Dok su sve oči uprte silom prilika u Sabor i događanja u njemu, vrijeme je jasno i glasno reći – na potezu je predsjednica Republike Hrvatske. Samo ona.
Potpuno je besmisleno i miljama udaljeno od biti hrvatskih problema javno se sukobljavati, svađati, natezati o tome, je li Grmoja bolji od Đačića, Petrov od Jandrokovića, Bauk od Bačića, Vesna Pusić od Reinera, Bernardić od Plenkovića.
Potpuno je besmisleno gubiti ili trošiti energiju na dimnu zavjesu u kojoj se javnost i nacija sukobljavaju oko toga kakve su Plenkovićeve namjere, što misli Šeks, za što se zalažu Gregorić, Mateša ili Valentić, što misli Roglić, Tedeschi, Štrok, kako će završiti Todorić, što je s Cvitanom ili Bajićem, a poslastica za gladnu masu je glasovanje Sauche, odlazak Glasnovića iz Sabornice, glasovanje Brune Esih ili Zlatka Hasanbegovića i nagađanje o razvoju unutar strančkih odnosa u SDP-u ili HDZ-u.
Tko je samo površno pratio mainstream medije, vidjet će da se pozornost upravo u tom pravcu usmjerava.
Niti jedne reakcije o biti problema.
Mislite slučajno?
Ma dajte molim vas!
Jasno je zatim da je krvotok toga poretka izborni sustav preko kojega se, i iz kojega se, generira ovakva saborska situacija i njeni protagonisti, jedini kanal kojim se ili ubrizgava zlo u društveni sustav i njegovo funkcioniranje, ili antibakterije, odnosno cjepivo koje će razoriti zlo i doprinijeti stvaranju novoga, boljega i funkcionalnijega poretka koji će nužno generirati većinske vrijednosti hrvatskoga naroda.
Prošle godine u šestom mjesecu sam, prilikom slične situacije u Saboru, na HRT-u rekao, a ponovio sam nažalost poprilično usamljen više puta u televizijskim emisijama različitih televizija, da izbori neće baš ništa riješiti, jer je poredak bolestan, a izborni zakon takav da nužno generira nestabilnost. A stabilnost kakvu trebamo ne ovisi o broju mandata nego o legitimitetu svake državne vlasti, drugim riječima o broju glasova hrvatskih državljana za politiku na vlasti.
Ja sam govorio o očekivanoj i željenoj funkcionalnoj stabilnosti nacionalne države, a fokus je bio na stabilnosti – vlasti.
Naglasio sam da nitko ne može govoriti o stabilnosti s potporom od dvadesetak posto ukupnoga broja hrvatskih državljana, jer je nužno razlikovati stabilnost vlasti, koja postoji i u Sjevernoj Koreji, od stabilnosti nacionalnoga državnoga poretka. To je osnovica stabilnosti državnoga poretka kakav trebamo i zavrjeđujemo kao narod, a ne broj mandata u Saboru.
Jer, 1990. godine hrvatski narod se nije opredijelio ili bio spreman platiti, pa platio strašnu cijenu, za državu, nego za hrvatsku nacionalnu državu. Da je hrvatski narod samo htio državu, nitko ne bi ginuo za nju, jer je već živio pod državom. Država je bila i Jugoslavija, prva, druga, prije nje to je bila i Austro-ugarska monarhija, prije nje čitav niz državnih poredaka.
Zato danas u Hrvatskoj nije pitanje nužne stabilnosti države, pitanje svih pitanja je – kakvu to državu imamo i kako to što imamo staviti u funkciju hrvatskoga naroda, a ne za vladanje njime, nad njim ili protiv njega. Zato danas nije dužnost legitimno i pojedinačnim izborom izabrane predsjednice Republike štititi državni poredak ovakav kakav jest, nego poticati razvoj funkcionalnog državnog poretka nacionalne države. Ako poredak ne valja, nužno ga je mijenjati, jer jedina stvar koja se ne smije dogoditi, nije urušavanje države kakvu imamo, nego urušavanje mogućnosti autentične zaštite interesa većine hrvatskoga naroda.
A ovakva država i državni poredak odavno urušavaju temeljne interese i integrativne niti hrvatskoga naroda i njegovoga identiteta. Drugim riječima – imamo opasan državni i institucionalni poredak.
Zašto sam naglasio na početku teksta – vrijeme je za predsjednicu Republike?
