Postaje pomalo iritirajuće gledati Andriju Mikulića zbog važnosti koju si kao osoba posve očito u potpunosti posuđuje od funkcija na kojima se nalazi.
Raskorak između nikada meritokratski potvrđenih sposobnosti i nezavisnih provjera vlastite vrijednosti izvan političkih buvljaka i očekivanog značaja društvenih pozicija je odavno kad je Mikulić u pitanju, gotovo posve obezvrijedio društveni dignitet funkcija koje obnaša.
To je mjerljivo, nije samo dojam.
HDZ je u Zagrebu pod njegovim rukovodstvom postao posve nebitna i posve nesamostojeća organizacija, kojoj je namijenjena uloga osigurača postojećega sustava koji je izgradio Bandić, sa strmoglavim urušavanjem političkog potencijala, koji se već sveo na golu infrastrukturu i nekoliko redova u čekaonicama ispred, što gradskih, što državnih stolova s hranom i utjecajem.
Od tog iritirajućeg raskoraka koji dnevno emitira svojim govorom tijela Andrija Mikulić, jedino više iritira – tupost i netočnost njegovih riječi, te predanost njegovih javnih trbuhozboraca, to predstaviti kao – argument.
Njegova izjava u Otvorenome da je demokracija volja većine neviđeno je banaliziranje civilizacijske vrednote kakva je demokracija.
Jer, demokracija je instrumentarij složen od stotina koračića, od kojih ni jedan ne smije biti lažan i kvaran, koji idu na provjeru u izborni proces, te na taj način mogu postati legitimni izraz volje većine.
Tek tada se smije reći da je demokracija sinonim volje većine. O većini se nikada ne može govoriti nakon izbora kao o samodovoljnom argumentu, ako većina nije izišla na izbore.
Legalnost u tom slučaju nema pokriće u legitimnosti. Zato to nije demokracija, nego instrument koji sliči na nju.
Mikulić bi morao, kad već nastoji ostaviti dojam autoriteta, malčice uzeti politološke i sociološke čitanke te pogotovo neku od stotinjak dostupnih knjižica o suvremenim dostignućima upravljanja procesima u društvu.
Pa bi se susreo s elementima o esenciji demokracije. Pa bi vidio da demokracija počiva na uređenom društvenom sustavu vrjednota koje počivaju na potpunom i točnom informiranju, odgovornom i provjerljivo mjerljivom procesu donošenja odluka, afirmaciji ideja i kompetentnosti u strankama, eliminaciji nekonzistentnosti i nesolidnosti, te institucionalizaciji tih elemenata u samostojeći društveni poredak.
Tek na temelju toga većina je istinski izraz demokracije.
Pouka: Kad i ako ti je zakon omogućio vlast, nije te proglasio intelektualno uzoritim. To je često u kontradikciji, a kod Mikulića uvijek.
Marko Ljubić/narod.hr
