MARKO LJUBIĆ: Plenković se otvoreno ponudio, hoće li ga oponenti matirati!

Tijek predizborne kampanje u HDZ-u, više od ičega određuje pitanje koje je Plenković javno postavio svojim oponentima, a više od bilo čega drugoga to pitanje i šutnja određuju stvarno stanje svih političkih slabosti u Hrvatskoj, ali i potencijala svih sudionika nacionalnih društvenih i političkih događaja u zemlji.

Evo Plenkovićevog izazova:

“Danas želim čuti od oponenata imaju li problem u tome da surađuju s nacionalnim manjinama. Ako imaju, onda oni nemaju veze s politikom predsjednika Tuđmana. Suradnja s manjinama prirodna je i dobra”.

Ta izjava Andreja Plenkovića pokazuje da on, ili stvarno baš ništa ne zna o političkom ustroju suvremenih nacionalnih država i o temeljnim političkim pravima iz kojih bi morala proizlaziti sva politika jedne države, ili polazi od pretpostavke da su svi ljudi, prvenstveno članovi njegove stranke, kojima je ova izjava primarno upućena, izrazito neuki i neznalice.

Ta izjava je katastrofalna čak i sa stajališta građanske države i političkog koncepta građanskih prava. Izravno je u suprotnosti i s temeljnim načelima demokratskog poretka.

Odavno nije vijest da Plenković svoje oponente izaziva na području za koje vjeruje da oni iz različitih razloga ne smiju iskoračiti i reći mu ovo što ću ja reći, jer, kao niti jedan predsjednik Vlade do sada, Plenković je, prvo, izdanak novoformiranoga društvenog koncepta koji se zasniva na novogovoru, ispraznicama i tzv. političkoj korektnosti na kojoj se pokušava izgraditi Europa navodno poželjne slobode, a u biti sveopće cenzure i kontrole nad ljudskim umom, drugo, transformirani i suvremeni protagonist esencijalno iste, posrnule i odbačene avangardnosti bivših komunističkih režima.

Što god od to dvoje primijenili imenom, treba reći da i jedno i drugo polazi od izmišljotina, kreacije nestvarnog praktičnog svijeta i stvarnog upravljačko-vladajućeg svijeta, koji opasnije nego brutalni totalitarizmi, ponižava ljudsku narav. U političkoj naravi, izvorištima, vrijednostima i polazištima kreiranja političkog poretka, koji se poziva na ljudska prava, slobodu, jednakost i demokraciju nema politike manjina. Ni nacionalnih manjina. Tako da je politička suradnja s politikama nacionalnih manjina i u nacionalnoj i u građanskoj državi nemoguća. Razlog? Zato što ne smije biti politike manjina.

Sam pojam manjina ne može biti političke prirode, jer politička primjena toga pojma izravno je suprotna jednakosti ljudi, bilo u nacionalnoj, bilo u građanskoj državi. Izdvajajući političku narav, a s tim i pravo bilo koje manjinske grupe, nužno se pripadnici te grupe dovode u suprotstavljenu poziciju društvene većine, bila ta većina definirana ili kao nacionalna ili kao građanska.

U prvom slučaju nacionalnoj većini se oduzima većinsko pravo i pravo na jednakost svih sa svima u političkom poretku, a država se na taj način federalizira, što je u suprotnosti s načelima i unitarne i federalne države. Ako je država unitarna i utemeljena na vlasti jednoga političkog subjektiviteta, dakle naroda, suprotno tom načelu je postojanje drugih subjektiviteta, napose etničkih. Ako je država federalna, onda to nužno manjine, u ovom slučaju nacionalne, dovodi u status naroda. Narodi moraju u optimalnim političkim, demokratskim uvjetima svoju slobodu temeljiti na suverenitetu.

Pitanje Plenkoviću – jesu li i smiju li etnički Srbi u Hrvatskoj, svoj politički status graditi na načelu suverenosti? Ako je odgovor – da, onda moramo vratiti Republiku Srpsku Krajinu!

Ukoliko u hrvatskom državnom, političkom i demokratskom konceptu ustrajavamo na primjeni tzv. građanske paradigme, na čemu ustraju sve anacionalne političke organizacije bez obzira na narav nastanka i konačnih ciljeva, u tom slučaju pogotovo ne bi smjelo u političkom poretku biti političkih manjina.

Jer, ne može se graditi građanski koncept države s izuzetcima etničkog koncepta koji se primjenjuje na pripadnike etničkih manjina. To je u izravnoj suprotnosti s naravi građanskog koncepta države, a što je najopasnije i izravno, ozakonjeno negiranje političke jednakosti pripadnika većine.Bilo nacionalne, bilo građanske.

U poželjnom konceptu države na najvišoj razini ljudskih sloboda, u relevantnoj teoriji, a ne političkonaučnoj nadriteoriji mainstream protagonista društvenih i humanističkih fakulteta u Hrvatskoj, nema političkog statusa manjina niti njihovih političkih prava.

Postoje opća ljudska prava svih pripadnika društva koja se uređuju općim načelima i zakonima primjenjivim na sve pojedinačne pripadnike društva pod jurisdikcijom jedne države. Sva ljudska prava počivaju na paradigmi opće, pa i političke jednakosti, koja se, ako je i kada je opća, ne smije, niti može izdvajati, a pogotovo ne na principu manjinske posebnosti.

Manjinska posebnost se jamči, ostvaruje i definira isključivo u integrativnim društvenim procesima, a uništava se getoiziranjem i u dezintegrativnim društvenim procesima, čemu je sinonim – postojanje posebnih političkih prava manjina.

Zato bi oponenti Plenkoviću na aktualnim unutarstranačkim izborima morali reći – da, ja sam, mi smo izrazito protiv političke suradnje s nacionalnim manjinama, jer politike nacionalnih manjina, i zbog većine, i zbog manjina, ne smije biti. Isti takav odgovor na ovaj Plenkovićev izazov bi u Hrvatskoj morali dati svi sudionici javnog i političkog procesa, od krajnje ljevice, do krajnje desnice, od globalista do suverenista. Jer, pristajanje na tzv. politička prava nacionalnih manjina u izravnoj je suprotnosti i s nacionalnim i s građanskim konceptom države.

Zašto svi šute, pitate se?

Zato što aktualna ljevica nije hrvatska ljevica, zato što su izvorišta ljevice posrnula pred svim ispitima povijesnih procesa, a novu filozofsko-politološku paradigmu nemaju. I zato što ljevicu u Hrvatskoj i dalje presudno i gotovo potpuno isključivo određuje strah od hrvatske nacionalne emancipacije, pa i lijevo-liberalni globalisti, internacionalisti svih profila, te velikosrpski protagonisti upravo manjine, sve manjine i politizaciju njihovog statusa do uzdizanja tog statusa u ravan posebnih političkih prava koriste za dekonstituciju hrvatske političke nacije. Njima je nametanje te političke paradigme kao pretežite državne politike, alat uništenja hrvatske državnosti.

Desnica i kvazidesnica šuti jer im je pretežita nadmoć tzv. ljevice, prvenstveno kroz proces detuđmanizacije, čije su osnovne integrativne niti antisuverenizam, te lijevo-liberalni globalizam i prosrpsko jugoslavenstvo, nametnula okvire tzv. antifašizma i rizik tzv. nazadnjaštva i primitivizma u javnom diskursu, koga, što iz partikularnih egzistencijalnih razloga pripadnika tzv. desne oligarhije, što zbog neznanja, ne smiju ni pokušati osporiti.

Zato Plenković pita besmislice, a svi šute umjesto da ga matiraju.

Marko Ljubić/Foto:cropix