Marko Ljubić: Ogorčena bitka Trampista i Bajdenista u Hrvatskoj

Zadivljujuća je upornost s kojom jedan dio trampističkih i antitrampističkih krugova i medija u Hrvatskoj pokušavaju u nametnutoj lažnoj presudnosti Trump ili Biden, pronaći svoj interes. Bit je stvari da se i jedni i drugi pokušavaju u kritičnom nedostatku vlastitih ideja, stavova i u konačnici osobnih vrijednosti zakriliti velikim pričama.

I predstaviti sebe dijelom velike priče, kupujući si važnost koja im ni po čemu ne pripada, ili, s kojom bi se mogli porazno suočiti da se usude razmišljati.

I Trump i Biden su prvenstveno Amerikanci. Razlika između njih je golema, ali, kako god se ljudi okrenuli, kako god završili ovi izbori, neće promjeniti globalne trendove. Naime, niti je Trump izabran onako s Marsa, niti je ogorčena bitka u Americi protiv njega pala s Marsa, niti će se bilo što u neposrednoj budućnosti događati kao slučaj. Povijest ima svoje tokove i procese, koji u datom trenutku svoju silinu koncentriraju u nekom čovjeku u borbi za društvenu nadmoć.

To rijetki vide, još rjeđi razumiju, a medijski eksponati trampizma i bajdenizma pogotovo ne kuže da su svojim primitivnim javnim aktivizmom samo interpretirali svoju beznačajnost i nebitnost pokušavajući unatoč tome što su po svemu suprotnost, predstaviti upravo sebe nekom vrstom opunomoćenika tih procesa.

Trumpa je uz svu njegovu osobnost upravo takvim stvorila Amerika, koja se nakon više od 50 godina pobunila protiv sveobuhvatne strategije oduzimanja Amerike praiskonskim Amerikancima, ili, prevedeno na globalni jezik, oduzimanja ljudima njihove izvornosti. Taj proces povratka izvornosti je konzervativizam

Prije nekoliko dana u televizijskoj emisiji HTV-a povjesničarski aktivist, specijaliziran za pokret Nesvrstanih, Tvrtko Jakovina na stav da se Trumpa može povezati s konzervativnim vrijednostima, pita sugovornike – koju od njegove tri žene trebamo pitati, očito s predumišljajem da je konzervativno isključivo vezano za Crkveni kanon, nadobudno uvjeren da je zabio gol suparnicima, nesvjestan u čiju mrežu ulazi ta lopta. Zaparala je njegovu, na isti način kao što recimo Škorin i Radićev intelektualni guru Bujanec zagovara Trumpa, Janšu ili neke tipove s Kosova.

Doduše, Bujanec je u komfornijoj poziciji od Jakovine, jer niti glumi pametnog čovjeka i nekakvu kulturnu i akademsku ikonu, niti pokušava, niti zna prikriti da je javni incident krajnje primitivne naravi, koji svoje postojanje isključivo može zahvaliti postojanju Jakovina, Klasića i ostalih aktivista, koji mu omogućuju na toj negaciji primitivno angažiranje prostaka od kojih živi i s čijeg aktivizma mu se pričinjava privid u zrcalu.

Drugim riječima, glavni hrvatski trampist Bujanec može sebi na toj poluimbecilnoj razini dopustiti što god hoće, a Jakovina ipak ne smije, iako se na isto svodi. Jedan drugog uvjetuju i drže na životu, jer su im uporišta jednako banalna.

Recimo, da je Jakovini netko smio odgovoriti da je načelo konzervativizma činjenica da Trump ima ženu, pa bila jedna ili njih pet, i da broj žena ne određuje načelo konzervativizma, nego da je načelna razdjelnica živi li Trump u braku sa ženom ili oktroiranom braku s muškarcom, bio jedan ili pet, jasno bi mu stavio do znanja da je ništa drugo nego Bujanec, samo s diplomom doktora znanosti, što je za njega i njegove poklonike ravno gnušanju. No, nema sadržajne razlike,  izuzev u pakiranju.

