Kad netko uzme automatsku pušku, dođe s očitim umišljajem s udaljenosti od stotinjak km do namjeravanog mjesta, zapuca po ljudima i zgradi u kojoj rade ljudi, opasno rani nedužnog čovjeka i ludom srećom ne rani ili ubije puno drugih ljudi, onda je to zločin. Od kada je Boga i svijeta.
Potpuno je nevažno u razmišljanju o tom činu koliko godina ima čovjek, kakav je i tko je taj u koga se puca, u ovom slučaju institucija, je li institucija loša ili zla, narodna ili nenarodna te je li čovjek ili jesu li ljudi u koje se puca, očito ne s namjerom da ih se potakne na ispit savjesti ili razmišljanje o društvenim procesima, nego s namjerom usmrćenja jer, što je najtragičnije, snose kolektivnu krivnju za nešto.
Na toj kolektivizaciji krivnje, stvarne ili ratno-pobjednički nametnute, stradao je hrvatski narod 1945.godine i stradavao do 1995.godine.
Više se govori o napadaču nego o ranjenom policajcu koji je dobio četiri metka u tijelo
Bit stvari je da je Danijel Bezuk uzeo automatsku pušku i pokušao ubiti ljude. Uz to, nije presudno je li mu otac branitelj, je li mu stric heroj obrane Vukovara, presudno je da je odrastao i formirao se u obitelji, s ocem kod kojega je policija pronašla uz tu pušku, koju je Danijel koristio, još dvije puške s prigušivačima, s optičkim nišanima ili snajperskim napravama, uz više od tisuću komada streljiva.
To su činjenice.
Činjenica je da je pucao u čovjeka koji mu ni za što nije bio kriv, u čovjeka na radnom mjestu, na kojemu je zarađivao kruh sebi i obitelji.
Uvijek je vrijeme za društveno promišljanje o tome, zašto netko iz susjedstva uradi to što je Danijel uradio. No, nikada nigdje nije bilo u koliko toliko zdravom društvu pametno takvom činu u javnosti tražiti opravdanje, prikazivati potencijalnog ubojicu žrtvom i u svemu oko njega javno pronalaziti opravdanje za teroristički čin. A žrtvu tog terorističkog čina pokušati prikazati kao žrtvu države, poretka, režima, a ne potencijalnog ubojice.
Kad se s ozbiljnih, ili bi bar trebale biti ozbiljne, pozicija, kao što su parlamentarne političke stranke ili zastupnici u Saboru, takav čin predstavlja gotovo isključivo slabošću i odgovornošću do sudioništvom države, vlasti, pojedinih ministara ili funkcionera, kad se teroristu usprkos svim poznatim činjenicama, od kojih sam neopozive naveo iskazuje razumjevanje, javno sažaljenje, sućut i u prvi plan ističe žal zbog njegove smrti, a usputno kaže da se moli Bogu za zdravlje njegove žrtve, onda je to – ruganje Bogu prije svega i iznad svega iznimno opasna devijacija.
U prvom komunikacijskom planu i u središtu javnog diskursa mora biti osuda takvog zločina, fokus na arsenal oružja u kući u kojoj je odrastao takav čovjek, na odgovornosti njegovog oca i na pitanjima što će nekome puške, toliko streljivo, prigušivači i snajperi.
Izjave nekolicine saborskih zastupnika, sad već iz neupitno opasno poremećenog navodnog Domovinskog pokreta Miroslav Škoro, za kojega, ako je i bilo dvojbi do sada, definitivno ih više nitko zdrava razuma ne bi smio imati, prije svega vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave i Karoline Vidović Krišto ukazuju na nezamislivu neodgovornost i gubitak elementarnog kompasa.
Te izjave su samo koračić do pozivanja ljudi na terorizam, na ubilački kaos i nasilje, jer, kako u njima možemo iščitati, za sve je kriva po definiciji ” nenarodna vlast”. Pa se razlozi ubilačke namjere Danijela Bezuka pronalaze u neprogonjenju silovatelja, srpskih ratnih zločinaca, u mračnim klubovima s uređajima za brojanje novca, odnarođenoj eliti, korupciji, a propagandna mašinerija ekskluzivno otkriva u tom shizofrenom komunikacijsko-propagandnom ludilu i otvorenom opravdavanju zločina, da se zločinac ubio u “blizini srbijanskog veleposlanstva”!?
