MILORAD PUPOVAC je u raspravi o izboru novoga v.d ravnatelja HRT-a demonstrirao po tko zna koji put teške, prikrivene i otvorene optužbe, vrlo podmukle namjere i demonstrirao samoproglašeni vrhovni autoritet moralnog guvernera Hrvatske, koji si uzima pravo za svoje teze koristiti argumente iz kuloara i iz parapolitičkog ili paranovinarskog podzemlja.
Najopskurnije je upravo to što je Pupovac kao uvod u svoje izlaganje izrekao pohvale sjajnom Goranu Dodigu i njegovoj vrhunskoj analizi nužnosti odnosa Televizije i države, Televizije i društva. Kakva retorička podvala, kakva cinična eskapada, kakav besraman pokušaj, uzeti kao pokriće potpunu vrijednosnu suprotnost kao što je Dodigovo izlaganje i iskoristiti ga za banalnu manipulaciju, pojačanu sintagmom o „ustavnom patriotizmu“.
Ha, zar Ustav ograničava hrvatski patriotizam i nije li osnovna svrha Ustava afirmacija hrvatskog patriotizma? Ne patriotizma, nego – hrvatskog patriotizma.
Nisam do sada znao, pa je lako naslutiti zašto upravo takav patriotizam Pupovac priziva, jer je to niša kojom se šuljaju njegovi parapolitički i velikosrpski interesi i bratija, s ustavnim pravom na – ograničavanje hrvatskog patriotizma nizom samoproglašenih standarda i stečevina nastalih na hrvatskim slabostima i međunarodnim pritiscima. Ali i na hrvatskom neznanju i nekompetenciji, pa i na Televiziji, što su upravo godinama sijali Pupovčevi antifa anacionalni i antihrvatski novinarski aktivisti.
Antihrvatski zbog toga jer je svaki anacionalni stav u zemlji i društvu, koje se još bori za ostvarivanje relevantnih okvira afirmacije vlastitoga nacionalnog identiteta, koji se još uvijek izvlači iz svakovrsnoga naslijeđa i agresivnih namjera i politika protiv hrvatskih nacionalnih interesa, potencijalni nositelj – antihrvatskih ciljeva. Jedini kanal za njihovu infiltraciju.
Upozoravati saborske zastupnike da se u zadnje vrijeme, kako isključivo ističe Pupovac ciljajući na Sinišu Kovačića i njegovu upravu, na HRT-u događaju strašne i destruktivne stvari, da se uređivanje emisija i programa zapravo radi u kuloarima i na mjestima na kojima se to ne smije raditi, pri čemu je nabrajajući neprihvatljivost da to rade stranke i političke skupine otvoreno implicirao na tu praksu iz vrha i krugova Katoličke crkve.
Prije toga je istakao izuzetnu prijetnju trendu, kako on kaže, zaustavljanja ili suprotstavljanja sekularizmu, što je u najmanju ruku nepristojno.
Zašto?
Pupovac, kako se god nastojao samo osobno izjasniti u Saboru, na to nema političko pravo, niti ga itko živ tako doživljava po prirodi njegova mandata. A taj mandat je nacionalno- manjinski i proizlazi iz pozitivne i neuobičajene diskriminacije, koja je nastala u teškim trenucima borbe za kakvu takvu suverenost Republike Hrvatske i to upravo od ugroze mahom ljudi, koje danas predstavlja Pupovac.
Ne, dakle, od Srba u Hrvatskoj, nego od – pobunjenih Srba koji su ishodili pred međunarodnim organizacijama današnju njegovu političku poziciju. I upravo legalizacijom ovakvih stavova, tu pobunu iz devedesetih vrlo uspješno metastazira na sve Srbe, koji se nisu borili u tome vremenu za – Hrvatsku.
Groziti se zbog nedovoljnoga sekularizma i zbog toga što televizija ne afirmira ili ne potiče sekularni umjesto vjerskoga identitetskog obilježja društva, usporedivo je inzistirati i to uvjerljivo teže i destruktivnije od ozakonjivanja sprječavanja nacionalnog u korist građanskog identiteta. Pupovac je ostavio, kao lukav i u više slučajeva veoma podmukao političar, nišu za bijeg od kritike, bar u riječima, jer nije definirao o kakvome to on sekularizmu i prije svega, gdje o sekularizmu – govori.