Jer ima legitimitet, jedina je izabrana pojedinačnom voljom hrvatskih državljana bez nakaradnoga izbornoga inženjeringa koji producira nejednake efekte pojedinačnih glasova, jedina u svome izbornom legitimitetu integrira ukupnost hrvatskog naroda gdje god koji državljanin živio, ima sustavne mogućnosti, a i zbog toga što je jasno kao dan – da niti jedna stranka koja ima realne izglede u koaliciji ili samostalno preuzeti državnu vlast, to ne želi učiniti.
Ne želi riješiti izvorište svih problema.
Zato je neinteligentno u ovome trenutku nasjedati i fokusirati društvenu pozornost na rasprave o otužnom Boži Petrovu, o Sauchi, o hadezeovoj saborskoj kamarili koju predvode Bačić i Jandroković, o Plenkovićevom okruženju koje nije smio izložiti izbornome postupku, o totalno zlokobno percipiranom Šeksu ili zastrašujuće čak i intelektualno potkapacitiranoj gomili s lijeve strane Sabornice.
Pogrješno je čak i usmjeravati svu društvenu pozornost na legendarnog generala Željka Glasnovića, koji je ljudski iskazao prijezir prema svemu izbjegavajući poziciju bilo kakvoga svojatanja i podjele odgovornosti, na sjajnog Hasanbegovića koji je minuciozno poručio i nositeljima današnje ali i sutrašnjih inicijativa što su načela, na Brunu Esih koja zrači novim i obećavajućim vrednotama, a glasujući protiv jedne nakazne inicijative nije dopustila da ju jednako tako nakazna očekivanja pokolebaju ili svrstaju.
Kad su oni u pitanju bilo bi nužno svu društvenu pozornost usmjeriti na pitanje – zašto su oni uz nekolicinu časnih iznimki tako rijetki i usamljeni u Saboru?
Predsjednica Republike može, ako već vlada neće ili nema saborske snage, a vrlo je vidljivo da niti hoće niti ima snage, pokrenuti civilnu inicijativu za referendumsku izmjenu ustava i izbornoga zakona.
A prije same inicijative javno pozvati sve političke aktere na javno i jasno izjašnjavanje o potpuno osmišljenoj i pripremljenoj inicijativi, za koju nije nikakav problem unatoč zastrašujućoj nesolidnosti znanstvenoga sustava u Hrvatskoj, pronaći dovoljno umnih i međunarodno relevantnih ljudi. Usprkos dokazano negativnim saznanjima valja pozvati sve relevantne političke stranke i društvene skupine, ne zbog očekivane potpore, iako nadu nikada ne treba odbacivati, čak i onu na razini znanstvene fantastike, nego zbog toga da ne bude više zabluda i lažnoga predstavljanja na otvorenoj sceni.
Hrvatski ustav je izvorište teške zakonske diskriminacije elementarnog prava u svakoj demokratskoj državi, a to je – pravo državljanstva, iz kojega izvire pravo na odlučivanje o državnome poretku.
Sva ostala prava su sekundarnoga značaja.
Više od dva i pol milijuna iseljenih Hrvata, koji nisu nikakva dijaspora jer u teoriji državnoga prava ne postoje dijaspore, građani, porezni obveznici, postoje samo – državljani, ne sudjeluju u upravljanju državom zbog namjernih zakonskih destrukcija.
Jednadžba je jednostavna: država- državljani- odlučivanje.
I postoje devijacije koje ne priznaju tu jednadžbu.
Podjela Hrvatske na prvo deset, zatim jedanaest a kasnije i dvanaest izbornih jedinica sa zakonskim getom za više od tri milijuna Hrvata izvan Hrvatske, zapravo je nositelj kompletnoga sustava razbijanja Hrvatske kao jedinstvene i nacionalne države.
Sve nakon toga su posljedice.
U Hrvatskoj postoje udruge i inicijative, kao što je udruga UiO, koja je to dokazala više puta, koje mogu institucionalno podnijeti zadaću provođenja referendumske inicijative, a predsjednica Republike, kad već ne može utjecati u okviru ovakvoga Ustava na Vladu i Sabor, može, ima pravo i političku obavezu, iskoristiti mogućnost pa inicirati snažnu političku inicijativu s dobro osmišljenim promjenama ustava i izbornoga zakonodavstva, te čim prije stvoriti pretpostavke za početak stvaranja suvremene političke infrastrukture – snažne, funkcionalne nacionalne države.