A da stvari postavimo na način da je zločinac pucao par metara od Crkve sv. Marka!?
Ne bi bilo zgodno, zar ne, jer bi se po istoj podmukloj aluziji moglo javno špekulirati da je njegovom činu pretpostavljeni uzročnik bila Katolička Crkva, neki župnik, biskup, Papa? Zar hrvatski narod upravo takve aluzije nisu izmučile kroz suvremenu povijest i zar nas ne iscrpljuju i danas?
Sjetite se aktualnog procesa proglašenja svetim Alojzija Stepinca i načina njegovog osporavanja. Ništa od navedenog ne bi bilo zgodno, pogotovo ne za ultradeklarirane katolike koji za konkretan zločin, bez ikakve razumske, umne i duhovne osnove optužuju sve i svakoga, samo ne zločinca, pokušavajući s tim odvratnim i zlim činom potkrijepiti svoje većinom rušilačke i beskrupulozno sebične političke interese.
Pogotovo ne bi bilo zgodno zaviriti ispod socijalne, pa i moralne prošlosti tih ljudi, koji u siromaštvu i životnim mukama dijela hrvatskog naroda pokušavaju klasičnom farizejštinom pronaći razloge svoga političkog postojanja i steći tzv.avangardne moralne pozicije za neupitno arbitriranje o svemu.
Tragikomično je upravo to, da ta pozicija zorno svjedoči o mentalnom naslijeđu najrigidnijeg boljševizma, protiv kojega se oni tako zvučno i javno energično bore.
Istupi navedenih, srećom jedinih u politički relevantnoj javnosti, pri čemu mislim na ljude koji žive od političkog posla, su nevjerojatno slični recimo srpskim pokušajima opravdavanja monstruoznih zločina protiv Hrvata, izuzetno su slični opravdanjima baš svih masovnih i tzv.političkih zločina Dvadesetog i prvih godina Dvadeset i prvog stoljeća. Ako je itko stradao od takvih interpretacija, stradao je hrvatski narod. Pa upravo Srbija danas na sve načine pokušava monstruozne državne zločine protiv hrvatskog naroda pretvoriti u javnu i političku polemiku o individualnim uzrocima, kako bi opravdala državnu odgovornost za konkretna i krajnje egzaktna zlodjela.
Zato je smisao poruka navedenog dvojca iz DPMŠ, zato je smisao pokušaja svaljivanja zločinstva na kolektivnu državu i njene protagoniste, sa strane njihovih propagandista i ubilačke rulje na forumima neusporedivo jasniji znak od samoga zločina, da se u ovoj zemlji i u hrvatskom narodu pod krinkom “naroda” stvara i metastazira iznimno opasna narav i legalizira društveno zloćudna praksa, da se nešto dubinski treba mjenjati.
Jer, te ljude treba suočiti s činjenicom da je svaki zločinac u povijesti imao socijalnu genezu nastanka, da se baš svaki zločin mogao s tisućama razloga ili pravdati ili ublažavati, da su svi poznati teroristi bili uvjereni u opravdanost svojih čina, da je Al Qaida imala stvarnih stotine razloga napasti SAD, da svaki Hrvat i svaki Srbin, svaki Francuz ili Nijemac imaju slične razloge zgrabiti pušku i usmjeriti ju u onoga drugoga, da nema čovjeka koji na takav način puno puta u životu ne bi imao opravdanje uzeti stvari u svoje ruke, ali da taj model, ako mu se iskazuje razumjevanje i tolerancija, ljudsko društvo pretvara u čopor vukova. Iako takvi javno istupaju navodno u ime slabijih, a protiv državne svemoći, upravo je to model koji je kroz povijest uvijek išao na ruku i bio opravdanje moćnijima.
Zato je koristiti visoke državne pozicije za relativizaciju zločina neusporedivo opasnije od samog zločina i da se poslužimo stjecajem okolnosti da ovdje navodim dvoje saborskih zastupnika koji su priču o sebi proželi stradanjem Vukovara, Penavu i Vidović Krišto, upravo njihov javni istup povodom ovoga zločina, voda na mlin zločincima protiv Vukovara. I, Hrvatske.
U političkoj zajednici nema ništa opasnije za društvenu higijenu od političke instrumentalizacije zločina.
Marko Ljubić/Foto:ssN1
