstavljajući Sačića nekakvim fosilom okamenjenim desetljećima unazad. A nije. Nije niti izbliza to narav i smisao ove inicijative, nego sasvim suprotno. Nema bez potpore toj inicijativi – budućnosti, niti bilo kakva današnja nevolja smije biti razlog za nedjelovanje po ovoj inicijativi.
Nije da je zastupnika i političara Sačića, gledajući njegove javne istupe iz predizborne kampanje i od kada je zastupnik, ljudi bi rekli “obletila pamet”, niti ga je udario neki kulturno- dijaloški grom, ali ova inicijativa sadrži više europskog, civilizacijskog i naprednog nego su Netovci ostvarili klikova od kada postoje.
Konačno, da je Sačić najnedostojnija osoba u Hrvatskoj, ovu inicijativu svatko pristojan mora poduprijeti. Ako Netovci nastave ovako, svaki budući klik će biti čisti dokaz njihove civilizacijske perverznosti.
Da znaju i žele stvarno kritički razmišljati i da imaju minimum odgovornosti, onda bi se potrudili naučiti, iako je neoprostivo da već ne znaju, da je Zrin živi dokaz nasilno zaustavljenog i izbrisanog života sa svim elementima genocidnosti pobjedničkih “antifašista” protiv porobljenog naroda, kome se, što je najtragičnije i danas upravo s navodnih naprednih pozicija ta genocidnost i zločin nameće kao oslobođenje.
Sačić je uradio iznimno dobro djelo, to je vrhunska inicijativa, a jedina je šteta što ju uz sudski postupak nije osmislio sa suradnicima ako ih ima, u što na žalost sumnjam, kao prijedlog zakona o poništenju sudske odluke ondašnjeg kotarskog suda i jugoslavenskog režima i ponudio Saboru, prvenstveno HDZ-u, ali i Pupovcu, SDP- u i svakom pojedinačnom zastupniku, onako urbi et orbi. Neka ljudi čuju i vide reakcije. To bi bila vrhunska politička poruka. Test.
Ovako, pokrećući sudski proces ostavio im je svima mogućnost alibija i izbjegavanja očitovanja o praiskonskim prauzrocima srpske agresije protiv Hrvatske, jer mogu reći da se ne mogu miješati u djelovanje sudstva i time eventualno prikriti svoju nezainteresiranost, pa i moguću potporu ondašnjem zločinstvu, a biti formalno u pravu. Pitanje Zrina danas je prvorazredno političko pitanje, a naslov na Net.hr je izraz nevjerojatne ironije i zamjene statusnih teza i ruganja civilizacijskim vrednotama u današnjoj Hrvatskoj. Zato Sačiću palac gore, a Net.hr-u, palac dolje.
Slično, ne toliko tragično, ali ništa manje je indikativno s lažnih desnih pozicija davati značaj realno beznačajnoj figuri Stjepanu Tuđmanu, predstavljajući ga – Tuđmanovim sinom u političkom i javnom djelovanju, pokušavajući instrumentalizacijom statusa “sina” slavnog i prihvatljivog oca ostvariti krajnje banalan politički cilj.
Prvo, prilično je ponižavajuće da čovjek u kasnijoj zreloj dobi nema niti jedno prepoznatljivo obilježje pored činjenice da je nečiji sin pa mi je oduvijek bilo tužno pratiti predstavljanja tipa “Tuđmanov sin”, “Gotovinin odvjetnik”, “Thompsonov odvjetnik”, “suborac Blage Zadre”, u javnom pojačavanju značaja ljudi u poslovima ili pitanjima koja nisu imala nikakve veze s tim nazivnim oznakama.
Ne znam kako ljudi koji dopuštaju da ih se tako predstavlja potpuno izvan konteksta, ne shvaćaju da je to indikator njihove beznačajnosti ili nesolidnosti u oblastima koje nemaju ništa zajedničko s tim nazivljem i da se to može i mora na prvu tumačiti kao ciljana, ili njihova manipulacija ili pokušaj instrumentalizacije i njih samih i zvanja koja im se pripisuju.
Kada kirurg ili sveučilišni profesor igra nogomet ili pjeva, on je nogometaš ili pjevač, loš ili dobar i nikako mu ne može pomoći to što je odličan kirurg ili profesor. Kao što nesolidnom čovjeku ne može pomoći u vrednovanju njegovoga nedjela ni otac svetac. Ako bi itko morao voditi računa o strogom čuvanju imena, značaja i simbolike s kojom je povezan, to bi morali biti sinovi, kćeri, suborci i suputnici iz najbližeg okruženja, a drugačiji odnos prema tome je najblaže rečeno zlouporaba.
Da je redakcija, portal, izvjestitelj ili redaktor barem minimalno državotvoran kako se voli predstavljati vodili bi računa o tome što i kako javno povezivati s imenom predsjednika Tuđmana. Da su minimalno pristojan medij, imali bi na umu da recimo profesoru Miroslavu Tuđmanu nikada nije bilo potrebno uz javne stavove, knjige, akademsko i političko djelovanje isticati da je Tuđmanov sin, jer je imao osobni prepoznatljivi integritet i vrijednosti, što se u javnom i političkom smislu nikako ne bi moglo reći za Stjepana Tuđmana.
U konačnici, lijepeći kao glavnu dimenziju poruci Stjepana Tuđmana oznaku “Tuđmanov sin”, banaliziraju državnika Tuđmana i to što je cinično navodno u ime njegove državničke vizije, na isti način i s istih političko-medijskih pozicija koje u nedostatku bilo kakvog integriteta i vrijednosti trguju junacima oslobodilačkog rata, Vukovarom, i svekolikim nacionalnim svetinjama, vodeći javno medijske ratove protiv četnika, “Srba”, korupcije, kriminala, dok istodobno traže utočište u Republici Srpskoj zbog kriminala u Hrvatskoj, kod onih protiv kojih se gorljivo javno i politički bore i huškaju neinformirane ljude.
Nije odavno vijest u jako poremećenim vrijednosnim standardima u Hrvatskoj, ni prvi, ni drugi naslov, niti je iznenađenje da to rade godinama isti protagonisti. Neshvatljivo je koliko ljudi u relativno maloj Hrvatskoj to vidi, zna, ili ima bar mogućnosti razumjeti kao podvalu, a ipak šute, pristaju na tu podvalu ili podržavaju to što vidimo.
To je već ozbiljan poremećaj, s puno opasnijim patološkim potencijalom od psiho-patologije samih kreatora takve prakse. Nije problem jedan, pet ili tisuću bolesnika, problem je kada mase ljudi povjeruju da je ta bolest zdrava.
Marko Ljubić/Foto: pxll/Maxportal
