Marko Ljubić: Odlazak Zdravka Marića nije obična ostavka

Ostavka Zdravka Marića nije obična vijest i nije bez snažnog značaja pa ako hoćemo i poruke. A tko pažljivije prati sitnice, baš sitnice u i oko Vlade, aktualne krizne procese, kontinuitet postupaka države zadnjih šest godina Plenkovićeva mandata i rukopis ministra Zdravka Marića te niz tih detaljčića stavi u kontekst predstojećih događaja, a sve u matici globalnih, pogotovo europskih događaja, mogao je očekivati ovakav rasplet.

Pri tome ne govorim ni blizu istom primitivnom besmislenošću i sklepanim rečenicama Danijela Spajića, “nobelovca” iz DP-a, da ostavka nije iznenađenje, koje je tragično slušati (tko ima želudac neka potraži na YouTube njegovo uključivanje danas u program N1), već pokušavam upozoriti na te detalje koje sam naznačio u uvodu.

Vlada, prvo savjetnik i glasnogovornik predsjednika Vlade Marko Milić, a onda i sam predsjednik Plenković, javno su očekivano nastojali tu ostavku predstaviti sastavnim dijelom života, bez dramatiziranja, sa smirujućim porukama. No, i tu, u oba istupa pojavljuju se sitnice, koje to nisu.

Marko Milić u ukupno jako dobrom nastupu u studiju N1, neobično zrelo, autoritativno snažno “spušta loptu” s naglaskom na ministrove zasluge, čak ga je i oslovljavao samo imenom, a u jednom trenutku ga naziva “kolegom”. Objasnit ću kasnije taj detalj.

Predsjednik Plenković ostavku ministra i potpredsjednika Marića, uz niz pohvala Mariću i afirmacije suradnje baš njih dvojice, te naglasaka, ispravnih, da su uspjesi svakoga ministra uspjesi Vlade, ide dalje u interpretaciji “živog organizma vlade”, dovodeći u istu ravan odlazak ministra Ćorića i Marića.

Plenković se izvrsno izražava, vrlo je koncentriran, naročito u ovakvim okolnostima i nema sumnje da nije slučajno doveo u istu vrijednosnu ravan tu dvojicu ministara. Kao što sumnjam da nije znao koliko je u javnoj projekciji ugleda i autoriteta Vlade svjetlosnih godina između ova dva čovjeka.

Plenkovićevoj i prvoj i drugoj Vladi Zdravko Marić je uz još nekoliko ljudi, kao što su Božinović, Medved, Butković, Grlić Radman bio stup, daleko u javnoj projekciji ugleda i autoriteta najvažniji.

Ministar Ćorić je bio suprotnost, javna, komunikacijska, profilna, a po mnogima, relevantnijim od mene, i sa stajališta efikasnosti upravljanja politikama u oba resora koja je vodio. I otišli su sukladno toj javnoj projekciji.

Marić je jednostavno otišao. Ćorić se uhljebio u gotovo nedodirljivu instituciju gdje će također biti teško mjerljiv njegov rad, efikasnost i djelovanje s golemim osobnim benefitima.Zato je dovoditi te ljude u istu ravan ozbiljna pogreška, pa čak i izraz nezadovoljstva, pa i ljutnje Plenkovića na Marića.

Naime, Andrej Plenković je izrastao u vrlo ozbiljnog lidera, političara, iskusan je, razumije procese, a usprkos nepotrebnim prečestim pojavljivanjima i reagiranjima u javnosti na najrazličitije primjedbe, kritike ili klevete i uvrede, moderan je političar koji razumije javnost i utjecaj javnosti na političke procese, pa i karijere. Plenković posve sigurno točno zna ovo o čemu govorim kad su Marić i Ćorić u pitanju.

Je li gaf relativizirati tako u javnoj projekciji uvjerljivo najboljeg ministra, ali i političara uopće u svoje obje vlade? Svakako jest.

No, je li taj gaf slučajna pogreška, ili bi mogao biti detalj koji ukazuje na tendencije njegovog liderstva i u djelovanju Vlade, time i države? Taj detalj da naslutiti puno toga.

U taj detalj se uklapa Milićevo oslovljavanje potpredsjednika Vlade i ministra financija u javnom prostoru “kolegom” jer, savjetnik prvog ministra i njegov glasnogovornik nije kolega s ministrom u Vladi i potpredsjednikom Vlade. To također može biti običan gaf nastao uslijed dugogodišnje bliske suradnje, gdje su u neslužbenim odnosima i izvan javnosti ljudi prisni i familijarni, ali tako se ne smije ponašati u javnosti, pogotovo prema vrhunskom autoritetu, jer ta sintagma može označavati i poremećaj u hijerarhiji Vlade.