Trump nije Hrvat niti je to Biden. Oba su Amerikanci i njihov sraz je sraz dvije Amerike, obje, iako se manifestiraju na prilično primitivnoj i crno bijeloj ravni zbog toga što se drugačije ne mogu pokrenuti milijuni ljudi, to su Amerike sa svojim vrijednostima koje, koliko se god ubijali na javnim pozornicama, ne predstavljaju ni Bujanec, ni Jakovina.

Niti Bidena predstavlja lijeva globalistički inspirirana falanga u Hrvatskoj, jer su u tim procesima, što nebitni, što nedostojni ozbiljnog respekta kreatora tih procesa, drugim riječima, samo su rukavica koju se navlači za nalijevanje goriva na crpki. Da bi netko uistinu mogao biti trampist ili bajdenist u Hrvatskoj, mora za početak razumjeti procese i vrijednosti koje predstavljaju te dvije Amerike, a jasno pokazivati da za Hrvatsku nije presudno, čak ni uopće bitno, tko će biti američki predsjednik. To, ako već ne na umnoj razini, čisto dokazanim refleksom samoodržanja znaju i Mario Radić i Ćipo Mlinarić.

No, ne zna čak, iako razvija takav refleks, ni Steven, da oprostite Stjepo po hrvatski, Bartulica, legitimni naslijednik pokojnog Banca. Čak i amerikaniziranim govorom, tek toliko da se vidi da je Amerikanac i da je valjda zbog toga automatski nekakav lumen u odnosu na hrvatske “primitivčine”.

Upravo su te dvije interpretativne i navijačke skupine najbolji dokaz koliko su u potpunoj suprotnosti njihovi zagovori kad su u pitanju anerički kandidati, s onim što te skupine nastoje predstaviti u Hrvatskoj.

Jer, povijest odnosa Amerike koja je iznjedrila Trumpa, i Hrvatske, je povijest anglo-američke politike prema Balkanu, gdje je ovo “anglo” imalo gotovo u potpunosti srpski predznak. Nije to stav o srpskoj Americi, nego pragmatičnoj Americi, koja je, s jedne strane slijedila interese Londona u njoj neinteresantnoj zoni, a s druge strane čak i vrijednosno bila bliža tvrdoj nacionalnoj srpskoj politici i prvenstveno brutalnosti. Amerikancima tvrdog tipa je takav igrač bio uvijek bliži nego baršunasti hrvatski nacionalizam, pogotovo ako je na pokušaje tog zbližavanja utjecao ruski konkurentski interes.

I danas je, ito po istom principu po kojemu im je i Tito bio prihvatljiv, kao i čitav niz “njihovih” diktatora i zločinaca. Zato je traženje povijesne povezanosti Hrvatske s američkim tradicionalizmom i konzervativizmom smijurija. Nema je, između ostaloga i zbog toga, jer je republikanska Amerika uoči i tjekom osamostaljenja Hrvatske činila sve da hrvatski nacionalizam ne postane državna realnost.

Dobrim dijelom radi toga američkog stava, nije ga ni bilo. Ta Amerika je iznjedrila Trumpa, ne da spasi Hrvatsku od zločestih Srba, Bošnjaka ili nazovi liberala globalističkog predznaka, nego da Ameriku vrati Amerikancima. Druga Amerika je iznjedrila Bidena, također da Ameriku vrati Amerikancima, samo drugim modelom vraćanja i dominacije, i s drugačijim protagonistima u raspodjeli moći u samoj Americi.

Smiješno je gledati kad se za prvu, Trumpovu Ameriku, koja Hrvatskoj ne jamči baš ništa što sami nećemo izboriti, često i nasuprot te Amerike, zalažu navodni konzervativci i nacionalno-kršćanski političari i aktivisti, počevši od Željke Markić, preko Stjepe Bartulice, do Marija Radića, a sve što ih javno određuje, izuzev naravno priča za malu djecu, izrazito je bajdenovskog predznaka.

