Marko Ljubić: Pitanje pobačaja između Kamale Harris, katolika Bidena i hrvatskih katolika Markić i Bartulice

Nakon američkih predsjedničkih izbora, u situaciji kada imamo bar prema postojećem stanju prebrojavanja glasova, pobjednika katolika Joa Bidena i njegovu potpredsjednicu Kamalu Harris, senatoricu koja se zalaže za neograničen pobačaj, valja uprijeti prstom u ponajveću zabludu osporavatelja politike afirmacije tzv. prava na pobačaj.

Tome svakako ide u prilog u nevjerojatno migoljenje i vrludanje vodećih civilnih i aktivističkih protagonista, kakvo smo mogli vidjeti u Nu2  u nedjelju, slušajući i gledajući Stjepu Bartulicu.

Čovjek se mora pitati što to ne valja s, u golemoj pretežitosti, hrvatskim kršćanskim narodom, da godinama nakon što je ostvario rijetko viđenom žrtvom, odlučnošću i herojstvom svoju državu, ne uspijeva izboriti primjerenu zaštitu života od začeća do prirodne smrti, vrijednost od koje mu ovisi i opstanak i korjeni?

Je li problem u narodu, u društvenoj dijagnostici toga problema, u onima koji pokušavaju društvene i državne standarde prilagoditi naravi naroda ili nečem posve drugačijem?

Kad se ne može tolike godine, usprkos stalne borbe i usprkos toliko jasnim vrijednostima društva uspostaviti moralna i institucionalna ravnoteža, nešto opasno ne valja. Ili ne valja narod, pa pretežito vara o svojim deklariranim vrijednostima, ili ne valjaju ljudi i organizacije, koje govore u ime naroda i pokušavaju riješiti probleme čije se rješavanje očekuje.

Godinama slušamo kako nam ne daju.

Godinama je na vlasti stranka ili koalicija koja se zalaže za zaštitu života od začeća do prirodne smrti, pa opet ne štima.
Gotovo u svemu načelno. vrijednosnom je tako, pogotovo oko pitanja pobačaja. Uzimati stavove Kamale Harris, plašiti narod, pozicionirati se na suprotnu percepcijsku javnu poziciju, a ne imati jasan pristup tom pitanju je magla, koja više pomaže galopirajućim tendencijama zagovora pobačaja, nego ih slabi ili osporava. U Hrvatskoj o tom pitanju neće odlučivati ni katolik Biden ni ljevičarka Harris.

Najlakše bi bilo i jest, što je posve prirodno s obzirom na moć, optužiti vlast, HDZ, SDP i koalicije da jedno govore, drugo rade. Doduše, ne može se ta dvoličnost primjeniti na SDP, jer oni se zalažu za definiciju pobačaja kao prava žene. I, tu je kvaka, jer je ta sintagma nametnuta kao okvir u kojemu se mora rješavati to pitanje.

A upravo u tom okviru se ne može riješiti.

Sve kršćanske, prokršćanske i srodne političke inicijative ističu da su za zaštitu života od začeća do smrti, no taj stav se rasteže od potpune zabrane pobačaja, koju nije moguće provesti, i koju ne želi nitko od zagovornika života, do nejasnih kombinacija koje nestaju u beskrajnim natezanjima oko toga je li to žensko pravo, kako se postaviti prema začeću uslijed silovanja, tko i u kojoj mjeri smije sudjelovati u odlučivanju o začetom životu, što istraživanja kažu, koliko je pobačaja neopravdano i opravdano, i do beskraja tako, a uvijek se rasprave svode na javnu defanzivu zagovornika života od začeća, gdje primjetno ponestane odlučnosti i hrabrosti protivnicima abortusa i nastaje svakovrsno ispričavanje sa stotinu različitih pokušaja dokazivanja da se ne radi o katolibanima ili zagovornicima nasilja nad ženama i njihovim pravima, pri čemu je ovo katolibani smišljeno za širu uporabu za rat protiv religije a posebno Katoličke Crkve, delegiranjem globalno dokazanog islamističkog divljaštva na sve vjernike.

Zašto? Kako je to moguće?

Odakle takva nemoć, defanzivnost, slabost i nedostatak dijaloške prednosti zagovornicima života, kad i znanost, i vjera, i pogotovo društvo s tolikom golemom pretežitošću neupitno stoje iza zaštite začetog života?