Plenkoviću se iz oporbenih krugova, pri čemu ne mislim na ove nesretnike koji primaju plaću glumatajući političku oporbu, nego na komentatore u medijima, koji nisu baš svi notorne antife i neznalice na ljevici i notorni nadrikomentatori i probisvijeti na desnici, dugo već prigovara da je sklon koncentraciji odlučivanja, nadzora nad svim, a nesklon autoritetima pored sebe.

Puno je opipljivih razloga i uporišta za takve primjedbe. Pogledajmo samo niz ministara koji se izravno vežu za njega, bivših Marka Pavića, Žalac, do današnjih previše koje su u javnoj projekciji predvodili upravo Ćorić ili Banožić.

Iz samoga okruženja, iz stranke, te iz drugog reda državnih institucija postalo je uobičajeno sve što se događa, a naročito nepopularno, pa do neetično braniti ” mišljenjem vrha” ili – faraona. To je sudbina svih moćnih ljudi, oko njih se uvijek najagresivnije guraju mediokriteti i naravno, neizostavne mutikaše, lupeži i pervertiti. Nikakve razlike tu nije bilo u rasponu od Tuđmana, Račana, Sanadera, Milanovića, do Plenkovića. Potpuno isti model je vrijedio za Tita, Bakarića, Regana, Kohla, Merkel. Vrijedio je i vrijedit će dok je ljudi i prirodne težnje za moći.

Ti lideri su se razlikovali i povijesno se razlikuju po tome – kako su se odnosili prema laskavcima, lupežima, mediokritetima i konkurenciji oko sebe, jesu li se bojali najboljih i autoriteta i jesu li ih smatrali potencijalnim neprijateljima u stalnim procesima raspodjele moči ili prirodnim saveznicima u kreiranju i ostvarivanju važnih ciljeva.

Zdravko Marić je tijekom šest godina postao javni vrhunski politički autoritet, čovjek kojemu se vjeruje i koji je bez problema svojim ugledom mogao kompenzirati gomilu Ćorića i Banožića. Zato je bio snažan stup Vlade, Hrvatske, HDZ-a, a pogotovo je njegova važnost dolazila do izražaja u već višegodišnjim kriznim vremenima. Reći ću to ovako kako bih istakao njegov značaj za sami HDZ, ali i ovu državnu politiku.

Da su Banožić, Žalac, Čuljak i takvi bili frontmeni izbornih listi u 4. i 5. izbornoj jedinici na parlamentarnim izborima, da na čelnim mjestima tih listi nisu bili Zdravko Marić i Ivan Anušić a na čelu HDZ-ove ukupne izborne ponude Plenković, Domovinski pokret u nastaloj histeriji bi ih pregazio u Slavoniji. Plenković svojim autoritetom nikako ne bi mogao pokriti slabije kandidate od Marića i Anušića, doživio bi potop favorizirajući ostale “sve iste ministre i hadezeovce”.

Kad već to spominjem, jer mnogi meni i Budnici pripisuju velike zasluge za tadašnji uspjeh HDZ-a, ni za kakav novac ne bih pristao poduprijeti politiku bez karizmatičnih ljudi. Jer, ljudima vjeruješ ili ne vjeruješ, a onaj tko zasluži povjerenje sigurno zna i doći do znanja i pametnih ljudi za vođenje države i – naroda.
Konačno, liderstvo je liderstvo tek i jedino s vrhunskim suradnicima i ljudima, a bez njih je rukovođenje sa svakakvim, najmanje dobrim prefiksima.

Zdravko Marić nije bio običan član vlade Andreja Plenkovića. Bio je stup vlade, države i stranke, autoritet i vladajućima i oporbi, a što je daleko najvažnije i Hrvatskoj, i državi i političkoj stranci koja se stalno bori za vlast, čovjek kome je narod vjerovao dovoljno u kriznim vremenima, koja da bude jasnije tek i dugo slijede. To povjerenje i autoritet nije ničim kod normalnih ljudi, a takvi su golema većina ugrožavali javnu projekciju predsjednika Plenkovića. Uzdizalo ju je.