Temeljna osnova za stvaranje novoga izbornoga sustava i ustavnih pretpostavki za taj izborni sustav mora biti: Praktično pravo svakoga državljanina, ne građanina, kako se pokušava godinama legalizirati u javnome diskursu, da pod jednakim uvjetima odlučuje o državnom poretku.
To pod jednakim uvjetima znači da ima približno jednake uvjete pristupa procesu odlučivanja, fizički, elektronski ili dopisno, da svaki glas ima približno jednak značaj u zbrajanju mandata, pri čemu to nužno znači eliminiranje svih posebnih izbornih jedinica na nacionalnoj razini, one za dijasporu i one nacionalnih manjina.
Zatim, efikasan i siguran razvoj jedinstvene nacionalne države ne može osigurati deset, osam ili dvadeset izbornih jedinica, nego jedno i isključivo – jedna. Zajednička i nacionalna izborna jedinica, a priče o tome da deset izbornih jedinica osiguravaju zastupljenost ili nekakvu ravnopravnost regionalnih interesa su podvale epskih razmjera. Nitko nema pravo Slavoniji, Istri, Lici, Dalmaciji ili bilo kome davati primat regionalnog nad hrvatskim obilježjem, niti se ima razloga u funkcionalnom državnom sustavu bojati jedinstvene nacionalne države.
Prvo hrvatsko, pa onda regionalno je ultimativni modalitet funkcioniranja efikasne države.
Sve drugačije je usporedivo s otimanjem djeteta majci, jer će ga navodno netko bolje odgojiti.
Inače je nužan razvoj stvari da Miletić u Istri maše istarskom putovnicom, zabranjuje nastup Marku Perkoviću Thompsonu izravno udarajući na temeljna ljudska prava, da Furio Radin i navodni Talijani koaliraju isključivo s Pupovcem i s lijevim politikama ismijavajući same temelje regionalnoga interesa i samu manjinsku političku esenciju, inače je nužno razvijanje čitavoga niza pokreta koji nimalo ne vode računa u – nacionalnim, zajedničkim interesima.
I inače, imamo ovo što gledamo u Saboru.
Sve su to nužne posljedice ovakvoga izbornoga sustava a onda na njemu uspostavljenoga kompletnoga državnoga poretka. Nadam se da ne treba nikome tko ozbiljno promišlja funkcioniranje državnih poredaka i društvenih odnosa danas objašnjavati da je odavno usvojeno neupitno teorijsko i praktično načelo da je najvažniji instrument upravljanja razvojem nacionalnih država – izborno zakonodavstvo.
Jedna, jedinstvena nacionalna izborna jedinica jedino je rješenje za izjednačavanje prava pojedinačnoga glasa svih hrvatskih državljana i jedini način kojim se može natjerati sve političke stranke da im prioritet bude – hrvatski sveopći nacionalni interes. I da razmisle o uvođenju konkurentnosti, izvrsnosti, svježine, autentičnosti na svojim listama, prije toga u svojim strankama i pokretima, umjesto dosadašnje prevladavajuće poslušnosti i mediokritetstva, do skandalozne gluposti, debilizma i diletantizma kojemu svakodnevno svjedočimo s državnih pozicija i iz institucija.
Ako je politička ponuda roba, a jest, onda je dokazani način stimuliranja kvalitete, šire i snažnije tržište, dakle maksimiziranje procesa odlučivanja na izborima.
Sad je to posve suprotno.
Nadalje, u Hrvatskoj je zbog namjerne destrukcije i uništavanja kulture državnosti hrvatskoga naroda, koja se ciljano osmišljavala i sprovodila stoljećima, a danas se ostatci te kulture državnosti razbijaju obavještajnim i agencijskim subverzijama, nužno uvesti obavezan izlazak na izbore.
To je jedini način izvanjskoga utjecaja na razbijanje medijske dominacije destruktivnih silnica, odnosno jedini izvanjski mehanizam za suzbijanje propagandnih i manipulativnih utjecaja medija, jedini način za oduzimanje moći raznim Šprajcovima i Stankovićima, te jedini način za početak uvođenja ravnoteže u medijskome diskursu, kojega je radi društvenoga zdravlja nužno odmah početi ozdravljati.
Onaj tko se boji najšire potaknutoga nacionalnoga interesa i potpune participacije hrvatskoga naroda, nema što ni tražiti u nacionalnoj politici jer su mu namjere – prljave.
A to predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u ovome trenutku jedina u Hrvatskoj može nametnuti kao centralno pitanje u javnosti i usmjeriti prema tome svu nacionalnu i javnu pozornost.
Dakle, Predsjednica je na potezu.