Naime, zagovarati sekularizam u sekularnoj državi, kakva Hrvatske jest izvan svake sumnje po svim relevantnim i mjerljivim parametrima, znači izravno nastavljati seriju višegodišnjih optužbi o puzajućoj prijetnji od katoličke, neoustaške i profašističke opasnosti, koja se prije svega vidi i ogleda u navodnoj mržnji prema Srbima.
Pupovac je sebi stjecajem okolnosti i prije svega zbog slabosti države Hrvatske, te njenih suverenističkih politika, prigrabio upravo od države na koju u današnjoj raspravi poziva HRT koristeći sintagmu „ustavnoga patriotizma“ i mašući Ustavom, pravo na – javno i službeno artikuliranje i stvaranje isključivih kriterija o neprihvatljivome javnome diskursu, a pogotovo o famoznom govoru mržnje.
Naime, Pupovac svake godine objavljuje službeni bilten u ime organizacija nastalih na političkim ciljevima i stečevinama pobunjenih Srba, o govoru mržnje, pri čemu mu to plaća Republika Hrvatska, a promovira ga HND, koja je s Pupovcem na više načina, pa i na familijarno etničkom principu interesno povezana ili može biti povezana, da primijenimo kriterije koje on koristi.
Dakle, Pupovac ni ne krije da se otvoreno i to denuncirajući proizvoljno medije i novinare u Hrvatskoj s kojima se njegovo okruženje vrijednosno ne slaže, bavi cenzurom i polazi od toga da na to ima moralno i standardizirano pravo. S tih pozicija valja slušati Pupovčeve riječi i zahtjeve HRT-u. To bez prizvuka prijetnje ne može nitko razumijevati, tko Pupovca i sve što radi vidi u realnom društvenom kontekstu.
Naravno izuzev onih koji ostvaruju svoje pozicije upravo uz Pupovca i na toj aktivističkoj paradigmi.
Kada manjinski zastupnik, i to manjine koja se nikada nije odrekla agresije na hrvatski nacionalni interes i identitet, nego upravo na toj agresiji gradi svoj politički aktualni legitimitet i legalitet čemu svjedočimo svakoga dana na svim sektorima društvenoga djelovanja u Hrvatskoj, upozorava na zabrinjavajuće sprječavanje razvoja sekularizma, koji je po Pupovčevim riječima ishodište svih civilizacijskih dostignuća, onda to treba i jedino je moguće gledati kao – podmukao udar na hrvatski identitet. Koji je uz sve ostalo i snažno katolički.
To je političkoagresijska platforma, koja se godinama valja preko navodnih ateističkih, a u biti antikatoličkih udruga kao što je Protagora, to je agresija koju promiču iznad svega upravo mediji kao što su Pupovčeve Novosti na najbrutalniji način, a jednim imenom zove se – sekularno društvo. Ne naravno bilo gdje i bilo koje društvo, nego samo i isključivo – hrvatsko društvo.
Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi izgledalo da Pupovac to zahtjeva u Srbiji kao česti gost tamošnjih medija, pa s takvim polazištem izričito kao pripadnik ukupnog srpskog naroda, zahtjeva sekularnost u Srbiji. Naravno to mu neće nikada pasti na pamet, jer se takvi eksperimenti provode i zagovaraju isključivo u Hrvatskoj, koja sve više postaje zamorac sličnih vrijednosnih izmišljotina.
Nema sekularnoga društva. Nigdje. Nikada. Niti ga može biti.
A ima sekularne države i ako je netko upravo potakao stvaranje sekularne države i svim svojim postupcima ustraje na tome, to je Katolička crkva, koja je nazad nekoliko stotina godina shvatila svu pogubnost integracije svjetovne i crkvene vlasti. Danas je odvojenost Crkve od države crkveni kanon.
Međutim niti Crkva smije ikada upravo s evanđeoskih pozicija pristati na sekularizaciju društva, jer bi to značilo pristanak na odustajanje od Isusove ostavštine koji je realno djelovao u konkretnom povijesnom društvu, ne miješajući se ni on u državne poslove.