Ipak, Marićev autoritet je izvan svake sumnje bio trn u stopalima mnogima u HDZ-a, a pouzdano znam da se dio prljavih i nategnutih kampanja može dovesti u vezu upravo s Hadezeovim krugovima. Nije se to događalo samo Mariću, događa se mnogima. I u svim kritičnim operacijama se namjerno ostavlja dojam da ” vrh” stoji iza toga, ili da – nema ništa protiv toga.

To je Sanadera koštalo glave, jer greške koje je napravio mišlju, riječju, djelom i propustom, a to je prirodna pozicija prvih ljudi, nije imao tko kompenzirati ili pokriti, a kritična masa mediokriteta i lupeža nikada nije ni bila u funkciji stvaranja, obrane i zaštite svojih “faraona”. Takvi su paraziti i sišu život dok ga ima, a brzo pronađu drugog – prvog.

Marićeva ostavka je stvarna prijelomnica ove Vlade, a u dobroj mjeri će utjecati na budućnost države, jer više Plenković neće imati takav autoritet pored sebe.

Nije potpuno jasno je li to Plenković nizom detalja o kojima govorim, sam izabrao ili nije. Bilo bi dobro da je Marić umoran, da mu je prekipjelo stalno čačkanje po obitelji i ljetovanju, no, bojim se da su razlozi odlaska koncepcijske političke prirode. A to može poći u svakakvom smjeru.

Plenković s pravom ističe značaj dovođenja mladih ljudi u Vladu, apostrofirajući Marina Piletića, Davora Filipovića i sad najavljenog Marka Primorca. Za prvu dvojicu znam da su iznimni ljudi, časni i sposobni, za Primorca ne znam no i ne sumnjam, ali nikada Davor Filipović ne može procvjetati kao autoritet, političar i imati takvu javnu projekciju uz ministra Primorca, koji tek na posuđenom Plenkovićevom autoritetu mora postati autoritet, kao što je mogao uz Zdravka Marića i Plenkovića.

U razvoju autoriteta ne može jedan čovjek pokriti toliki potencijal ili je bar vrlo teško. U takvim okolnostima se mladim ljudima ljudi oko Plenkovića po definiciji nastoje nametnuti kao zamjenski autoriteti za svoj račun. Ukoliko se u tim stranačkim i vladinim strukturama mota više nekompetitivnih ljudi, odnosno mediokriteta, utoliko je sigurnije da se oko njih razvija parastruktura svega i svačega, koja onda truje i razara što i koga stigne, a u pravilu će prvo udariti ili nastojati pokoriti najbolje ljude. To je prastari sindrom vlasti koga ni jedna civilizacija nije mogla iskorijeniti, a propadale su one koje su mu se predavale.

U razdoblju ispred nas će u izuzetno dramatičnim okolnostima trebati optimalno iskoristiti iznimna postignuća Plenkovića i nekolicine ministara. Uz dužan respekt, manjine. Ostvarena su sva okvirna postignuća i ciljevi.

No, sad se biseri moraju rasporediti ljudima, a ne svinjama, a za to će biti potrebne vrlo, vrlo ozbiljne promjene same države i kompletnog modela upravljanja državom, javnim dobrima i javnom klimom bez koje nema ozbiljnog razvoja.

Zdravko Marić je prepametan i prestručan ekonomist i preiskusan političar, odrastao i formiran unutra državnih i korporativnih slabosti Hrvatske da ne zna što sad, nakon toga što se postiglo treba obavezno napraviti.

Zna i Plenković, iako kod njega prirodno preteže samo politički refleks, bez iskustva i znanja koje ima Marić. Baš zbog toga su bili dobra kombinacija, zato su dobili izbore tako uvjerljivo, figurativno rečeno taj trijumvirat Plenković-Marić-Anušić, koji sam naveo. Dakako, ima ih još.

Projekciju neposredne i srednjoročne budućnosti rade sve normalne obitelji, tvrtke, kompanije, države, a pogotovo stranke koje nemaju smisla bez projekcija vlastitog dolaska na vlast.

HDZ odavno nije imao nekoliko takvih trijumvirata, ne previše, s kombinacijom postojećih autoriteta i sjajnih mladih ljudi, od Europskog parlamenta, Vlade, županija. Mnogi pametni ljudi, koje ne zanimaju stranačke preferencije izuzev realnosti, vidjeli su sjajnu budućnost Hrvatske u perspektivi trijumvirata: Plenković vrlo visoko u EU, Zdravko Marić predsjednik Vlade, a Anušić i što više stupova tipa Anušić diljem Hrvatske.