Kao i Igora Peternela, predstojnika Škorinog ureda, koji više i ne zna čemu je sve anacionalnom pripadao, ni ravnatelja Škorine političke akademije Milana Vrkljana. Sa skromnom politološkom učenošću, ti ljudi nemaju baš ništa što bi ih povezalo s  aktualnim predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom.

Doduše, moguće je da žive u heteroseksualnim brakovima, i to ih po Jakovininom receptu čini konzervativcima. Bar većinu. A na čelu s Bujancem se gorljivo zalažu za Trumpa!?

To “zalaganje” ima potpuno istu težinu i sadržaj kao recimo Kolakušićevo “zalaganje” da nam Europski parlament, istinski surogat bajdenizma u svjetskom poretku, nakon što smo kao država, i prije svih ministar Gordan Grlić Radman sa svojim suradnicima, uspjeli riješiti problem s američkim viznim režimom, navali sad svojim rezolucijama pomagati, uvlačeći hrvatski bilateralni i riješeni problem u klupko spornih američko-unijskih pitanja.

Dođe ga to kao vic o Mujinoj zaštiti Hase, koji je uslijed Mujine obrane zavapio: “Mujo, alaha ti, nemoj me više braniti.Ubiše me!”

Gledajući sve te “zaštitnike” kršćanstva, naravi čovjeka, nacionalnih interesa, konzervativizma i analizirajući samo dio njihovih javnih eskapada u kojima velikom američkom pričom pokrivaju svoju individualnu i javnu beznačajnost pokušavajući po tko zna koji put prodati maglu sluđenim trabantima, čovjeku se prije svega sažali na ljudska bića koja ih slijede. Više čak nego na one kojima je Jakovina sa svojom učenošću uzor.

Trumpova pobjeda na izborima ne bi baš ništa sama po sebi donijela Hrvatskoj, kao što nije ni njegovo predsjednikivanje u aktualnom mandatu, niti bi nam nešto zapriječila ili oduzela. To što on predstavlja Amerikancima većini je Hrvata u naravi bliže od onoga što predstavlja Biden, no upitno je bi li nam u ovakvom stanju bilo bliže da se natječu za vladara Hrvatske.

Trump je proizvod Amerike koja je odlučila suprotstaviti se globalnim, prije svega američkim izmišljotinama, počevši od globalnih tehnoloških, financijskih i institucionalnih uenovskih divova, koje je Anerika proizvela i njegovala radi dominacije u svijetu, no u trenutku kad je Trumpov Amerikanac izračunao da neisplativo financira izravno i neizravno te divove, da oni i dalje koriste američku moć, a ne vraćaju ništa toj Americi, odlučila je reći – dosta, račune na sunce. I to što personificira Trump neće nestati ako pobjedi Biden.

Kocka je bačena nazad pet godina.

Trumpističko inzistiranje na računima ne odgovara ni trenutnim bajdenovcima ni trampistima u Hrvatskoj, a trenutno ruku na srce ne odgovara ni hrvatskom narodu, jer bi to bilo nakon osamdeset godina socijalizma, državnog socijalnog kapitalizma i nacionalizma bez pokrića tipa Bujanec i kompanjoni, pogubno za većinu Hrvata, pa je utoliko tragikomično pratiti taj navijački sraz i nametanje američkih izbora kao sudbinskog pitanja. Svakako će se jednom morati podvući realna crta ispod virtualne stvarnosti, i zato sam načelni pristalica Trumpa.

No, da je Hrvat, nije, kao što mi ni Bidenovo katoličanstvo nije uzor. Hrvatska će sama morati podvlačiti svoju crtu, ravnala se prema tri Trumpove žene ili prema Bartulicinom pajdašu, čiji pajdaš poznaje pajdu Trumpovog pajde. Ili što bi moji Slavonci rekli – lege.

PIŠE: Marko Ljubić/ Foto:LATiems