I odakle u Hrvatskoj takva razina ucjepljene nesigurnosti i straha pred tzv. ženskim pravima, pri čemu se ta nesigurnost sve više demonstrira kao kolektivna krivnja sudionika javnog života koji se srame kulturoloških korijena hrvatskog naroda, kao da je naša povijest obilježena pomorom žena i društvenim terorom nad ženama? Stvari stoje potpuno drugačije. I s ljudskim pravima, jer nema ženskih mimo općeljudskih prava, i s pitanjem odnosa prema pobačaju.

Kao i u svemu, stvari su jednostavne, kao i odgovori ako se i kad ljudi usude postaviti prava pitanja.

Ljudi, organizacije i inicijative, koje se godinama neuspješno bore za nešto, pogotovo kad im i znanost, i vjera, i narod idu potpuno u prilog, ne rade dobro svoj posao. A razlog je ili neznanje ili zlouporaba borbe, u biti fingiranje borbe, iz čega nužno proizlazi savršen alibi da je za sve kriva vlast, što se uklapa u praiskonsko naslijeđe naroda, koji je s pravom bio nepovjerljiv prema vlastima generacijama unazad. No, je li baš tako i je li samo u tome problem?

Ne može se kad već imamo državu, društveno zalaganje za neki cilj ostvariti usmjeravajući borbu za nešto u borbu protiv nekoga i nečega, usmjeravati svu snagu na izvaninstitucionalno djelovanje i potvrdu legalnosti svoga neuspješnog zalaganja, koja se svodi na pokazivanje da nešto smijemo i da je upravo to “smjeti” krajnji cilj ljudske slobode, na izvanjske efekte i stalno ponavljanje istih refrena  i godinama ponavljati iste, neuspješne modele, poruke i s istim ljudima, koji postaju društveno sve uspješniji što su udaljeniji od cilja zalaganja i primarno neuspješniji.

Nije smisao nacionalne slobode prosvjedovati na ulicama i trgovima, okupljati se, hodati, organizirati referendumske inicijative, iako su to instrumenti političke borbe. Niti bi smio smisao društvene prihvaćenosti smio biti, biti različit od Kamele Harris ili Rade Borić. One nikome tko ima jasne ciljeve i riješenost da ih ostvari ne smiju služiti kao usporedba. Smisao slobode je ući u institucije, donositi zakone i provoditi ih. Samo se tako upravlja punom slobodom. Bit stvari je da nije krajnje važno, niti je vrijedno, samo se boriti, važno je i vrijedno – pobijediti, ostvariti cilj.

Neshvatljivo je da se baš nikada višegodišnjim borcima protiv pobačaja, ali i u čitavom nizu drugih sličnih, gotovo uvijek nacionalno-kršanskih inicijativa i akcija, kao što je primjerice borba za tzv. neradnu a u biti antitrgovačku nedjelju, borba za “pijetet” Vukovara, dostojanstvo branitelja, više ili manje masovnih akcija snažnog nacionalnog senzibiliteta,  ne postavlja pitanje -pa dobro, kad ćete vi konačno ostvariti cilj, najave, obećanja ljudima koji vas slijede i podupiru? Isto vrijedi i za političke stranke koje u predizbornoj kampanji kažu da će isključivo biti opozicija, dok istovremeno obećavaju niz rješenja svojim biračima. Kako?Niti se ikada mogla ili može čuti javno riječ da netko od frontmena takvih inicijativa kaže -ovako više ne ide, pogrešno radimo.

Zagovornici ili promotori pobačaja su, kao i u čitavom nizu realno mikromanjinskih interesa, uspjeli nadmudriti svoje suparnike.
Prebacili su pobačaj na područje ljudskih prava, preko modela prava žene na izbor, pri čemu su se poslužili tehnologijom nametanja svoga interesa kao manjinskog prava, a čim su ostvarili taj stupanj prihvaćenosti, uslijedilo je proglašenja civilizacijskog prava prema nametnutoj matrici da se vrijednost suvremenog društva mjeri prema statusu manjina. I tu zastaje svaki pokušaj osporavanja. Čim je nešto pravo žene, ljudsko je pravo, a to je onda teško osporivo u hipermaršu novoproduciranih ljudskih prava kroz institucije.