To je projekcija u kojoj Davor Filipović, Marin Piletić, Nataša Tramišak, Karlo Ressler i niz drugih ljudi mirno stasaju, stvaraju i postaju vrhunski političari. Bez toga, ti ljudi neće imati optimalne uvjete razvoja. A neće ni Hrvatska.

Zato odlazak Zdravka Marića treba gledati i najvjerojatnije se o tome radi, uz niz detalja koji mogu preliti čašu svakom čovjeku, kao neslaganje oko koncepcija hrvatske neposredne i srednjoročne budućnosti.

Politički refleks Plenkovića prisiljava doploviti bez pretjeranih potresa do izbora i pobijediti na novim izborima. To može s autoritetima, s rezultatima, koje ima, ali svako izvlačenje vrhunskog autoriteta iz piramide, prisiljavat će ga na jačanje kontrole, za što se neće moći osloniti na snažne i kreativne ljude, nego će morati koristiti destruktivce, što silovito pogoduje lupežima, pervertitima, lopovima i u konačnici razbojnicima, koji ionako godinama ispod površine, sjajno interesno, čak i hijerarhijski umreženi u svim organizacijama u kojima se ima dodir s moći i novcima, pogotovo u političkim strankama, drže Hrvatsku okovanom.

U takvom razvoju stvari, a izbori su najkasnije za dvije godine, jako pogoduju takvoj projekciji, Hrvatskoj se ne piše dobro, a vrhunski uspjesi ove Vlade bit će biseri koje će završiti pred svinjama a ne pred ljudima.

Europi, a sasvim sigurno i Hrvatskoj, prijeti recesija, mnogi predviđaju gadnih razmjera, a mnogi koji iz ideoloških razloga preziru Orbana usprkos vrhunskim postignućima koje ostvaruje svome narodu, zanemaruju njegovo upozorenje da će Europa, nastavi li ovako slijepo slušati američku pozadinsku integraciju goleme moći vojno-industrijskog, financijskog, obavještajnog i medijskog sektora koja koristi otužne zombije Bidena i Haris kao manekene, doživjeti lančane pobune i slom mnogih vlada, pa i država.

Takvim izazovima se može suprotstaviti i iskoristiti ih kao priliku samo sa sjajnim ljudima i s viškom autoriteta, koji će dobiti povjerenje većine naroda. Nitko to povjerenje u povijesti nije uspio steći pa održati kontrolom.

S obzirom na profil vrhunskog ekonomista, Marić je znao da troškove u predstojećem razdoblju mora suzdržati. Ili skresati. Govorim o neproduktivnim ili neinvesticijskim troškovima, koji su u Hrvatskoj zbog iznimno loše uređene države, javnog sektora od akademskog do medicinskog, od kulturnog do civilnog stihijski formiranog sa stalnim odgađanjem uređivanja i bogatim podmićivanjem tisuća mediokriteta, čak i otvorenih destruktivaca i neprijatelja od strane države, maligni tumor. Kontrola se ostvaruje šopanjem te jame bez dna, čime se ubija inventivnost, društveno povjerenje i klima, a sklanjaju ili uništavaju ljudi čije su vrline opasnost za taj mulj.

To nitko bez države ne može očistiti, a da bi se to moglo treba imati snage. Snage nema bez potpore naroda, a potpore naroda nema bez autoriteta tipa Marića. Plenkovićev autoritet ne može biti dovoljan ni za uspješnu kontrolu procesa, kamo li za poticanje Hrvatske.

Njegov autoritet se i do sada pokazao i potvrđivao samo u sinergiji s nekolicinom autoriteta koje sam naveo, ali i s drugima u javnom sustavu koje nisam. Nedovoljno ih je kritično malo zbog golemih nataloženih slabosti ukupne političke scene i društva i neravnoteže u korist destrukcije da se praktično nikoga ne smije izgubiti.

Pogotovo ne u takvim situacijama relativizirati gubitak Marića Ćorićem

Zbog svega navedenog siguran sam da ostavka Zdravka Marića nije obična ostavka, nego jako, jako ozbiljna poruka. I više nego ikome golemi, rekao bih presudni ispit Andreju Plenkoviću. Taj čovjek ima potencijal ne otići u pravcu kontrole, ima rezultate koji uvjerljivo nadilaze slabosti, no postoje koraci koji se ne mogu vratiti.

Marko Ljubić/Foto: