Na poziv Europskog parlamenta, mitropolit Porfirije je sudjelovao na konferenciji „Religijska i ljudska prava unutar Europske Unije – Zajednička odgovornost“. Konferencija je održana u Bruxellesu, 04. prosinca 2018. godine.
Evo što je pred međunarodnom zajednicom i sudionicima konferencije rekao Porfirije:
“Mi naše najsvježije rane, uopćeno govoreći, nismo zaliječili, nismo obnovili povjerenje posebno među mladima, na način koji ste mnogi od vas to učinili u odnosima između vaših naroda i država. Krenuli smo u to. Posvećeni smo tome. Osobno sam posvećen tome.
Naša mjesna crkva promovira ekumenski, međureligijski i svjetonazorski dijalog, brine za obespravljene i apelira da se svugdje i uvijek poštuju ljudska prava i dostojanstvo. Ali me brine to što, iako smo posvećeni zacjeljivanju svježih rana i odmicanju od ideologija raspada zajedničke države, primjećujemo obnavljanje govora mržnje i povijesnog revizionizma kojem je cilj rehabilitacija poraženih pokreta, domaće varijante nacizma i fašizma i negiranje njihovih zločina.
Takvo negiranje žrtava koncentracijskog logora Jasenovac ili pojedinih logora za djecu koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata postojali na području Nezavisne Države Hrvatske, u današnjoj Hrvatskoj predstavlja ozbiljnu prijetnju svemu u što mi kršćani i svi ljudi dobre volje vjerujemo i svemu što su naši pretci htjeli i postigli Općom deklaracijom o ljudskim pravima.
Nesumnjivo, Ustav Republike Hrvatske, zakonodavni okvir koji se tiče zaštite ljudskih i manjinskih prava kao i antidiskrimancijski zakon, kojim se propisuje opća zabrana i kažnjavanje svakog tko poziva na uporabu nasilja, na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i bilo koji drugi oblik nesnošljivosti, duže od desetljeća unazad, usklađeni su s najvišim europskim standardima i omogućavaju preduvjete za moderna demokratska dostignuća u poštivanju ljudskih prava i ljudskog dostojanstva.
Usprkos tome, godine iza nas svjedoče o sve učestalijem kršenju ljudskih i manjinskih prava, bilježe govor mržnje i širenje etničke netrepeljivosti u javnom prostoru, zatim brojne fizičke i verbalne napade prema osobama srpske nacionalnosti u Hrvatskoj, bez obzira radi li se o javnim osobama, građanima, ženama i muškarcima, mladima ili starijoj populaciji.
U godinama nakon ulaska Republike Hrvatske u EU (2013.) broj prijavljenih incidenata se povećao, stoga apeliramo na hrvatsku vladu da provodi ove blagotvorne zakone koje imamo i koji štite svakog građanina.”
Ovo je istina o episkopu Porfiriju, danas Patrijarhu SPC-a. Tko neostrašćeno i hladno razmišlja, jasno će u čitavom nizu misli u citiranom ulomku pronaći teške optužbe Hrvatske, koja mu je i tada i danas jela iz ruke. Ruke navodnog goluba.
Neki su u Hrvatskoj iznenađeni, neki ushićeni očekujući zalaganjem nekolicine “katoznalaca” tipa Darko Pavičić iz VL i s Laudato TV, stvorene slike o “mekom” i ekumenski raspoloženom Porfiriju, a dio egzibicionista će i dalje dokazivati da je četnik zbog pjesama o vojvodi Đuiću, pokušavajući na taj način potvrditi svoje pravohrvatsvo.
Pjesme koje možemo čuti i slike koje možemo vidjeti na društvenim mrežama posve su banalne u odnosu na smisao poruke koju sam citirao, u odnosu na mjesto i vrijeme izrečenog. O tome sam svojevremeno pisao polemizirajući upravo s kolegom Pavičićem, uviđajući opasnost od njegovih pohvala Porfiriju, na temelju stvorene percepcije o Pavičiću kao neslužbenom glasnogovorniku Kaptola.
Stvari stoje ovako.
U Hrvatsku se iz Beograda, nakon nevjerojatnih zala, koje je Srbija i Srbi, potpuno otvoreno i bez rezerve duhovno predvođeni SPC-om, učinila hrvatskom narodu pred očima cijeloga svijeta devedesetih godina, ali i tijekom 20. stoljeća bez dana prestanka ili odreknuća od tih zala, ne šalje “mekog”, ” goluba”, ” ekumenistu”, ” nego apsolutno najboljeg među episkopima.
Najsigurnijeg čovjeka za održavanje živim srpskog nacionalnog projekta i prilagodbu novonastalim međunarodnim okolnostima, te činjenici da je Republika Hrvatska samostalna država, potvrđena vojnom pobjedom nad Srbijom.
Najboljeg po kriterijima SPC-a kao duhovnog i misaonog tvorca, čuvara srpskog nacionalnog projekta. Treba li ikome živu sa zrncem razuma u Hrvatskoj objašnjavati, da taj projekt nije ni ekumenski, ni kršćanski uopće, ni mek, ni tolerantan prema hrvatskoj državnosti ili slobodi!? Pri takvom odabiru se vodi računa o njegovim komunikacijskim, umilnim, duhovnim i svakim drugim socijalnim sposobnostima, jer upravo zbog svega navedenog potreban je najprovjereniji, najsigurniji i najsposobniji.
To je recimo tip izbora, provjera, inicijacija i filtriranja svih vrsta, kojim se iz SFRJ recimo slao veleposlanik u Vatikan, SAD, Moskvu i na slične iznimno politički rizične pozicije. Primjer je recimo hrvatski veleposlanik u Vatikanu, Maštruko. On je bio hrvatski, koliko Porfirije ekumenist i mek. Inače nikada ne bi bio na tom mjestu.
Dakle, izbor Porfirija za Patrijarha SPC-a, nije iznenađenje, niti ima ikakvih izgleda donijeti Hrvatskoj nekakvu promjenu na dobro iz Srbije. Promjene mogu biti samo u modifikaciji modela i instrumenata na nastavku srpske imperijalne politike, utoliko složenije i zahtjevnije, prvenstveno za hrvatsku državu, ali i za Katoličku crkvu u Hrvatskoj i njene biskupe.
Marko Ljubić/Foto:pxll