Pobačaj se mora definirati kao medicinski, odnosno, zdravstveni problem i tu počinju i završavaju sve dvojbe. Filozofske, kulturološke, političke i pravne.

Ono što je zdravstveni problem rješavaju osposobljeni ljudi, osposobljeni za takav tip problema, pa to prestaje biti “nadležnost” Bojane Genov, zagovornice prava žene na izbor, ali i Željke Markić ili Stjepe Brtulice zagovornika zaštite života. Oni i pripadajuće skupine jednostavno ne mogu biti nadležni za odlučivanje o pobačaju, kao što to ne mogu biti ni politike i zakonodavci bez neupitnog oslonca na znanost i stručne argumente.

Ako se o pobačaju ili zaštiti života razgovara isključivo u okviru nametnutog ljudskog prava, tu je svatko pozvan biti autoritet, pa imamo produkciju tzv. stručnjaka za ljudska i ženska prava, raznih Veljača, Genova, Borićki ili one samozvane stručnjakinje za ljudska prava Šeparović sve do sad globalno moćne Kamele Harrsis, iako nitko živ ne zna, niti pita, gdje su to i na temelju čega postale stručnjaci, a prije svega na kojem to znanstvenom uporištu?

U toj kategoriji, za razliku od medicinske znanosti gdje će rijetko tko javno zanemariti egzaktna znanstvena uporišta, raspon stavova i deklaracija je neograničen i ne podliježe ničemu mjerljivom i dokazivom. Zato se u ozbiljnim odlukama taj okvir mora izbjeći, a odlučivanje vratiti na polazišta razuma, znanja i mjerljivosti.

To se odnosi na sve oblasti društva, ne samo na pitanje pobačaja.

Zakonodavac ne može zabraniti zakonom nešto s ugrađenim interpretativnim izuzecima u startu, jer to onda nije zakon. Zakon mora biti jasan, jasno definiran i njegove odredbe moraju izbjeći interpretativne neovlaštene bitke javne ili političke naravi, te interpretativni kaos u pravnom i praktičnom postupanju. Trebalo bi biti jasno da je nemoguće ostvariti bilo kakav cilj ukoliko je omogućena vrlo široka interpretativnost ili tumačenje, s više izuzeća nego jasnih odredbi,  jer u tom slučaju konačnu riječ nema zakonsko rješenje, nego onaj tko ima veću institucionalnu ili vrlo često neformalnu moć.

Cijeli pravni poredak u Hrvatskoj boluje upravo od tih slabosti, zato imamo pravnu nesigurnost u svemu i vrlo širok prostor za izvanpravnu interpretativnu dominaciju onoga tko ima moć, makar i neovlaštenu. Zato je jedini način ispravnog odnosa države i društva prema pobačaju, da neželjeno ili na bilo koji način sporno začeće bude medicinski i zdravstveni presedan, kao i svaka bolest.

Zakon mora to odrediti, a država osigurati dostupnu stručnu medicinsku nesumnjivu pomoć u rješavanju toga problema, pa tek onda strogo sankcionirati svakoga tko se ne drži postupka uslijed neželjenog začeća, jer država na taj način izbjegava slijepu bezuvjetnu zabranu prepuštajući i jamčeći stručnu znanstvenu skrb, a ne pripetavanja o ljudskim pravima, što uvijek ovisi o utjecaju, a ne o argumentima i znanju.

Taj problem treba definirati kao bolest, bilo fizičku, bilo psihičku, bilo socio-psihološku s potencijalnim patološkim posljedicama. To onda omogućava zakonsko definiranje činjenice da život počinje od početka i istovremeno oduzima promotorima raspolaganja začetim životom kao isključivim pravom žene, područje neodgovornosti i zaštite pod nekakvom civilizacijskom agendom.

Zaključno, tek na području zdravstvenog problema se može ispravno pristupiti pitanju zaštite začetog života i jasno ga zakonski definirati. Pravac rasprava u kontekstu prava žene na izbor, što je ekvivalent ljudskog prava, je unaprijed izgubljena bitka. Zato ovo pitanje prvo treba vratiti na prirodan i jedino normalan teren, u okvire u kojima ga je moguće riješiti, jer je jedino tako moguće rješavati taj problem bez banalnog političkog profiterstva.

U protivnom, kršćansko društvo gubi tu utakmicu, a dobija višak kršćana gubitnika, makar na čelu najveće sile svijeta imali katolika Bidena.