Odustajanje od društva bi značilo da Crkva nema svrhe niti realne mogućnosti relevantnoga eveđeoskoga djelovanja. Crkva djeluje u društvu, a ako se zagovara sekularizacija društva, predlaže se neizravno zabrana djelovanja Crkvi. To je jednostavno sva istina.
Pupovac inzistira na sekularnom društvu, iako to nije izravno rekao, ali da je mislio na državu, ispao bi idiot i blebetalo, i petparački lažov, što on nije. Jest lažov, dokazani i certificirani, čak neprincipijelno amnestiran od opasnih laži u Hrvatskoj, ali petparački nije.
On se bavi opasnijim smutnjama i podvalama, pri čemu koristi konkretne razloge za nezadovoljstvo kako bi posijao svoje opasne podvale.
Dakle, o kakvom to sekularizmu govori Pupovac i nije li to ista polazišna paradigma koju su već kao nužnost pokušali javno legalizirati mnogi iz njegovih skuta, kao Rada Borić recimo, zahtjevom za zakonom o deustašizaciji Hrvatske, vrlo slične vrijednosne sadržine.
Hoće li slijediti prijedlog o nužnost zakona o sekularizaciji hrvatskoga kršćanskoga društva?
Nema sumnje da je to pitanje dana, ako se to nastavi legalizirati u javnome diskursu.
Pupovac je jutros u Saboru pred očima cjelokupne hrvatske javnosti posve otvoreno zagovarao i udarao na hrvatski katolički identitet, koji je potpuno neodvojiv od nacionalnoga identiteta, i bez te povijesne identitetske integracije nema – hrvatskoga naroda. Pupovac se posve konzistentno oslanja na harangu protiv Katoličke crkve koju predvode nizom aktivnosti udruge i institucije pod njegovom kontrolom, a u cjelini se sve to oslanja na srbijansku politiku, koja je eksplodirala međunarodnim blaćenjem blaženoga Alojzija Stepinca.
Netko kao Pupovac, čak i kao da su mu se omakle ovakve riječi, a nisu, nikada nisu, morao bi voditi računa radi elementarne pristojnosti, da upravo njegove riječi mogu izazivati upravo zbog njegovih milijuna riječi i postupaka u karijeri, koje Hrvati nisu zaboravili – izuzetno opasne posljedice i slutnje. I stimulira čak i mržnju.
Optužujući onako usput, a žestoko, Katoličku crkvu i organizacije bliske njoj za kreiranje uređivačke politike Televizijie u bliskoj prošlosti, Pupovac si je dopustio uz ostalo i pravo prenositi kuloarska i unutarhaendeovska nagađanja i militantne platforme koje simbolizira Leković i Pupovčeva nevjenčana supruga Slavica Lukić, koji su se proslavili nevjerojatno prljavim kampanjama protiv Hrvatske zadnjih godinu dana. Pa i nazad nekoliko dana, korodinirano uz srpski udar na hrvatske branitelje u Posavini, internacionalizacijom „atentata“ o kojemu ne postoji ništa relevantno izuzev riječi Lekovića i navodnoga mišljenja nekakvoga srbijanskog automehaničara.
Ukratko, ako HRT prvi ne bude baš na polazištu ustavnoga hrvatskog patriotizma u koga se Pupovac lažno i bez „hrvatskoga“ zaklinje, s kojega će se najoštrije javno i dijaloški s pozicija struke i ispravnoga informiranja nacije obračunati s ovakvim besprizornim i podmuklim političkim i agresivnim prljavštinama koje je danas izgovorio Milorad Pupovac, bolje je ne birati ravnatelja i bolje ga je ne imati.
Jer raskrinkati i jasno naznačiti sadržinu Pupovčevoga djelovanja je obaveza Televizije broj jedan, jer uz to što je Televizija medij, ona je prvenstveno – hrvatski medij. A na njoj rade i smiju raditi – hrvatski novinari. Jer nikakvih anacionalnih i apstraktnih novinara nema nigdje u svijetu. Pa da vidimo onda kako stvarno izgleda „ustavni patriotizam“.
Foto:maxportal
